„Ubi Srbina“, „ubi pedera“, „ubi tovara“, „ubi cigana“, „ubi drota“ - samo su neke od poruka mržnje na fasadama grada Rijeke koje su se s gradom saživjele i polako postale sramotan dio identiteta grada. Barem dosad. S porukama govora mržnje se, naime, obračunala riječka Plesna grupa Flame – akcijom brisanja poruka s fasada te dokumentarističkim performansom „(Ne) mrzimo baš sve?“ koji se premijerno odvio u riječkoj Galeriji Kortil, prošlog petka u sklopu Noći muzeja.

RIJEKA MRŽNJE: Užasavajući porast govora mržnje u gradu koji se diči tolerantnošću

„U razgovorima s voditeljicom Galerije Kortil, gospođom Jolandom Todorović, vezano za izvedbu performansa, s njene je strane predloženo da termin premijere bude u Noći muzeja 2021. Ja sam ideju, naravno, objeručke prihvatila i uvidjela priliku šire pojavnosti teme koju sam obradila u radu. Kako živimo u čudnim vremenima i još čudnijim formatima, performans smo prilagodili situaciji tako da je izvedba išla uživo, u 19 i 20 sati, s ograničenim brojem gledatelja u prostoru galerije, zbog propisanih epidemioloških ograničenja, no, sve je skupa snimano i moglo se pratiti putem live streaminga“, objašnjava kako je došlo do suradnje Martina Hrlić Rogić, umjetnička ravnateljica Plesne grupe Flame.

S autoricom smo razgovarali o performansu, govoru mržnje, društvenim promjenama i „klimi“ u gradu Rijeci.

Martina Hrlić Rogić na ideju je došla ljetos (FOTO: Margarita Burin)

Martina je ideju za performans dobila još prošlo ljeto kada je svaki dan svojeg prijatelja vozila kući i konstantno iščitavala poruke na fasadama u njegovom kvartu, a jedna se odnosila i na skupinu kojoj on pripada. 

„Poruke su isključivo bile govor mržnje i svaka bi započinjala s 'ubi', 'zakolji', 'mrzimo' i bile su upućene različitim manjinskim etničkim skupinama, pripadnicima istospolnih seksualnih orijentacija, navijačima nogometnih klubova, sustavu, zanimanjima ... Ja sam sebi konstantno postavljala pitanje zašto nitko na ovo ne reagira, niti sustav niti mi građani, zašto netko mrzi, otkud to potječe i nisam mogla ostati imuna na svu tu mržnju. Sve grafite sam fotografirala, a potom uzela rodul (valjak op.a.) u ruke i pobrisala sve na koje sam naišla. Nakon svega sam shvatila da želim čuti kako se osjećaju ljudi kojima su te poruke upućene. Kada su oni stali pored svih tih grafita i počeli govoriti kako se nose s diskriminacijom i govorom mržnje u svom privatnom i javnom životu znala sam da je to umjetnički čin koji treba predstaviti javnosti kako bi se još jednom upozorilo na toleriranje i ignoranciju većine na takvo stanje stvari“, govori Martina za naš portal.

Projekt je počeo krajem lipnja 2020. godine, a posljednji intervju je napravljen 20. siječnja ove godine. Intervjuirani sudionici čija se svjedočanstva koriste u performansu putem video projekcije su Margarita Burin, Saša Ilić, Ljubomir Linić, Martina Šalov, Surija Mehmeti i Dario Tonković. U realizaciji performansa sudjeluju Antonija Braut, Jelena Braut, Lea Čaval, Martina Hrlić Rogić, Mattea Linić, Iva Šupek, Ivana Tus i Dominik Valić.

Do nekih sugovornika odnosno sugovornica je bilo lako doći zbog osobnih poznanstava autorice. Zanimalo nas je kako je reagirala policija kada im je predstavljena ideja te kako je reagirala Zajednica Roma „Romsko jedinstvo“.

