Godina je 2019., Ukrajina održava redovite predsjedničke izbore. Predsjednik Petro Porošenko najvećeg konkurenta dobio je u Vladimiru Zelenskom, 41-godišnjem diplomiranom pravniku iz židovske obitelji. Porošenko je "kralj čokolade", vlasnik poslovne grupe "Roshen" i niza drugih industrijskih i inih pogona u Ukrajini. U političkom životu sudjeluje od druge polovice devedesetih. Zelenski se ostvario i proslavio kao glumac i zabavljač, pobjednik je ukrajinske verzije "Plesa sa zvijezdama" i zaštitno je lice popularne televizijske komedije "Sluga naroda", gdje glumi "malog čovjeka", srednjoškolskog nastavnika povijesti koji igrom slučaja postaje predsjednik svoje zemlje. Predizborne ankete Zelenskom daju uvjerljivu prednost, a on Ukrajincima obećava završetak rata na istoku Ukrajine i obračun sa sveprisutnom korupcijom. Rat na istoku i korupcija u svim predizbornim istraživanjima javnog mijenja ocijenjeni su kao najveći problemi Ukrajine.

U drugom krugu izbora Zelenski je dobio nešto više od 73 posto glasova. Nisu mu naštetile optužbe i sumnje da je njegovu predizbornu kampanju financirao Igor Kolomojski, oligarh i svojedobno vlasnik većinskog udjela dionica u najvećoj ukrajinskoj banci "PrivatBank", ali i suvlasnik televizije na kojoj je Zelenski zabilježio uspjeh sa svojom humorističkom serijom. Oligarh Kolomojski bio je u sukobu s predsjednikom Petrom Porošenkom. Njegova "PrivatBank" je neslavno propala, a Porošenko ga je optuživao da je novac građana prebacio na svoje inozemne račune. Banku Igora Kolomojskog tri godine ranije sanirala je i nacionalizirala država.

Volodimir Zelenski (FOTO: Wikimedia)

Zelenski je u predizbornoj kampanji odbio Porošenkove optužbe da iza njegovog političkog angažmana stoji nepopularni oligarh. Tvrdio je da je njegov odnos s Kolomojskim strogo poslovan i da se tiče isključivo emitiranja serije "Sluga naroda", na televiziji u kojoj je oligarh imao veliki udio u vlasništvu. U prljavom, neslužbenom dijelu kampanje Porošenkov tim na još jedan je način Zelenskog povezivao s oligarhom Kolomojskim. Obojica su, naime, Židovi. Kolomojski je 2011. godine bio izabran i za predsjednika Europske židovske unije. Porošenkov tim računao je da će židovsko porijeklo naštetiti izbornim izgledima Vladimira Zelenskog, ali računica s dvije poznate - Zelenski i Kolomojski su Židovi, a antisemitizam je u Ukrajini itekako prisutan - nije dala očekivani rezultat.

Tri mjeseca kasnije Zelenski će sa svojom strankom "Sluga naroda" nadmoćno pobijediti i na parlamentarnim izborima. Po prvi put u Ukrajini se dogodilo da jedna stranka u parlamentu sama ima većinu. Nitko od kandidata stranke Vladimira Zelenskog ranije nije bio u Vrhovnoj Radi. Ukrajinsko biračko tijelo pomelo je političku elitu, a ekstremna desnica nije dobila niti jedno mjesto u parlamentu. Odnos ukrajinskih birača prema ekstremistima s krajnje desnice bio je takav na gotovo svim parlamentarnim izborima. Politička elita Ukrajine, pak, po prvi je put deklasirana na izborima u takvoj mjeri.

Revolucija na Majdanu i rat u istočnim dijelovima zemlje izobličili su lice ukrajinskog društva i učinili da srednjestrujaška politika Kijeva prihvati ideju kako moderni ukrajinski identitet treba temeljiti na ideji ukrajinskog nacionalizma, u oštroj opreci prema svemu što je dolazilo, dolazi i dolazit će iz Rusije. Prije ukrajinskih revolucija, "narančaste revolucije" i "revolucije na Majdanu", najglasniji nositelji te ideje bile su političke i parapolitičke organizacije ekstremne desnice. Na istoku Ukrajine, povijesno i kulturno povezanijem s Rusijom, mali je broj ljudi dijelio takve stavove. Linija podjele između istoka i zapada Ukrajine jasno se ocrtavala na svakim izborima, a podebljana je na glavnom kijevskom trgu, krvoprolićem i državnim udarom u kojem je 2014. godine srušen proruski predsjednik Viktor Janukovič.

