NOVA POEZIJA FARUKA ŠEHIĆA: Stakleni kliker iz Potočara
Stakleni kliker iz Potočara
Kad mrtvi ne mogu o sebi ništa reći
Ni zaustiti, narediti da se pokrene zemlja
U klizište ideja, u sumrak 20. vijeka
Ili podignu valovi puni stakla i metala
Sivi snijeg da padne k'o pepeo iz Buchenwalda*
Ali iznova se ništa ne dešava
Trava je ravnodušnost svijeta, velebno začešljana
Po njihovim očima kao zelena sveta kosa
Žrtva je žrtva, bez jezika vječno mrtva
Nekoliko puta se ubija isto tijelo
Uglavnom teškim mašinama i zaboravom
U primarnim, sekundarnim, tercijarnim
Masovnim grobnicama i bezdanama
Prije nego bude strijeljano
Tijelo će kao da zaranja u tamno jezero
Zaustaviti dah koji će odletjeti
U svijetla brda, u bujne krošnje
Gdje su budući događaji već vlastite sjene
Raspada se naša pjesma, glasovi od srebra
Kad su mrtvi izgubili svoje riječi
Kojima bi mogli početi priču o sebi
Da kažu: Zlo nas je pobijedilo ovog puta.
To što sam se u budističkom samostanu
U vrevi ljudi, u tamjanu i znoju
Sjetio Buchenwalda, i zaplakao štedro
Govori koliko je moćna duša svijeta
Kada sam na lišću Budinog drveta
Zamalo vidio njegovo lice i uvjerio se
Da suze mogu da nas brane od besmisla
Baš onako kako mi je rekla žena u Potočarima
U polju bijelih nišana: Djeca nisu gljive.
Spas sam našao u jednom klikeru
Koji je preživio strijeljanje, u džepu
Jedini znak života u vodoravnom tijelu
U hladnoći i miru od stakla, njegove
Boje su zastave neuništivih gradova
Sunca i vatre, a plava fuga osmijeh okeana
Onaj koji ga je grijao dlanom u džepu
Sada je oslobođen ovozemaljske tuge
Samo u pjesmi je moguće oživljavati mrtve.
* - Premda nije spadao u logore smrti kao poljski Auschwitz ili Belzec, svoju „poznatost“ koncentracioni logor Buchenwald duguje činjenici da je bio prvi logor kojeg su oslobodile trupe zapadnih saveznika. U autobiografskom romanu "Veliko putovanje" Jorge Semprun piše da u krugu od dva kilometra izvan logora nije bilo ptičijeg pjeva, jer su ptice pobjegle od nesnosnog mirisa spaljenih ljudskih tijela.
Lupiga.Com
FOTO: Mladen Živak