NEISPRIČANA PRIČA: Stradanje Diane Budisavljević počinje tamo gdje završava film

Nikola Leskovar

16. listopada 2019.

NEISPRIČANA PRIČA: Stradanje Diane Budisavljević počinje tamo gdje završava film

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ evocira sjećanja na svjedočanstva Branka Lustiga o strahotama koncentracijskih logora za vrijeme njegovih edukativnih turneja diljem države prije nekoliko godina, prozu Tadeusza Borowskog, Prima Levija, prizore iz filmova poput „Schindlerove liste“, priču i crteže Arta Spiegelmana i druga kanonizirana ostvarenja o Holokaustu, ponajviše zbog dokumentarnih dijelova filma odnosno ispovijesti preživjele djece i malo je reći, potresnih, nikad objavljenih arhivskih snimki izgladnjele umiruće djece, koja su patila i umirala samo zato što su bila srpska djeca.

Diana Budisavljević, humanitarka koja je u razdoblju od 1941. do 1945. godine potaknula i organizirala spašavanje djece iz ustaških koncentracijskih logora, u tom kontekstu nije mogla biti prikazana drugačije nego kao požrtvovna heroina koju dirljivo igra Alma Prica. U igranom dijelu naglasak je na Dianinu liku i djelu, ocrtavanju karaktera, lišenog afekta i sentimentalnosti, ali kao romantični antipod klasicističkoj nutrini, krhke građe s neprestanim bolećivim izrazom lica. Hrabrost, upornost, mudrost, odgovornost i požrtvovnost koji prerastaju u opsesiju čine je gotovo nestvarnom osobom, antičkim idealom.

Heroina, najfrekventnija je odrednica Diane Budisavljević u tekstovima koji su popratili film.

Heroj/Heroina

1. u antičkoj mitologiji polubog nadljudskih osobina

2. pov. rel. lokalno božanstvo nižeg reda, zaštitnik mjesta ili kakva svetog prostora

3. pov. pobjednik u atletskim natjecanjima u staroj Grčkoj

4. pren. onaj koji je izuzetne hrabrosti i požrtvovnosti (i u ratu i u mirnodopskom životu); znamenita osoba, ratnik, vojskovođa, državnik i dr. [heroj rada]; junak.

Diana Budisavljević u filmu je prikazana kao i film, crno-bijelo, a u senzibilnoj javnosti dočekana onako kako se dočekuju ljudi koji njeguju kult ličnosti, koji karakterizira nekritičko isticanje i obožavanje jedne osobe kao nepogrešivog vođe društvenog napretka. Ljevičarima služi kao produžetak ideološke borbe, a desničarima uzročno-posljedično kao osporavanje kulta, jer u liku Diane Budisavljević valjda vide novog Tita. 

Motiv za pisanje ovog teksta proizlazi više iz reakcija na film, nego iz samog filma, dakle iz želje za nedovršenošću iskustva i otvaranjem novih pitanja. Film je kao malo koji drugi hrvatski film pokrenuo lavinu društvenih reakcija i simptome koje je izazvao najbolje je dijagnosticirati medicinskim metaforama. Prva koja mi se pomalja iz podsvijesti je hranjiva podloga – kolokvijalno zvana agar, koju učenici u srednjim školama za farmaceute koriste kako bi utvrdili koji mikrobi pacijentima uzrokuju bolesti. Agar je umjetni medij želatinozne strukture, u raznim bojama, grimiznim, ljubičastim, narančastim, žutim; poput gumenih bombona, bogat hranjivim sastojcima, bjelančevinama i šećerima, koji se čuva u staklenim posudicama. Dovoljno je da bombažnim štapićem dodirnete jezik i njime taknete agar da se nakon nekoliko dana iz podloge kultivira gljivičasti, pljesnivi uzorak. Svaki mikrob ostvaruje se specifičnim uzorkom. 

Film je dosad potaknuo niz rasprava, osvrta, kritika i inih seciranja iz različitih perspektiva, no ništa od toga filmu ne može nauditi – jer film je agar, a oni koji se trse secirati ga bili bi, da prostite, mikrobi, uključujući i autora ovog teksta, protiv kojih ne može ni široka lepeza prirodnih antibiotika. Teško je u kakofoniji u kojoj se čini da svaki glas nosi težinu ispravnosti izgraditi vlastiti stav. Ono u čemu se svi slažu, jeste to da je film „Dnevnik Diane Budisavljević“ nasušno potreban aktualnom društvenom trenutku i ljudima omeđenima fizičkim i mentalnim granicama onoga što se zove Hrvatska kako bi se spustili u mrak, u svoje srce tame i razmislili o proteklim godinama nacionalističke utopije, najčudnije i vjerojatno najbizarnije političke forme u kojoj su ikad živjeli. 

Što se tiče Diane Budisavljević kao individue, dojam je da je crno-bijelim epizodnim ulogama ponovo žrtvovana društvu i da je prešućena kao ljudsko biće jer je korisnija kao kult ili spomenik. Što se dogodilo nakon što je akcija Diane Budisavljević zaboravljena? Tko je ona bila prije akcije? Što se događa u nutrini heroine kojoj je novi poredak začepio usta i na kraju izgnao tamo odakle je došla? Crno-bijela realistička kinematografija ne može to dočarati gledatelju, za to je potrebna snažna ekspresija na tragu Larsa von Triera i njegove "Melankolije.

Dana Budisavljević
Redateljica filma, Dana Budisavljević, nakon projekcija otvara se publici, traži pitanja i odgovore (FOTO: Facebook/Dnevnik Diane Budisavljević)

Naposljetku, izvjesno je da će Diana i nakon vađenja iz kolektivnog zaborava ponovno doživjeti istu sudbinu, da njezina intimna drama neće biti ispričana niti uvjerljivo imaginirana. Ne samo da je lišena svega onoga što ženu čini ženom, nego gotovo da je lišena i svega onoga što čovjeka čini čovjekom. Diana Budisavljević iz filma bila bi loš književni lik - samozatajna supruga doktora Julija Budisavljevića koja iz njegove sjene izlazi tek kad joj „Bog dadne dar da spašava djecu“, kao da joj je povijesna tragika poslužila za samoostvarenje. Unavodničeni citat rečenica je iz njezina dnevnika. Povremeno podsjeća na Noru Helmer, njezin suprug na Torvalda Helmera, a nakon prizora u kojima posjećuje centre za prikupljanje pomoći, na Majku Terezu, koja je vjerovala da "svijetu pomažu patnje siromašnih ljudi".

Film nastavlja s turnejom, a redateljica filma, Dana Budisavljević, nakon projekcija otvara se publici, traži pitanja i odgovore, znajući da priča nije ispričana i da možda nikad neće biti ispričana. Dana ne zauzima pozicije, nego se doima kao da Dianu posvećeno nosi u sebi, a to je za umjetnost, a možda i daljnji život, važnije od trenutačne društvene potrebe i političko-povijesnih pitanja. Ne vjerujem da je Diana Budisavljević bila Nora iz „Lutkine kuće“ niti flagelantica kao Majka Tereza, niti polubožanstvo s nadljudskim moćima. Ako išta može ispraviti nepravdu, to je književnost, jer kroz nju može dobiti glas onako kako su glas dobile Frida Kahlo ili Mileva Einstein u prozi Slavenke Drakulić.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Dnevnik Diane Budisavljević