Prepoznajete li ovo lice? Budite sigurni da će ga svaki od oko tisuću sinoćnjih posjetitelja Tvornice ne samo prepoznati, nego i pamtiti još dugo vremena, jer "vlasnik" ovog lica, David Byrne, skupa s deseteročlanim bendom, priuštio im je spektakl. Mješavina glazbenih izričaja koje je Byrne upotrebljavao tijekom karijere uz obilje perfektne improvizacije, oduševila je sve

Iako mi se sinoć pred ulazom Tvornice činilo kako će Zagreb doživjeti još jedan koncert s polupraznim auditorijem, to se nije dogodilo. Ovaj put je publika prepoznala kvalitetu (prijašnjih par puta to nije bio slučaj) i ispunila Tvornicu baš onoliko koliko treba, tako da nije bilo preznojavanja ili naguravanja kao na prekrcanim Faithless ili Asian Dub Foundation. Reklo bi se, taman. Dva autobusa auto oznaka Velike Britanije smještena na stražnjem ulazu u Tvornicu su nam "prišapnula" kako ćemo prisustvovati spektaklu, jer na pozornici nas je dočekao Byrne sa svojim mnogočlanim bendom (njih deset točno) i obiljem opreme. A bend je bio izvanredno raspoložen, krenuvši od briljantnih šestero gudača ("The Tosca Strings"), preko fenomenalnog basiste, pa do čovjeka zaduženog za drum sekciju koji je neprestano izmjenjivao glazbene rekvizite i nekoliko puta doživio gromoglasno odobravanje publike.

Cijeli koncert protekao je u mješavini glazbenih izričaja koje je David Byrne upotrebljavao tijekom svoje karijere u kojoj je, evo po treći puta nastupio u Zagrebu. Treba primijetiti i njegovu silnu energiju, sasvim netipičnu za osobu njegovih godina. Pokazao nam je i sve svoje legendarne pokrete među kojima je i onaj najlegendarniji - trčanje u mjestu. Publiku je zasigurno iznenadilo izvođenje Bregovićeve "Ausencie" koju je Byrne, kako sam kaže, čuo na soundtracku za "Undergorund" i jako mu se svidjela. Našla se tu i obrada Lambchopove "The Man Who Loved Bear". Mislim kako je sasvim nepotrebno nabrajati hitove koji su sinoć izvođeni, ali ću to učiniti zato jer želim "vaditi mast" svima onima koji nisu povjerovali najavi koncerta u kojoj sam ustvrdio da će to biti koncert koji se ne smije propustiti. Dakle, počelo je s "Glass, Concrete and Stone" i "I Zimbra", nastavilo se sa nezaboravnim "Dialog Box", "Road To Nowhere", "Once In A Lifetime", "Psycho Killer", da bi nakon dva bisa i skoro dvosatne svirke završilo s "Lazy" u iznimno neobičnom aranžmanu, a i inače je tu bilo puno improvizacije i eksperimentiranja, što je u ovom slučaju bio pun pogodak. Nakon toga je Byrne izveo glumačku točku u kojoj se srušio na pod, što je valjda trebalo značiti kako je ostao bez snage, a imao se i uslijed čega umoriti, jer, ponavljam, tempo koncerta je bio totalno nabrijan.

Sve u svemu napokon jedan idealan koncert, bez ikakvih zamjerki, iako se puno priča o lošem ili tihom razglasu koji je po nekima povremeno i krčio. Sve to, iako može biti na mjestu, palo je u vodu ušutkano nevjerojatnom svirkom. Tko nije bio zaheb'o se …