Kad je 2009. godine tadašnji premijer Velike Britanije, Gordon Brown, ovlastio istražno povjerenstvo, na čelu sa sir Johnom Chilcotom, da utvrdi okolnosti britanske uloge u invaziji i okupaciji Iraka, plan je bio da istraga traje godinu dana. Umjesto toga, odužila se na sedam godina. Chilcotov izvještaj konačno je izašao i u 12 tomova i nevjerojatnih 2,6 milijuna riječi (koje vjerojatno nitko neće pročitati) otkrio ono što smo svi, koji smo u to vrijeme pratili vijesti, već znali - odlazak u rat bio je sve, samo ne nužan. 

Ne samo što su mirne opcije razoružavanja Iraka još bile na stolu, nego ni UN inspekcija koju je vodio Hans Blix nije dovršila svoj posao. Zloglasno oružje masovnog uništenja, naravno, nije nađeno ni prije ni poslije invazije. Obavještajne službe nisu niti uzele u obzir mogućnost da ga Irak zaista nema, odnosno da ga se riješio još nakon Prvog zaljevskog rata. Vlada Tonyja Blaira (kao i Georgea Busha u Sjedinjenim Državama) tendenciozno je interpretirala obavještajne podatke i preuveličala prijetnju.

Chilcotov izvještaj u 12 tomova i nevjerojatnih 2,6 milijuna riječi otkrio je ono što smo već znali (FOTO: Hina)

Izvještaj nije direktno odgovorio na pitanje je li Blair namjerno lagao kako bi uvjerio parlament i javnost, kao ni je li sam rat bio ilegalan. Pa ipak, iznesene činjenice govore same za sebe: prema službenoj procjeni državnog odvjetnika lorda Goldsmitha, invazija je trebala biti ovlaštena dodatnom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, ili barem čvrstim dokazima da Sadam ne surađuje s UN inspektorima. Iako takvi dokazi nikad nisu predočeni, Goldsmith je, nakon konzultacija s Bushevim pravnim dužnosnicima, u zadnji čas promijenio mišljenje i procijenio da je postojeća rezolucija ipak dovoljno pravno pokriće. Možemo samo nagađati zašto - službeno objašnjenje nikad nije sastavljeno, kamoli objavljeno. A originalnu službenu procjenu Blair je zatajio ne samo od javnosti, nego i od vlastitih ministara. 

Ako se irački rat može opisati kao tragediju, onda su tragični junaci bili i svi oni milijuni građana koji su prosvjedovali protiv rata u Britaniji, SAD-u i diljem svijeta. Jer najveći globalni prosvjed u povijesti (između 10 i 30 milijuna ljudi u više od 600 gradova) očito nije značio ništa zavjereničkoj kliki u Londonu i Washingtonu. Riječima njemačko-britanskog skladatelja Maxa Richtera, koji je i sam sudjelovao u prosvjedu: "Kako je meni i milijunima običnih ljudi poput mene moglo biti očito da će invazija biti katastrofa, dok naše političko vodstvo to nije moglo vidjeti?".

Da katastrofa bude potpuna, vojnici su poslani u Irak u nedovoljnom broju i preslabo opremljeni, bez dugoročnih planova za održavanje mira. Nepromišljeno raspuštanje čitave iračke vojske i državnog aparata okrenulo je taj ključni element društva protiv nove vlasti. Šijitski političari, klerici i paravojske ubrzo su potpale pod utjecaj Irana, dok se dio sunitskih pridružio al-Kaidi. Na sve su ovo Bush i Blair bili upozoreni na vrijeme. Ako je "decider" (kako je sam sebi tepao) Bush priglupi kauboj koji nije imao pojma u što se upušta, karizmatični i artikulirani Blair to sigurno nije. Gdje mu je onda pamet bila kad je poručio Bushu da će "biti s njim, bez obzira na sve"? Ili ga jednostavno nije bilo briga? 

Ako je Bush priglupi kauboj koji nije imao pojma u što se upušta, karizmatični i artikulirani Blair to sigurno nije, ali gdje mu je bila pamet (FOTO: Hina)

U svakom slučaju, da su "odlučitelji" bili upravo sumanuto uvjereni u vlastitu superiornost, najbolje svjedoči citat Bushevog savjetnika Karla Rovea iz jednog intervjua koji je dao 2004. godine: "Mi smo sada carstvo, mi stvaramo vlastitu stvarnost. I dok vi proučavate tu stvarnost - razborito, kako hoćete - mi ćemo opet djelovati, kreirajući nove stvarnosti, koje vi opet možete proučavati, i tako će se stvari riješiti. Mi smo akteri povijesti, i vi, svi vi, možete samo proučavati što radimo." 