„Koliko god sam htjela zaobići krug svojih prijatelja i poznanika dvije osobe koje su istupile i javno progovorile o ovoj problematici su Martina Šalov i Margarita Burin, poznajem ih i jako su društveno angažirane osobe i borkinje za pravdu pa recimo da je ta suradnja išla glatko. Svim drugim skupinama sam se obratila službenim putem i to Zajednici Srba, Vijeću romske nacionalne manjine za Grad Rijeku i MUP-u, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj. Što se tiče policije, postoji procedura koju sam ispoštovala i nakon nekoliko poslanih službenih dopisa PU primorsko-goranskoj susretljivo su se pozivu odazvala dvojica policijskih službenika pristajući na davanje izjave ispred grafita 'Ubi drota'. Zanimljivo je bilo to snimanje, meni prilično i stresno. Prolaznici i domaćini su se dosta čudili uniformiranom policijskom službeniku uz grafit upućen njemu i policiji općenito. Na snimci se jasno čuju povici 'ubi drota' dvojice mladića koji su, više ili manje slučajno, tamo prolazili automobilom, na što je i službenik rekao 'vidite i sami, kakva su to dobacivanja'. Iako smo za mjesto razgovora izabrali kvartovsku žilu kucavicu riječke navijačke scene, rekla bih da upravo ta situacija najbolje sublimira razmjere prisutnosti agresije i mržnje u današnjem vremenu, bez ikakvih kompromisa i ograda“, prisjeća se naša sugovornica snimanja s policajcima i nihovih reakcija na grafit mržnje.

Na drugom mjestu, pored sasvim drugog grafita, snimala je Suriju Mehmetija, predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine za Grad Rijeku i predsjednika Zajednice Roma „Romsko jedinstvo“. Pretpostavljate kakvu je poruku grafit slao.

„On živi u svakodnevnoj borbi s nepravdom i intenzivno je angažiran u zajednici pa je jedva dočekao iznijeti svoje stavove o životu Roma u Rijeci, pričati o borbi sa sustavom i onome što ga najviše muči, a to je nemogućnost zaposlenja Roma na bilo kakvim višim pozicijama u društvu. Prilikom dugog ispovjednog razgovara, mnogo dužeg od onoga koji je završio u konačnoj snimci performansa, istaknuo je da Romi mogu računati na zaposlenje na manje vrijednim i teškim poslovima poput čistača, a njegova je želja, uz samoironičan prizvuk, biti pročelnikom kulture“, odgovorila je.

U posljednje vrijeme plesna grupa Flame donosi društveno angažirane plesne predstave i performanse koji daju kritiku društvu i potiču emociju – upravo ono što bi umjetnost trebala činiti.

„Kad odlučim iskoračiti s nekom predstavom ili performansom kao autorica/režiserka/koreografkinja uvijek nastojim iskopati nešto što me 'žulja', tišti; o čemu promišljam svakodnevno, nešto o čemu šutim ili nešto o čemu želim vikati da svi čuju. Ne razmišljam toliko o razini kritike prema društvu, koliko mi je bitno da perspektiva iz koje prikazujem problem bude iskrena. Očito su teme koje me okupiraju, u biti društvene malformacije i nepravde pa bih se usudila složiti da su moji radovi društveno angažirani, a moj konačni zaključak jest da bi umjetnost trebala zadržati dozu društvene kritike, jer lišena određenog konteksta vremena, prostora i društvenih odnosa, jednostavno nema smisla, a bojim se niti težine. Otvaranjem takvih tema u umjetničkom činu, gledatelja se poziva na svojevrstan dijalog i razmišljanje o onome što je pogledao. Čini se utopijom, no, ako tema predstave zaživi barem nakratko, kao instant tema razgovora na piću poslije pogledane predstave, ipak smo nešto napravili. Možda posijali sjeme nekog konkretnijeg društvenog angažmana ili promjene“, objašnjava autorica.

Svojevrsni muzejski eksponati (FOTO: Damir Jevtić)

Tijela plesača autorica je performansom „(Ne) mrzimo baš sve?“ na određeni način „pretvorila“ u muzejske eksponate.

„Ovaj sam put u performansu htjela osvijetljena i ogoljena tijela, sa svim svojim specifičnostima i nesavršenostima, ali ispisana jednostavnom i jedinstvenom porukom humanosti među ljudima. Goli izvođači parafraziraju intervjuirane sugovornike, reagirajući na prikazane podražaje, pročitane poruke mržnje, zvukove i autorsku glazbu Darka Terlevića i Marka Rogića koja prati akciju čišćenja grafita, odnosno intonira uvod i kraj samog performansa“, ističe umjetnička ravnateljica Plesne grupe Flame.

Autorica je koristeći prostor galerije direktno suočila publiku s onime od čega se okreće glava, a možda se i ne primijeti hodajući gradom. Upitali smo ju smatra li da ljudi drugačije reagiraju na govor mržnje kada se on, kao u ovom slučaju, pojavi tamo gdje se ne očekuje.

„Svatko ima svoj doživljaj govora mržnje i na cesti i u galerijskom prostoru, a ja sam se potrudila da prikazani sadržaj performansa zvukom bude na granici fizičke neugode dok se izvikuju parole mržnje, da ne ostavim mjesta ravnodušju. Ono što sam zaključila kroz cijeli proces rada na ovoj temi jest da većina ignorira značaj i težinu ispisanog. Je li to zbog sveopće otupjelosti, manjka hrabrosti i vremena u dobu u kojem živimo, još uvijek nisam uspjela dokučiti. Kada sa sve to prikaže na mjestu kojemu to nije primarna svrha, možda pronađemo nešto vremena i steknemo ponešto hrabrosti“, odgovara nam.

Pojedini sugovornici performansa se prema porukama mržnje odnose kao da ih to i ne dira previše, odnosno, nisu zabrinuti. Zanimalo nas je smatra li da je upravo to zabrinjavajuće.

„Kad sam krenula u cijeli ovaj projekt, u istraživačkoj sam fazi pokazala video zapise ispisanih grafita različitim skupinama ljudi, mladim plesačima, članovima obitelji, prijateljima, poznanicima i zaključak je već tada bio da većinu takvo što ne može šokirati, prestraviti, a čak ih može i nasmijati jer smatraju da ih autori ispisuju iz nekog mladenačkog bunta, naklonosti prema nekom nogometnom klubu i da to nije ništa strašno. Odnos prema društvenom fenomenu nije se bitno promijenio niti kada sam takve sadržaje predočila pripadnicima skupina na koje se poruke mržnje odnose pa, u krajnjoj liniji, niti kada su o tome svjedočili sudionici samog performansa u razgovorima. Prema tome, točno je, manjak brige mene brine, a osjećaj straha i grižnje savjesti mirim aktivizmom kroz stvaranje. Naravno da trebamo više reagirati i to možda organizirano, sustavno da djelovanje bude vidljivije i da rezultati budu bolji. No, kao i kod svih velikih stvari, početak kreće od malog, prvog koraka u metrici promjene“, kazala je. 

Koga se sve mrzi? (SCREENSHOT: YouTube/Ivan Vranjić) 

Plesna grupa Flame je, osim performansom, konkretno reagirala u vidu brisanja govora mržnje sa fasada. Time se pitanje „je li se time poručilo da nije dovoljno samo osuditi govor mržnje već da je nužno i djelovati?“ nekako samo od sebe nametnulo.

„Cijelim projektom se propituje manjak senzibiliziranosti većine za osvješćivanje i zaštitu specifičnih skupina. U bazi je mogućnost promjene takvog stanja koje se u snimljenom video materijalu na simboličnoj razini događa prikrivanjem poruka mržnje ličenjem zidova i fasada. Društvo nam je krcato salonskih političara i kauč-revolucionara pa, kada me već pitaš, reći ću jasno da silne filozofije i verbalno on-line snebivanje ne mogu puno promijeniti stvari. Dapače, mislim da bitno kompliciraju i maskiraju stvarne probleme i uzroke, sklanjajući jednostavna rješenja sa stola. Odgovarajući ti na ovo pitanje pada mi na pamet stih zagrebačke grupe Corto i njezinog autora Domagoja Vorbergera kada kaže: 'ako ti je loše stari, iz birtije na ulicu pa mijenjaj stvari'. Tome se stvarno nema što za dodati“, kaže nam Martina Hrlić Rogić.

U opisu performansa stoji da u Rijeci nedostaje reakcije – kako građana, tako i sustava, institucija. Dakle, stvorila se primjetna doza pasivnosti.

