Priča o nesvakidašnjoj gesti humanosti i podmetanju vlastitih leđa za drugoga, dolazi nam iz Bosne i Hercegovine. Glavni junak priče je Ajid Sarkić iz Bihaća. Zadnje četiri godine on je radio kao poslovođa u trgovini auto dijelovima. Zbog smanjenoga posla, prihoda i zarade, vlasnik je morao otpustiti trojicu radnika, ali ne i Ajida. Kada je vidio imena mlađih kolega kojima je trebala biti vraćena radna knjižica pobunio se pravednik u Ajidu. Zatražio je od šefa da otpusti njega umjesto mladoga kolege koji kod kuće ima nezaposlenu ženu i dvoje male djece. I danas je sretan

Ptice ne poznaju granice, kao da su informacije, a ne letačice. Pa su nam tako ovih dana donijele lijepu vijest iz Bosne i Hercegovine. Iz Bihaća. O neobičnom čovjeku u ovim čudnim vremenima.

- Ispričao sam prijatelju što sam napravio, on je slušao, ništa nije govorio, otišao kući, popio apaurin i sve napisao na Facebooku. Eto, tako je bilo, svoju priču počinje Ajid Sarkić iz Bihaća.

Poslovođa koji je inzistirao da mu se da otkaz (FOTO: Doznajemo.Com)

Ajid ima 51 godinu, radio je zadnje četiri godine u trgovini auto dijelovima, bio poslovođa i -  nekako iskamčio od šefa da mu dadne otkaz. Nije moralo tako biti, ali Ajid je tako želio. Zbog smanjenoga posla, prihoda i zarade, vlasnik je morao otpustiti trojicu radnika. Ne i poslovođu. Kada je vidio imena mlađih kolega kojima je trebala biti vraćena radna knjižica, pobunio se čovjek – pravednik u njemu. Zatražio je od šefa da otpusti njega, glavom i bradom, umjesto mladoga kolege koji kod kuće ima nezaposlenu ženu i dvoje male djece. Što je šef pomislio kad je čuo kako Ajid zbori nije poznato, ali je morao popustiti i ispuniti mu molbu.

LUPIGA TV: Uvjerite se da na svijetu još uvijek ima istinski dobrih ljudi

ŠALJI DALJE: Bumerang dobrote koji može promijeniti svijet

Tako je Ajid danas bez posla, ali ne i bez perspektive i budućnosti. Gljivarstvo mu je godinama bilo zanimanje i jedini izvor prihoda. Šampinjoni su odškolovali njegovo dvoje djece koja su danas u Americi i više ne trebaju roditeljsku pomoć. Zato racionalno razmišlja: supruga i on moći će normalno živjeti od gljiva, koje su sigurno njihova velika ljubav, jer, da nisu, odavno bi ih napustili. Spretni su, sposobni, vrijedni i, nadasve, hrabri, pa vjerojatno kod kuće razgovaraju: možda nećemo mjesečno zaraditi 1.000 maraka (4.000 kuna), kolika je bila Ajidova plaća, možda zaradimo i više, trudit ćemo se, ali, vraćamo se poslu koji nas je godinama spašavao, o kojemu sve znamo i u kojem ne zavisimo od poslodavaca.

Nadamo se da će Ajidu i supruzi mu posao dobro krenuti, te da će sami moći zaposliti nekoga od mladih ljudi koji bi rado radili samo da imaju gdje. Sigurni smo da će Ajid to učiniti. Ova gesta humanosti i ljudskoga razumijevanja tuđih problema, hrabrost priznavanja da je nekome teže nego nama, podmetanje vlastitih leđa za drugog čovjeka, u današnjim, „olovnim vremenima“, zaslužuje poruku: Sretno, Ajide, čovječe!

Lupiga.Com