Rezultati predsjedničkih izbora 2010. godine po regijama (ILUSTRACIJA: Wikimedia)

Povod za "revoluciju" bila je Janukovičeva odluka da s Europskom unijom ne potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju te njegovo koketiranje s idejom euro-azijske unije i Rusijom kao silom kojoj se treba pokoriti i uz koju se treba vezati. U Ukrajini, zemlji s bliskim iskustvom "narančaste revolucije" iz 2004. godine i povijesnim traumama kao što su hlodomor, Černobil i staljinističke čistke, bilo je očekivano da će Janukovičeva proruska politika izazvati eksploziju nezadovoljstva.

Na kijevskom Majdanu ekstremna ukrajinska desnica profilirala se kao uvažena društvena snaga, "pesnica revolucije". S margina društva preko noći su dospjeli u središte zbivanja. U godinama prije Majdana najekstremniji dijelovi ukrajinskog društva nisu bili zastupljeni u institucijama na nacionalnoj političkoj sceni. Svoje političke predstavnike imali su u stranci Sveukrajinska unija - Sloboda, koja se ranije zvala Socijal-nacionalna stranka Ukrajine, a osim nacionalista okupljala je čak i neonacističke i neofašističke grupe. Stranku "Sloboda" 2004. godine reformirao je Oleg Tjahnibok. Umivajući lice Socijal-nacionalne stranke on je prekinuo kontakte s neonacistima i neofašistima i organizaciji promijenio ime. To će mu se isplatiti, bilježit će vrlo dobre rezultate na lokalnim izborima na zapadu zemlje, na području Lavova, Ternopola i Ivano-Frankivska i surađivati s velikim strankama umjerene desnice. Na mala vrata "Sloboda" je uvela ekstremizam u ukrajinski politički mainstream. 

Andrej Bilecki (FOTO: historica.fandom)

Tjahnibok je pri reformi stranke raspustio omladinsko stranačko krilo "Patrioti Ukrajine", strukturirano kao niz malih paravojnih jedinica. Neki od stranačkih aktivista, poput Andreya Bileckog, nisu željeli to prihvatiti, nego su sa svojim ogrankom "Patriota" nastavili djelovati samostalno. Malobrojni harkovski ogranak "Patriota Ukrajine", pod vodstvom Bileckog, klica je iz koje će niknuti Azov, paravojna formacija koja će ući u sastav Nacionalne garde Ukrajine i razviti se u jednu od elitnih postrojbi. 

Reforma stranke "Sloboda" društveni pejzaž Ukrajine "obogatila" je novim ekstremističkim udruženjima, kakvih Ukrajini nije nedostajalo. U pitanju su bile male grupe, koje su svoje članove regrutirale iz redova nacionalističke i neonacističke ukrajinske mladeži, koja je dobrim dijelom ordinirala u organiziranim navijačkim skupinama ukrajinskih nogometnih klubova. "Patriote Ukrajine" Andreja Bileckog, primjerice, činili su uglavnom navijači harkovskoga Metalista. Već u prvim danima "revolucije na Majdanu" nekolicina ovih organizacija okupit će se pod imenom Pravy sektor (Desni sektor), na inicijativu Dmitra Jaroša, suosnivača i lidera ekstremne nacionalističke skupine "Trizub".

LUPIGA U „JAZBINI“ DESNOG SEKTORA (FOTO): S oružjem u rukama poručuju - „Nismo fašisti, već nacionalisti i domoljubi“

Uz pripadnike organiziranih navijačkih skupina, koje su vrijeme Majdana prekinule neprijateljstva radi zajedničke borbe protiv Janukovičevog režima, Desni sektor bit će udarna pesnica revolucije na Majdanu. Njegovi članovi bili su okosnica otpora koji je podrazumijevao i nasilje, a stupali su pod crveno-crnim zastavama Stepana Bandere, povijesne ličnosti u kojoj su ukrajinski nacionalisti vidjeli heroja. Veliki broj Ukrajinaca, naročito na istoku zemlje, u Banderi je, međutim, vidio zločinca čija ideologija je prouzročila nebrojena zlodjela.

Stepan Bandera (Ilustracija: bykvu.com)

Neosporno je da su Stepan Bandera i njegova Organizacija ukrajinskih nacionalista prije Drugog svjetskog rata i na njegovom početku surađivali s nacistima, vjerujući da su u njima našli prijatelja i saveznika u borbi protiv "boljševičke okupacije Ukrajine". Okupaciju Poljske i napad Njemačke na Rusiju Bandera je smatrao idealnim trenutkom za stvaranje nezavisne ukrajinske države, oslobođene od Poljaka na zapadu i boljševika na istoku. S ulaskom njemačkih trupa u zemlju, u lipnju 1941. godine, Jaroslav Stetsko ispred Banderine organizacije proglasio je u okupiranom Lavovu nezavisnu ukrajinsku državu. U proklamacijskom aktu stajalo je da će Ukrajina "blisko raditi s velikom nacional-socijalističkom Njemačkom, pod vodstvom njezinog lidera Adolfa Hitlera, koji uspostavlja novi europski i svjetski poredak i Ukrajincima pomaže da se oslobode okupacije Moskovita".

Samo tri mjeseca kasnije Stepana Banderu će uhapsiti Gestapo. Njegova ideja neovisne Ukrajine, po mogućnosti očišćene od Poljaka, Židova, Rusa, boljševika i domaćih neprijatelja, nije bila u skladu s nacističkim planovima. Banderina vojska nastavila je ratovati. Ratovali su protiv Poljaka, protiv Nijemaca, protiv Crvene armije ... Banderisti su ratovali čak i protiv svojih sunarodnjaka, ideoloških istomišljenika koji su u raskolu Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) slijedili Banderinog suparnika, pukovnika Andrija Melnika. I Bandera i Melnik, prije rata postali su suradnici njemačkih obavještajnih službi, a njihov OUN je imao glavni štab upravo u Njemačkoj. Organizacija se na početku rata podijelila na Banderinu (OUN B) i Melinkovu (OUN M) frakciju. Banderina frakcija okupljala je mlađe, ekstremnije i militantnije članove organizacije.

Vojska organizacije Stepana Bandere OUN B (FOTO: ukrainian week)

Dok je Bandera bio zatvoren, njegova vojska sudjelovala je u masovnim pogubljenima Židova i Poljaka. U povijesti će naročito ostati zapamćen masovni zločin koji su Banderovci počinili nad Poljacima u Volinskoj regiji. Povjesničari procjenjuju da je tamo ubijeno između 50.000 i 60.000 ljudi. Nijemci su Banderu iz zatočeništva pustili u drugom dijelu 1944. godine, jer su vjerovali da će to pomoći u borbi protiv Crvene armije. Protiv boljševika su Banderini gerilci ratovali sve do 1949. godine. U potpunosti su poraženi četiri godine nakon formalnog završetka Drugog svjetskog rata. Bandera je ostao u Njemačkoj, a skončao je u atentatu; 1959. godine likvidirao ga je sovjetski agent Bogdan Stašinski. Dvije generacije Ukrajinaca u školama su učile da je Bandera zločinac i izdajnik svog naroda. Njegovu rehabilitaciju Moskva je doživjela kao izraz neprijateljstva i povod da Ukrajinu optuži za nacifikaciju. Ruski predsjednik Vladimir Putin taj argument će na koncu iskoristiti kao jedan od povoda za invaziju na Ukrajinu i otimanje njezinog teritorija.

Kulminacija procesa rehabilitacije Stepana Bandere dogodila se u predsjedničkom mandatu Viktora Juščenka, koji je 22 veljače 2010. godine i službeno proizveo Stepana Banderu u "Heroja Ukrajine". Bio je to krajnje ciničan potez. Kontroverznoj povijesnoj ličnosti, čije ime je ime podjele ukrajinskog društva, Juščenko je posthumnu počast dao na Dan jedinstva Ukrajine i tri dana prije nego što će dužnost predati svom nasljedniku Viktoru Janukoviču, "istočnom", dakle "proruskom" kandidatu koji je na predsjedničkim izborima upravo pobijedio proeuropsku kandidatkinju Juliju Timošenko. 

Desni sektor (FOTO: wikimedia.commons)

U Juščenkovom mandatu ukrajinska pošta tiskala je i markice s Banderinim likom, ali predsjednikov pokušaj da okonča i zapečati proces rehabilitacije kontroverzne povijesne ličnosti naišao je na osudu Europske unije, brojnih židovskih zajednica te ruskih, poljskih i antifašističkih udruženja. Viktor Janukovič će odmah po stupanju na vlast najaviti da će Banderi oduzeti dodijeljenu državnu počast, što je uskoro i učinio. Pritom je čekao na pravno utemeljenje. Na istoku zemlje pred sudovima su pokrenuta najmanje dva sudska postupka zbog dodjeljivanja počasti Stepanu Banderi, a sud u Donjecku na koncu je odlučio da predmetna Juščenkova odluka ima biti poništena.

