Europa ima energetsku krizu, a Hrvatska skijaško natjecanje. Svijet ima ekonomsku krizu, a Hrvatska Svjetsko prvenstvo u rukometu. Višegodišnje ispiranje mozga pučanstvu u Lijepoj našoj kako je sport najvažnija stvar uvijek iznova rezultira euforijom. Sve naše frustracije i kompleksi kroz sport dolaze do izražaja pa su nam protivnici „mrski neprijatelji“, a suci su uvijek protiv nas. Naše pobjede su veličanstvene i u inat svima, a porazi nezasluženi i doživljavaju se kao nacionalna tragedija. Neki kažu kompleks malog naroda

Europa ima energetsku krizu, a Hrvatska skijaško natjecanje na Sljemenu u ženskom i muškom slalomu. Svijet ima ekonomsku krizu, a Hrvatska Svjetsko prvenstvo u rukometu. Višegodišnje ispiranje mozga pučanstvu u Lijepoj našoj kako je sport, zapravo, najvažnija stvar, uvijek iznova rezultira euforijom u kojoj je najvažnije da „vatreni“ i „pakleni“ pobjeđuju. Sad su rukometni reprezentativci nazvani i „kaubojima“, što je jako originalno i tipično hrvatski. Izmišljanje raznih (u najmanju ruku nemaštovitih) naziva za naše reprezentativne selekcije, kao i sklepanje navijačkih pjesmuljaka, među kojima je dosta plagijata, uklapa se u priču o „paljenju masa“.

Milijunski iznosi odlaze na skijaške utrke 

Porezni obveznici, inače, već nekoliko godina izdvajaju milijunske iznose kako bi se na „malo većem brdu“ - Sljemenu održavala skijaška natjecanja. Organizaciju rukometnog SP-a smo, pak, dobili iako nismo imali „infrastrukturu“ za to pa su onda brže-bolje „sfušane“ skupe dvorane diljem Lijepe naše. Gradeći zagrebačku Arenu radnici su danonoćno radili poput „robova“, više ih je ozlijeđeno u brojnim incidentima na gradilištu, a sreća je da nitko nije poginuo. Sve to na brzinu sklepano na kraju je dobilo privremenu uporabnu dozvolu (s mnogim nedostacima). Hrvatska je podsjetimo, željela organizirati i Europsko nogometno prvenstvo, iako nema niti jedan prikladan stadion. Ne treba se (za)čuditi ako se uskoro kandidiramo i za organizaciju zimske Olimpijade te izgradimo skijaške staze na Hvaru i Braču, a onda tamo „dovedemo snijeg“ pa što košta da košta.

Stadion koji je jeftinije srušiti

Spomenik megalomaniji je ruglo od stadiona u Maksimiru, na koji su „ulupane“ stotine milijuna kuna, a sada ispada da bi jeftinije bilo srušiti ga i graditi novi, nego dovršiti postojeću nakazu. Za taj promašaj i silno bacanje novca poreznih obveznika, naravno, nitko nije odgovarao. Naša (centralna i lokalna) vlast, koja je očito povezana sa sportskim lobijem (čitaj: mafijom), spremna je na sve. Narodom lako manipulira „prodajući mu maglu“ o nacionalnom ponosu i domoljublju, a obrazovna struktura stanovništva pokazuje da je ovo pogodno tlo za manipulacije. „Kruha i igara“ i puk je zadovoljan, a pamćenje i tako ima poput „jednostanične amebe“ pa na izborima daje glas onima koji su ga godinama ponižavali i potkradali … Dr. Franjo je, podsjetimo, narod nazivao „stokom sitnog zuba“, a karikaturalni čuvar državnog pečata Ivan Milas je govorio kako kilo mozga vrijedi dvije marke.

Milan Bandić kao ogledalo puka

Hrvatska je totalno provincijalizirana pa nije ni čudo da  „primitivčine“ poput Milana Bandi(ti)ća, Željka Keruma i sličnih likova u svojim gradovima uživaju toliku popularnost. U njihov „intelektualni rang“, svakako, spada i zadarski gradonačelnik Živko Kolega, koji se nevjerojatno proslavio davanjem zapovjedi da se sa središnjeg gradskog – Narodnog trga skinu sve zastave sudionica rukometnog SP-a koje su utakmice igrale u Zadru, a među kojima je bila i „toliko mrska“ Srbija. Inozemni su mediji više izvještavali o ovoj gluposti nego o utakmicama. Slučajevi poput ovog zadarskog, na žalost, donose našoj državi „epitet“ jednog južnog voća.

Primitivizam okružuje i sport, kojim dominiraju svakakvi (opskurni) likovi. Razni mamići, gobci, štimci … su očito „kućni ljubimci“ političara, koji toleriraju njihove nepodopštine. U usporedbi s ostalim državama nastalim raspadom SFRJ u Hrvatskoj se uvjerljivo najviše novca troši na sport. Imali smo tako i suludih pokušaja da se neki naši nogometni, rukometni, košarkaški, odbojkaški i vaterpolo klubovi natječu i s najbogatijim europskim klubovima u kupovini igrača.„Naši“ političari od sportaša stvaraju „privilegiranu kastu“, a ovi im uzvraćaju u predizborno vrijeme, agitirajući za „ADZ“. Mnogi od njih, inače, toliko vole Hrvatsku da porez plaćaju u drugim državama.

Naš balkanski mentalitet je „isplivao“ na površinu tijekom i nakon utakmice s Francuzima u finalu rukometnog SP-a. Ponašanje nekih hrvatskih igrača i navijača je, između ostalog, bilo posljedica i nepripremljenosti da, eto, možemo izgubiti utakmicu. Prepotentne najave kako će naša reprezentacija sigurno pobijediti nisu ostavljale prostora objektivnosti. Ivano Balić je nemoć u igri kompenzirao silnom nervozom, a potom i omalovažavanjem ceremonije proglašenja pobjednika kad je „preko one stvari“ primio srebrenu medalju. Igor Vori je zamahivanjem prema sucu kao da će ga pogoditi loptom napravio glupost koju su, na žalost, podržali mnogi u Hrvatskoj. U studiju RTL televizije se, pak, u glupavom razgovoru, kojim su dominirali Davor Dominiković i Vlado Šola, udaralo po mrskim danskim sucima i omalovažavalo francuske rukometaše, pogotovo Nikolu Karabatića. U improviziranom studiju HRT-a Stjepan Talog, pardon Balog je, pak, za suca Pedersena rekao kako je sudio u skladu s prezimenom. A što drugo očekivati od nekoga iz redakcije u kojoj su se „nataložili“ sušeci, dušanovići, kovačevići … i ostali ćosići?! Udaranje po sucima je, inače, naša omiljena „disciplina“ i ne daj Bože da netko kaže kako smo, zapravo, u većini utakmica na ovom Svjetskom prvenstvu zapravo imali „domaćinsko suđenje“. A kad Zoran Gobac govori o mafiji u međunarodnoj rukometnoj organizaciji - to u najmanju ruku zvuči tragikomično, po onoj izreci: „Kurva o poštenju…“

Nepodnošljivo slavlje Francuza, i to u Zagrebu

Zaključimo na kraju: sve naše frustracije i kompleksi kroz sport dolaze do izražaja pa su nam protivnici često „mrski neprijatelji“, a suci su uvijek protiv nas. Naše pobjede su uvijek veličanstvene i u inat svima, a porazi su nezasluženi i doživljavaju se kao nacionalna tragedija. Neki kažu kako je sve to odraz kompleksa malog naroda, drugi tvrde da su „uzroci dublji“. Zaključak, ipak, prepustimo psihijatrima.