Malo tko se danas nada da će Rove, Rumsfeld, Bremer, Cheney, Bush, Blair ili Straw (među ostalima) ikad odgovarati za rat čije žrtve se nisu niti potrudili brojati (procjene variraju između 250.000 i preko milijun). A jasno je da su preoholi da ikad javno priznaju svoju krivnju. Blair je u odgovoru na Chilcotov izvještaj izveo tipični politikantski manevar, izrazivši žaljenje zbog žrtava, ali dodavši da "vjeruje da su donijeli ispravnu odluku i da je svijet bolje i sigurnije mjesto." Samo četiri dana prije nego što je dao svoju ljigavu ispriku koja to nije, ISIS je u Bagdadu ubio više od 300 ljudi, u najtežem bombaškom napadu od početka građanskog rata. 

Blaira, Busha i njihove trabante povijest će po svemu sudeći pamtiti kao „osovinu zla“ koja je u presudnom momentu imala puno više moći nego što je smjela imati i koja je zbog vlastite samovolje upropastila Irak, razbuktala ekstremizam na Bliskom Istoku i dokrajčila povjerenje u dobre namjere Zapada i demokratskih vlada - možda i nepovratno. Rat u Iraku samo je zacementirao predrasudu da su izvor svog zla na Bliskom Istoku i šire, Amerika, Europa - i neizostavni cionisti. Kao da džihadizam nije postojao prije invazije Iraka. Kao da arapski diktatori nisu kadri sami vršiti ratne zločine i teror, bez pomoći ili blagoslova sa Zapada. Iz jednog ekstrema, nadobudnog i nesmotrenog "nation building" projekta, zapadni lideri skrenuli su u drugi - cinični i kukavički izolacionizam. 

Rat u Iraku samo je zacementirao predrasudu da su izvor svog zla na Bliskom Istoku i šire, Amerika, Europa - i neizostavni cionisti (FOTO: Hina)

Danas Sirija plaća cijenu tog povlačenja Zapada u sebe, u najmanju ruku jednako strašnu kao cijena koju je platio Irak. Naravno, "alternativni" mediji i komentatori svejedno promiču teoriju zavjere prema kojoj su SAD stvorile ISIS kako bi srušile Asada, pri čemu kao krunski dokaz koriste sporedni izvještaj iz Obrambene obavještajne agencije (DIA) iz 2012. godine o zapadnoj podršci sirijskoj opoziciji. Međutim, ne samo što ISIS u to vrijeme nije još postojao u sadašnjem obliku, CIA i Pentagon još nisu ni počeli naoružavati i obučavati sirijske pobunjenike.

Tu je opciju odbio sam Obama, oglušujući se na preporuke najviših državnih dužnosnika, ljudi daleko stručnijih i iskusnijih od njega - svaka paralela s Blairom je slučajna. Kad je američka pomoć konačno došla (prekasno i preslabo), odnosila se isključivo na nacionalističke frakcije: Slobodnu Vojsku Sirije (FSA) i kasnije, kurdske Narodne obrambene jedinice (YPG) i arapsko-kurdski savez Sirijskih demokratskih snaga (SDF). Sirija je kaotična ratna zona, odnosi snaga i savezi stalno se mijenjaju, a oružje završava u krivim rukama, bilo trgovinom ili kao ratni plijen. Ali to je nešto sasvim drugačije od optužbe da je Amerika namjerno naoružavala ekstremiste, za što uza svu propagandu nema nikakvih dokaza. 

Naravno, Turska i zaljevske monarhije predvođene Saudijskom Arabijom nisu tako selektivne. Njihova makijavelistička podrška džihadistima učinila je ISIS dominantnom frakcijom na istoku, a al-Nusru na sjeverozapadu Sirije. Turska granica godinama je bila potpuno otvorena za borce ISIS-a, njihovu krijumčarenu naftu i oružje, dok su njihovi financijeri i regruteri slobodno operirali unutar Turske. Za Erdoğana je Isis bio koristan neprijatelj njegovih neprijatelja - Kurda i Asada. 

Teroristički napadi u Turskoj strašan su podsjetnik koliko je takva strategija opasna. Ali manje je poznato da se istom logikom "neprijatelj mog neprijatelja" vodi i sam Asad. Još 2011. godine prije nego se rat zahuktao, Asad je pod izlikom amnestije za političke zatvorenike pustio iz zatvora džihadiste koji su zatim formirali al-Nusru, Ahrar al-Sham i slične postrojbe. U biti se mahom radilo o borcima iračke al-Kaide koje je Sirija, prema svjedočenju iračkih dužnosnika (uključujući bivšeg predsjednika al-Malikija) aktivno pomagala i poticala za vrijeme američke okupacije. Asadu je bio u interesu što veći kaos u susjednoj zemlji koji bi odvratio Busha i Blaira od same pomisli na intervenciju u Siriji. Kada su se pripadnici al-Kaide vratili u Siriju, režim ih je zatvorio - samo da bi ih opet pustio kad su mu njihove usluge zatrebale u gušenju revolucije. Koliko god situacija u Siriji bila zamršena, sve je jasnije da je Asadova strategija od početka rata bila - predstaviti narodnu revoluciju kao džihad i u isto vrijeme učiniti sve da ta laž postane istina. 