„Pasivnost je, u uvjetima današnjeg društva, uobičajena ljudska pojava, nekakav oblik samozaštite i čuvanja, i dobra većina će na nešto loše reći i pomisliti da će to netko drugi učiniti, da sustav zakazuje, da nema tu pomoći. U biti, pretjeranim štićenjem sebe, a što me i ne čudi, jer je današnji život postao prilično nepredvidiv i nesiguran, izgubila se potreba za solidarnosti, za pogled prema drugome i pružanje ruke drugarstva i pomoći. Čini mi se da je pasivnost rezultanta sustava koji živimo i uvjeta na koje pristajemo, bojeći se da ćemo u suprotnom ostati na krivoj strani ulice. Zaključno, postajemo prilično poslušno i fino odgojeno stado“, poentira autorica.

Rijeka je u posljednje vrijeme sve veće poprište vandalizma i porasta govora mržnje, o čemu smo na Lupigi već pisali. 

„Poruka mržnje 'Ubi pedera' u centru našeg 'liberalnog' grada jako rastužuje i zaslužuje svaku osudu i kazneno sankcioniranje autora. Opet, na otvorenju festivala Smoque gdje se i slavilo 20 godina rada Udruge Lori plesao se slobodno Queer tango na zastavi duginih boja i cijeli program protekao je uz veliku podršku sugrađana, a ispisivanje govora mržnje dogodilo se pod okriljem noći i mišljenja sam da sigurno ostaje u sjeni bogatog programa koji se tih dana odvijao. Žalosti me da nakon svih tih događaja sijemo strah i nesigurnost građanima koji i dalje vjeruju u slobodni duh našeg grada. Svjesna sam da sam pomalo naivna, ali svejedno ne mogu pristati na ideju da živimo u gradu u kojem za nekoga nema mjesta samo zato što je po nečemu drugačiji“, ovako Martina komentira navode iz našeg teksta.

Poruka performansa je da smo svi ispod kože – ljudi (SCREENSHOT: YouTube/Ivan Vranjić)

Rijeka i dalje slovi kao jedan od najliberalnijih hrvatskih gradova, ali u posljednje vrijeme čini se da sintagma „tolerantna Rijeka“ postaje mit. Pitali smo Martinu zašto se to „gura pod tepih“, odnosno, što koči ljude i institucije da se suoče s frapantnim pojavama u gradu.

„Smatram da se i pojedinci i sustav bore s društvenim devijacijama, međutim, nisu uvijek pojedini društveni problemi u fokusu interesa. Evo, nedavno je od strane Grada Rijeke pokrenuta aplikacija 'Gradsko oko' putem koje građani mogu prijavljivati različite komunalne probleme u sustav, koji objedinjeno koriste sve nadležne institucije Grada Rijeke, uključujući probleme poput grafita i vandalizma i stvarno je pohvalno da pronalaze način doprinosa poboljšanja kvalitete života u gradu. S druge strane, sveopća galvanizacija ljudi u pravcu konzervativizma, nacionalizma i isključivosti, dobrano prisutna na globalnoj i posebno europskoj sceni, pretače se u okvire država, regija, a nažalost i gradova pa tako i moje Rijeke. Jasno mi je da u uvjetima neizvjesnosti ljudi traže svojstvo u udruživanju, povezivanju u skupine i razlikovanju od drugih, da bi bili sigurniji, jači i dugovječniji, no, pritom gube osjećaj za bazičnu humanost i osjećanje tuđe muke i sudbine“, odgovara nam.

Poruka performansa je da smo svi ispod kože – ljudi. Odnosno, da je svatko od nas čovjek. Bizarno je da se to i dalje mora naglašavati u 21. stoljeću, što jedna od sugovornica Martine Hrlić Rogić i ističe u videu.

„Stvari su se sigurno promijenile u 21. stoljeću i želim vjerovati da su ti grafiti izuzetci, pojedini kvartovi u gradu, određena klika ljudi i da ne predstavljaju većinu. Brine me samo što su glasni i opasni. Lijek svemu je zasigurno edukacija i rad na prevenciji i mislim da uvijek treba stvarati prostor za komunikaciju i iznova otvarati pitanja diskriminacije po bilo kojem osnovu. Umjetnički činovi ove vrste, nadam se, pobuđuju svijest kod ljudi i provociraju angažman pojedinih institucija pa si volim utvarati da je i ovaj projekt injekcija za bolju budućnost“, zaključuje umjetnička ravnateljica Plesne grupe Flame u razgovoru za Lupigu, a njihov performans se i dalje može pogledati na YouTubeu na kanalu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/Ivan Vranjić