Viktoru Janukoviču Bandera je tako obilježio početak i kraj mandata. Pod banderovskim zastavama, rekosmo, na kijevskom Majdanu nastupali su ekstremni desničari Desnog sektora, s ciljem da Janukoviča obore s vlasti. Nasilje na Majdanu eskaliralo je desetog dana prosvjeda, nakon što predsjednik u Vilniusu zaista nije potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji. Centar Kijeva ubrzo je postao ratna zona, s odredima naoružanih nacionalista na jednoj i snagama državne sigurnosti na drugoj strani.

Pripadnik ekstremne desnice na Euromaidanu u Kijevu (FOTO: Аимаина Xикари/Wikimedia)

Mirni prosvjed koji se kao požar širio od grada do grada postao je nasilni državni udar. Masovno se prosvjedovalo u središtu i na zapadu Ukrajine, znatno skromnije na istoku zemlje. Kad su oporba i predsjednik Janukovič napokon postigli dogovor, koji je po suštini svog sadržaja Janukoviču zapravo samo garantirao častan uzmak, Desni sektor odbio je položiti oružje. Koncem veljače 2014. godine predsjednik je pobjegao iz Kijeva, najprije u Harkov, a potom u Rusiju.

Televizijskim gledateljima zapadnog svijeta predstavljena je napeta priča o korumpiranom proruskom predsjedniku koji bježi pred bijesom svojih građana, dok se gledateljima istočnoga svijeta govorilo o državnom udaru u režiji stranih obavještajnih službi. Bolji poznavatelji upozoravali su na uloge ukrajinskih oligarha i njihove poslovne i političke interese.

Motiv za rušenje Janukoviča imali su mnogi, a najjasniji bi bio motiv bivše premijerke Julije Timošenko, poslovne žene čije se bogatstvo mjerilo u stotinama milijuna dolara a zarađeno je trgovinom plinom. Iz njezine stranke stigao je prvi poziv na prosvjed na Majdanu, poziv uz hashtag - #Euromaidan, kojem će se odazvati stotine tisuća mirnih Ukrajinaca, vjerujući da europska budućnost za Ukrajinu znači i buđenje iz noćne more. 

Sama Timošenko u to je vrijeme bila u zatvoru, osuđena na sedam godina zatvora zbog malverzacija pri potpisivanju ugovora o kupnji plina od Rusije. Tvrdila je da je žrtva političkog procesa, Janukovičeva žrtva. Kad je Janukovič napuštao Ukrajinu, Timošenko je u filmskom obratu iz zatvora upravo stizala u Kijev. Opet, to ne govori da iza Majdana stoji isključivo njezin utjecaj i novac ili da su pripadnici ekstremne ukrajinske desnice na Majdanu nastupali isključivo kao krvavi adut neke od zainteresiranih strana. Pouzdano je jedno: u postojeće veliko nezadovoljstvo u ukrajinskom društvu, koje je kulminiralo prosvjedom na Majdanu, mnogi su ugradili svoje interese, a najvećim gubitnikom osjetila se Rusija. Ukrajina je imala otvoren poziv u NATO pakt, a predsjednik s kojim se moglo blisko surađivati već drugi put je srušen na ulici.

Vladimir Putin donio je odluku o aneksiji Krima i pobuni na istoku Ukrajine. Najistureniji ruski operativci već su bili na terenu: veteran Afganistana i Čečenije Igor Nikolajevič Bezler te Igor Girkin, veteran i umirovljeni agent FSB-a, sigurnosne službe Ruske federacije. Janukovič je pao, ubijanje na Majdanu je stalo, ali istočno od Dnjepra spremala se orkestrirana pobuna i rat u regijama Donbasa i Luganska. Vladimir Zelenski te je godine završavao svoju humorističku seriju, spremao se postati televizijski "sluga naroda", a ukrajinsko biračko tijelo pripremalo se za izbore, za još jedan pokušaj bolje budućnosti.

Nastavak teksta obavljujemo u četvrtak 7. travnja 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia