„Antisemitski pogrom u Amsterdamu“ – glasila je šokantna, prijelomna vijest koja je prošli četvrtak navečer obišla svijet. U javnoj osudi instantno su se istu noć ujedinili nizozemski i brojni drugi europski te svjetski političari od ugleda, uz nepodijeljenu medijsku podršku s najpoznatijih adresa. Daljnji odjeci vjerno su reflektirali unisonu nevjericu. Zar baš u Amsterdamu, kojem se nekoć tepalo kao „Jeruzalemu Od Zapada“, davno prije negoli je tamo živjela Anne Frank? U onom istom Amsterdamu čiji se najveći nogometni klub Ajax odvajkad, ali i dandanas, diči svojim jedinstvenim filosemitskim kulturidentitetom i tradicijom?

E da, nogomet: Ajax je tu večer bio domaćin četvrtog kola ovogodišnje Europske lige u susretu protiv Maccabija iz Tel Aviva. I sve je ovo počelo u vezi s tim gostovanjem izraelskog tima i njegovih fanova. Navedeni mediji prenose da su potonji navijači poslije utakmice organizirano fizički napadnuti. Da su brutalno gonjeni i mlaćeni po ulicama glavnog nizozemskoga grada. Da je takav pogrom nad mladim Židovima iz Tel Aviva bio pomno organiziran, a tu je tvrdnju isti tren podržalo više amsterdamskih funkcionera, pa čak i šef tamošnje policije. 

Krivnja za napad već tad je u prvom redu pripisana nizozemskim Arapima. Oprezniji među političarima i novinarima iznijeli su je kao još nepotvrđenu, ali to je u ovoj situaciji mnogo. Nije tajna da su zbog utakmice bile u Amsterdamu najavljene i propalestinske demonstracije. Netko je zatim izvukao podatak da je iskorišten kalendarski povod, da su žrtve napadnute baš uoči obljetnice Kristallnachta, akcijskog uvoda u Holokaust. Sve se te večeri odvijalo u strci, i pojedinosti se nisu stigle provjeravati, a stizale su ih nove. Maccabijeve navijače valjalo je evakuirati na sigurno, dakle u Izrael, jer sve drugo značilo je produženi rizik. 

Agencije su uto, između ostalog, prenijele da izraelski premijer Benjamin Netanjahu sprema vojne, IDF-ove avione za hitni transport. Kasnije se pokazalo da su ipak angažirani civilni zrakoplovi. Uspjeli su, mada nije bilo nimalo lako, i medijski svjedoci konačno su mogli odahnuti uz prve snimke dočeka navijača na aerodromu Ben Gurion. No sve je to više nego mučno podsjećalo na davnašnje brodske transporte proganjanih europskih Židova u osvit Drugoga svjetskog rata, onih koji su zapravo imali sreće da umaknu navrijeme. 

Potom je netko uključio ton, a drugi je netko preveo ono što skandiraju preživjeli iz novodobnog amsterdamskog pogroma. „Ole, ole, ole! Neka IDF pobijedi i sjebe Arape! Ole, ole, ole! Zašto nema škole u Gazi? Jer tamo nije više ni preostalo djece!“ To je već zazvučalo prilično neugodno, i netko bi mogao zloupotrijebiti neobuzdanu euforiju i revolt jedva spašenih izraelskih mladaca da relativizira pogromaški udar na njih. Ipak, netko treći posvjedočio je da su iste stihove pjevali i u Amsterdamu. Po društvenim su mrežama ubrzo osvanule i druge snimke s vrijeđanjem Arapa i veličanjem IDF-a duž kanala i po trgovima nizozemske metropole. 

Štoviše, ispostavilo se da je takav pohod krenuo već dvije večeri prije utakmice, kad je grupa od par stotina njih stigla u Amsterdam. Pokazalo se da su, osim pjevačkog i recitatorskog dijela programa, napadali arapske taksiste koji su se tek naknadno organizirali na otpor. Skidali su palestinske zastave s fasada gradskih kuća. Mjesta je našla i dotad zapostavljena vijest da su na stadionu, pred sami početak susreta s Ajaxom, ometali minutu šutnje za žrtve poplava u Španjolskoj. Naposljetku, više medija usudilo se podsjetiti na činjenice o znanoj reputaciji navijača Maccabija.

Dva dana su ti zloglasni desničarski ekstremisti više-manje neometano harali po Amsterdamu. Nije da mi ovdje, u Hrvatskoj i drugim zemljama nastalim iz Jugoslavije, kao i općenito na istoku Europe, ne znamo za takve pojave, naprotiv. Svejedno, zamislimo da u tome imaju apsolutnu političku i logističku podršku vlasti i medija, ali i doma i na gostovanjima. Kako na domicilnom, tako i po drugim kontinentima. Ovima se u pohodima pridružio i Mossad, izraelska obavještajna služba. Uostalom, zamislimo da se to dopusti ruskim huliganima na susretima njihovih klubova u europskim kupovima. No oni to nemaju više ni priliku, ako znamo da su Rusi protjerani iz svih zapadnjačkih natjecanja.

Bez namjere da olako uspoređujemo napad Rusije na Ukrajinu s onim što Izrael čini u Palestini, neke se komparacije same nameću. Otkud više Izraelcima pravo da nastupaju po svim tim manifestacijama, od sportskih do kulturnih? Nisu li onomad doslovce uzurpirali i Eurosong? Ta nitko od sudionika tamo nije smio, uz prijetnju diskvalifikacijom, ni pisnuti kontra istrebljivanja Palestinaca. Nasuprot tome, Rusi su ekskomunicirani i demonizirani svugdje i totalno. Pa, bit će da tolika razlika u tretmanu nema veze s Izraelcima i Rusima, koliko s nama zapadno.

Zapad, politički i medijski, ovom je prilikom bez zadrške preuzeo Netanjahuovu interpretaciju „stravičnog antisemitskog incidenta“ u Amsterdamu. Takve benevolentnosti, međutim, ne bi bilo da nije prethodnog odobravanja, praktično bjanko placeta, za sva zločinačka djelovanja spram Palestinaca. Izraelu se u to ime i dalje šalje oružje, s časnim izuzecima poput Slovenije ili Španjolske. Rijetke su takve iznimke ujedno priznale državni status Palestini – otud i ono pljuvanje po španjolskim žrtvama poplava. Oružje šalje Izraelu i Hrvatska, tj. prodaje, skromno, ali bodro. Palestini ne priznajemo ni međunarodnopravni temelj, a faktično ni pravo na život.

Isti odnos logično je prenesen i na sport. Kako ne bismo podržavali izraelske huligane i nastupe tamošnjih klubova po Europi, ako se toj državi bezrezervno gleda kroz prste za okupaciju, aparthejd, genocid? Kako ne bi UEFA dopuštala natjecanje Maccabiju, ako kažnjava npr. jedan Celtic zbog toga što škotski navijači ističu palestinske zastave? Ajaxovi i dalje uglavnom smiju razmotavati izraelsku zastavu. Nemoguće je ne uočiti ironiju u tome što je, bez obzira na te relacije, Amsterdam u ovom slučaju eksponiran kao antisemitska sredina.

Antisemitizam, naime, ključna je riječ u naturanju opravdanja za izraelsko gaženje Palestine. Antisemiti su nizozemski građani s palestinskim zastavama na prozorima, antisemitske su generalno sve reakcije na cionističku nepravdu, antisemitski je i ovaj članak. I red je da bude, ako etiketu antisemitizma moraju trpjeti i Židovi koji se protive izraelskom pogromu nad Arapima. Njih pritom ima relativno puno; doduše, više po svijetu nego u samom Izraelu. Oni u Nizozemskoj suočavaju se ovih dana i s upadljivo ciničnim držanjem nizozemske policije. Nije slučajno to što se njihova javna vidljivost na Zapadu dirigirano medijski suzbija.

Zato problem s kojim se mi ovdje moramo konfrontirati nisu toliko izraelski ministri očite fašističke orijentacije, ni tamošnji ekstremisti u obličju nogometnih fanova na gostovanjima po Europi. Nama preostaje borba s našim medijskim i političkim mejnstrimom, rastegnutim od lijevog centra do krajnje desnice. Za političare, hrvatske i većinu europskih, bjelodano je kako poslušnički bespogovorno slijede diktat Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke te Izraela. Razlozi su također poznati, leže primarno u ekonomskoj i vojnoj moći.

Mediji su katkad bolje mimikrirani, uspješnije i šire postižu zavojevački propagandni efekt, pa ni političari ne uspijevaju to lako bez njih. Kako izgleda praksa tog servisiranja, fino je pokazano u nizu društvenomrežnih usporedbi dvaput emitirane televizijske snimke amsterdamskih nereda – prije i poslije. No posebno se mora izdvojiti reportažni udio 14-godišnjeg neovisnog amsterdamskog novinara Omea Bendera. Kad pogledate i počujete kako još nemutirani glas može kvalitativno nadmašiti sve preugledne svjetske medije, shvatite koliko u biti frapantno malo treba za plotun istine po tome neusporedivom šljamu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/Bender

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"