NECROPHILIA PATRIOTICA: Muzeološka inovacija Steve Culeja
Na svojoj je internetskoj stranici Hrvatski sabor obnarodovao da je 27. travnja „zastupnik Stevo Culej otvorio izložbu fotografija, slika i dokumenata pod nazivom 'Zločin bez kazne'. Izloženi predmeti prikazuju žrtve i okolnosti stravičnog ubojstva i masakra dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu u istočnoj Hrvatskoj 2. svibnja 1991. godine, počinjenog od strane srpskih pobunjenika predvođenih bivšom JNA. Taj datum ujedno se smatra i početkom Domovinskog rata.“
No, zastupnik se Culej nije zadržao samo na ovome. Zahvaljujući svojoj temeljitoj općoj naobrazbi („SSS - bravar, policajac“; prema službenome saborskom životopisu), on je izložbu uzeo kao povod za osebujnu interpretaciju čitavoga stoljeća hrvatske povijesti, te „naveo kako se obilježava '100 godina zločina nad Hrvatima bez kazne', vrativši se na '1918. godinu, Trg bana Jelačića i Grgu Anđelinovića koji je poubijao Hrvate'. Ističe da je riječ o 100 godina zločina nad Hrvatima bez osude zločina, bez procesuiranja, sankcioniranja i kazne za one koji su počinili zločine nad hrvatskim narodom“ (Direktno).
STEVO CULEJ POKAZAO: Koja je razina pismenosti potrebna za fotelju u Hrvatskom saboru
Tom je prigodom, začudo, propustio spomenuti porodične veze zloglasnoga Anđelinovića sa sličnoglasnim suvremenim Pusićima (Vesnom i Zoranom), što često čini njegov sudrug (po orijentaciji i naobrazbi) Željko Glasnović. No, bitno je bilo kontekstualizirati stoljeće protuhrvatskih zločina osnaženo uvjerljivim fotografskim prikazom zlodjela u Borovu Selu. Te fotografije bi, očito, trebale postići neku verziju Verfremdungseffekta (učinka začudnosti) - culejevsku, od Brechta radikalno emancipiranu, dakako.
Povod za osebujnu interpretaciju čitavoga stoljeća hrvatske povijesti (FOTO: Hina/Daniel Kasap)
Ipak, bitno ostaje: kod gledatelja se, svakako, „uništava svaka iluzija“ - što je, u danoj prigodi, bilo u mnogome promašeno, jer su među gledateljima, na otvorenju barem, bili samo oni koji iluzija o hrvatskim neprijateljima (i „neprijateljima“) bjelodano nemaju – od ministra Tome Medveda nadalje (svejedno, Culej zasigurno, cilja i na opću javnost). Culejev se performans može, doduše, razumjeti i kao nastavak opće prihvaćene (nerijetko već i nekrofilne) potrebe da se aktualni stavovi svagda iznova potkrepljuju upozorenjem na „naše poginule“, pa nekako ispada da leševi (ideologijski i politički) motiviraju žive dublje od onih koji s njima su-žive.
Moguće je, doduše, da S.C. ovim potezom implicitno ponavlja rasprostranjeno uvjerenje da Sabor gotovo uopće ne funkcionira, jer (polazeći od klasične Millove trodiobe) ne obavlja kontrolu izvršne vlasti, jedva formalno obavlja zakonodavnu djelatnost, a tek primitivizirano djeluje kao „kongres mnijenja“. Ipak, ova je mogućnost zanemariva, jer javnost je dobro upoznata s navadama Steve Culeja da oštricu svoje kritike uglavnom upire na bivše, komunističke dane, ostavljajući kritiku suvremenosti „današnjim komunjarama“, pa je ipak riječ o svojevrsnoj muzeološkoj inovaciji.
Bitno je bilo izložbom pokazati da je „svaka žrtva od 12 redarstvenika vjerojatno spasila desetke tisuće Hrvata u Domovinskom ratu jer je svojom smrću upozorila cijelu Hrvatsku“.
„Policajci-specijalci tog su dana podmuklo uvučeni u Borovo Selo, a nisu bili pripremljeni na ono što ih je tamo čekalo – pobunjeno lokalno (srpsko) stanovništvo potpomognuto četničkim postrojbama iz Srbije, odredima Dušan Silni i Bijeli orlovi danas poznatoga zastupnika srpske Narodne skupštine Vojislava Šešelja. Oni su izvršili zločin nad 12 redarstvenika koji su naivno, nepripremljeno i neadekvatno obučeni ušli u tu akciju i uvučeni u nešto što im se davno spremalo od vjekovnog neprijatelja“, kazao je Culej, podsjetivši da su redarstvenici, ne samo ubijeni, nego i mučeni za života (Direktno).