Za Siriju ne vrijedi ono što je vrijedilo za Irak (FOTO: Hina)

Nije ni čudo da ISIS i režim najmanje ratuju međusobno, a najviše protiv ostalih frakcija. Asadov je ultimativni cilj prisiliti SAD i Europsku uniju da mu se pridruži u navodnoj borbi protiv terorizma i prihvati njegov ostanak na vlasti kao manje zlo. Uz rusku i iransku pomoć, taj je scenarij sve izgledniji. Ne samo što je Amerika odustala od rušenja Asada i posvetila se isključivo borbi protiv ISIS-a, pitanje je da li je to ikad bio njen strateški cilj. Pedeset jedan službenik State Departmenta potpisao je prosvjedno pismo u kojem prozivaju Obamu zbog njegove politike neintervencije u Siriji, koja ostavlja Asadovom režimu odriješene ruke da sabotira pregovore, krši primirja i zajedno sa svojim saveznicima vrši stravične ratne zločine, bez straha od posljedica. 

Takav status quo porazan je ne samo iz humanitarne, već i iz strateške perspektive: slabi umjerene pobunjenike, potiče egzodus stanovništva i radikalizira sunitsku većinu. Ako džihadisti ostanu jedini protivnici režima na terenu - što je od početka Asadov i Putinov cilj - preostali antirežimski borci radije će se pridružiti njima nego Asadovoj vojsci, koja je ionako više iranska i libanonska nego sirijska. Isti razlozi leže iza ostavki bivšeg ministra obrane Chucka Hagela i savjetnika State Departmenta za Siriju, Frederica Hofa. Hof uzalud upozorava da "svaka barel-bomba izbačena iz režimskog helikoptera na bespomoćne civile pomaže al-Bagdadiju u regrutiranju". Dok režim opstaje, opstat će i ISIS i al-Nusra, jer ove dvije strane samo hrane jedna drugu. Pa opet je Obama je predao Siriju na pladnju Asadu i njegovim „partnerima“, a radi čega? Radi klimavog mirovnog sporazuma s Iranom? Radi paničnog straha od reprize Iraka? Radi fiks ideje da američka intervencija uvijek i u svakoj prilici pogoršava situaciju? Uz najmorbidniju maštu, teško je zamisliti kako je Sirija mogla proći gore da je Obama zaista intervenirao protiv genocidnog režima koji je i UN optužio za ratni zločin istrebljenja.

Sadam je, kao i Asad (i Gadafi), bio svirepi tiranin koji je silom došao na vlast, a terorom, korupcijom i primitivnom propagandom se na njoj održavao. Ali za razliku od Asada, Sadam u trenutku intervencije nije imao oružje masovnog uništenja i nije vodio rat protiv vlastitog naroda. Cinični intervencionisti poput Blaira ili dogmatični pacifisti poput Jeremya Corbyna jednako su u krivu - za Siriju ne vrijedi ono što je vrijedilo za Irak. Nažalost, izgleda da živimo u post-činjeničnom dobu, u kojem jednostavni narativi koji potvrđuju naše predrasude uvijek bolje prolaze od zamršene istine. Tako Blair može govoriti da je svijet danas sigurniji nego prije invazije, Trump da je Sadam "dobro ubijao teroriste" (valjda misli na Kurde koje je potrovao nervnim plinom), Obama da sirijski "farmeri i doktori" nikad nisu imali šanse protiv režima (iako su isti takvi u Libiji uspjeli, uz pomoć Zapada, srušiti Gadafija), Corbyn da je ruska vojska u Siriji u ulozi "mirotvoraca", Karadžić da se i on u Bosni samo borio protiv terorista...

Koliko god demagogija bila jeftina i jadna, uvijek će se naći korisni idioti koji će je spremno prihvatiti. Kažu da povijest pišu pobjednici, i možda će Putin, Asad i ajatolasi, ako pobijede, uspjeti prekrojiti svoje zločine u plemenitu borbu protiv terorizma i američkog imperijalizma. Bush i Blair dali su im sa svojim iračkim debaklom najbolji mogući propagandni adut. Ali neki nikad neće prihvatiti takvo krivotvorenje povijesti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina