(Nakon slušanja Monike Herceg u emisiji “Nedjeljom u 2” na temu eutanazije)

Chehalis je naziv indijanskog plemena koje je obitavalo na tlu današnje američke države Washington. Sama riječ “chehalis“ znači pijesak. Rijeka Wishkah nalazi se također u ovoj državi. Ime je dobila po riječi “hwish-kahl”, što na jeziku plemena znači smrdljiva voda. “Bljedoliki” će po dolasku na ova prostranstva skoro pa posve istrijebiti “crvenokošce”, ali će iz nekog razloga zadržali njihova tradicionalna imena za mjesta, rijeke i planine.

Sve dok nije došla u Ameriku, Mara Topić je bila u ubjeđenju da je njeno ime usko vezano za Balkan. A ono, gle čuda, pokaza se kao internacionalno. Dobro sad, nije da se svaka treća ženska osoba zove kao ona, ali je u malom pitoresknom mjestu Aberdeen, koje je locirano u sjeverozapadnom dijelu Amerike, srela tokom posljednjih dvadeset godina četiri imenjakinje, sve redom rođene Amerikanke.

Mara je teško bolesna. Terminalna faza. Nema još mnogo vremena na raspolaganju. Prošli mjesec prijavila se na spisak za eutanaziju. Ne želi da pati pod morfijem. Da muči i sebe i najbliže. Čemu? Kad vrijeme dođe, sama će sebi skratiti muke. Tako je najpoštenije. 

Jedini problem koji trenutno ima je … šta poslije? Htjela je kremiranje. Još odmalena, od gledanja “kaubojskih” filmova, fascinirao ju je indijanski pogreb. Kad se pokojnik, prilikom tranzicije sa ovog svijeta u “vječna lovišta”, jednostavno zapali na nekoj vrsti lomača ili kad se u čamcu pusti niz rijeku, pa se zapaljenom strijelom, vješto odapetom s obale, sve pretvori u buktinju. Pitala se da li su i pripadnici njihovog lokalnog Chehalis plemena tako ispraćali svoje najmilije. I da li su nakon pogrebne ceremonije činili nešto sa ostacima, sa pepelom preminule osobe.

Dopalo joj se, kao velikoj obožavateljki Nirvane, kada je saznala činjenicu da je Kurt Cobain nakon svoje smrti kremiran i da je njegov pepeo posut na nekoliko mjesta širom Amerike. A jedno od njih je i gore spomenuta “smrdljiva voda”, rijeka Wishkah.

Međutim, mužu se kremiranje nije svidjelo. Red je da se kopa u zemlju. Ipak su oni, tako joj je rekao, kršćani. 

Kršćani? Mara nije znala kako da se odredi prema tom pojmu, toj zajedničkoj imenici. Nije joj bilo u karakteru da bude dio nekih velikih grupa, mnogo lakše se družila sa prvim licem jednine. Voljela je, umjesto isticanja svoje nacionalnosti, religije, političkih uvjerenja u prvi plan, reći da je ona (prije svega) majka, supruga i diplomirana pravnica. Isticala je ono u čijem je stvaranju osobno učestvovala, čemu je lično doprinijela, dok je sve ono što je postajala samim činom dolaska na ovaj svijet, nije nikad nešto pretjerano zanimalo.

Tradicionalnu sahranu sa kovčegom nije željela iz dva razloga. Prvo, njoj se to činilo kao puko bacanje para. (Ima mnogo boljih načina da se taj novac potroši, toliko je gladi i sirotinje po svijetu) A kao drugo, nije željela da tim nekim “posljednjim počivalištem”, tim grobnim mjestom, obavezuje ikoga na česte obilaske, posebno djecu. (Ko zna gdje će oni biti i gdje će završiti za pet, za deset godina…)

Opet je uzela katalog sa naslovom “GREEN BURIAL” (zeleni pokop) koji je, adresiran na njeno ime, došao poštom u prošli utorak. Nije bila sto posto sigurna, ali je pretpostavljala da su pogrebna poduzeća u nekoj sprezi sa bolnicama, koje im, za neku naknadu, prodaju podatke i adrese potencijalnih mušterija. Za trenutak se zapitala koliko je to humano, a onda se samo gorko nasmijala na svoju djetinju ideju, na pokušaj traženja humanosti u beskrupuloznom svijetu kapitalizma. 

Katalog je nudio dvije opcije, zavisno od ukusa i materijalnih mogućnosti klijenata. Prva se zvala “Aquamation”, također poznata kao “alkalna hidroliza” ili pojednostavljeno “kremiranje u vodi”. To je, dalje piše u prospektu, ekološki prihvatljiva alternativa tradicionalnom kremiranju, proces koji koristi vodu, toplinu i pritisak za razgradnju tijela u benignu tekućinu i ostatke kostiju. Kosti se zatim suše i vraćaju obitelji u urni.

Druga, a ujedno mnogo popularnija, metoda se zvala “Tree Pod”, što bi se moglo prevesti kao čahura/mahuna za drvo. Tijelo se stavlja u biorazgradivu mahunu koja se potom zakopava u zemlju. Iznad mahune posadi se stablo po izboru mušterije. Tijelo se zatim vremenom raspada, te tako hrani i pospješuje rast drveta. Razmišljajući koju bi vrstu drveta izabrala za sebe, koja bi voćka nekako najbolje odgovarala njenoj osobenosti, nadođe joj ideja za muža. Njemu bi bez ikakve sumnje, kao velikom ljubitelju dobre domaće kapljice, najviše odgovarala šljiva iznad glave. Slatko se nasmija toj pomisli.

Da, ova druga opcija joj se svidjela mnogo više od kremiranja u vodi. Biće mnogo korisnija bivajući hranjivi sastojak nekoj trešnji u parku, nego da joj kosti “čame” u kakvoj urni iznad kamina, bez ikakve stvarne svrhe. 

Uze malo čaja od džindžera, pa uzdahnu sa nekim blagim olakšanjem. I to je riješila. Još samo da pronađe snage da to saopšti i svojim najmilijima. Nada se da će je razumjeti i da će joj, bez ikakvog pogovora, ispuniti tu njenu posljednju želju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.