Culejeva motivacija postaje ozbiljnim problemom kada u hodniku značajne institucije otvara različite mogućnosti nastavljanja ovakva žrtvoslovnog lobiranja (FOTO: Hina/Daniel Kasap)
Na ovoj točki izložba postaje sastavinom jedne interpretacije novije povijesti koja, višestruko, nadilazi inicijatora. Doista se u Borovu Selu zbio prvi oružani sukob u nizu koji postupno dovodi do pravoga rata, doista su pritom masakrirani neki od zarobljenih (pa i ubijenih) hrvatskih redarstvenika. Ali, prihvati li se ova inačica nekrofiličnoga mainstreama koji drma Hrvatskom, pitanje je kako odrediti koje će žrtve (i kojim redom) doći do šanse da budu ilustrirane u Saboru. Hoće li, primjerice, redoslijed biti zasnovan na etničkoj, rodno/spolnoj, starosnoj, regionalnoj, kronologijskoj ili nekoj šestoj matrici? Hoće li neke (od oko 20.000 žrtava) biti zatajene, a neke privilegirane? Kako će biti interpretirana pozicija počinitelja?
Sve to Culeja nije morilo nesanicom, njegova je odluka - kako to i sam opetovano kazuje - dobrim dijelom osobno motivirana, no takva (svakome razumljiva) motivacija postaje ozbiljnim problemom kada u hodniku značajne institucije otvara različite mogućnosti nastavljanja ovakva žrtvoslovnog lobiranja. I u tom je pogledu SC na razini epohe (barem u „regiji“); poslijejugoslavensko žrtvoslovno prvenstvo u punome je jeku. U njemu se, kako je to iz prošlosti poznato, nastoje zauzeti povoljne strategijske pozicije za moguće buduće sukobe. A jugo-socijalističkoga modela bratstva i jedinstva više nema, pa ni višedesetljetne mogućnosti da svaka nacija sebe doživljava i kao pobjednicu i kao žrtvu.
Ipak, vjerojatno je koncepcijski ozbiljnija druga nedomišljenost koju se ovim događajem izlaže u javnost. Opet je, naime, u pitanju jedna o traumatičnih tema posljednjih tridesetih godina, ona o početku rata. Uzme li se Culejev uvodni tekst u izložbu ozbiljno, pa se povjeruje u to da su pobijeni policajci „naivno, nepripremljeno i neadekvatno obučeni ušli u tu akciju i uvučeni u nešto što im se davno spremalo od vjekovnog neprijatelja“, riječ je očito o opisu ratne operacije. I to operacije u kojoj ozbiljnu odgovornost za katastrofalan ishod snosi zapovjedništvo akcije. Ako su poginuli „podmuklo uvučeni u Borovo Selo“ u ratno vrijeme, valja upozoriti na to da zamke u ratu (zasjede i slično) nisu protivne međunarodnome pravu rata (za razliku od mučenja). Ako pak rata (još) nije bilo, nejasno je prvotno opravdanje za skidanje zastave SFRJ s prostorija mjesne zajednice u Borovu Selu. To više što su u tom trenutku (zbog prvosvibanjskog blagdana) d.d. (diljem domovine) vij(h)orile (i) zastave sa zvijezdom petokrakom.
Nepripravljena je pomoć zaglavila u sukobu s aktualnom varijantom „vjekovnog neprijatelja“ (FOTO: Nacionalni sindikat policije)
Dvojica su policajaca poginula (a dvojica zarobljena) pri pokušaju da se u noći skine (sukladno urbanoj legendi pritom se čak radilo o okladi) u tom trenutku posve legalna zastava (pa, načelno, to skidanje nije onda posve drukčije od nedavnoga samoopisanog Šešeljeva čina). Nepripravljena je pomoć zaglavila u sukobu s aktualnom varijantom „vjekovnog neprijatelja“, s onima koje Culej smatra „pobunjenicima“ (od kojih je, N.B., jedan ipak sudski kažnjen za sudjelovanje u zločinu). No, posve formalno govoreći, pobunjenicima se moglo smatrati i drugu stranu – neovisnost je Hrvatske, u prvoj verziji, proglašena tek pedesetak dana poslije.
Takvo se, i slično, zaplitanje u kučine događa kada nevježe, htijući potkrijepiti svoj patriotizam daškom nekrofilije, skaču u zaključke kojima posljedično denunciraju upravo onu (ne baš suvislu) poziciju u koju vjeruju (i opet, nije sam Culej bitan krivac; Tuđman je, npr., podijelio 350.000-400.000 „Spomenica Domovinskog rata 1990-1992“., iako 1990. godine uopće nije bila ratna godina). Ove nejasnoće, u skladu s dnevno proliferiranom ideologijom vječno vrarata iz devedesetih, još jasnije pokazuje završni odlučni stav izložbene introdukcije: "Hrvatska država…nastala je na žrtvi 12 redarstvenika“ (što saborski portal „smatra i početkom Domovinskog rata“).
Jednostavna logika pokazuje, ovome nasuprot, da bi rat na kojemu je neka država „nastala“ mogao biti samo agresivne naravi, jer obrambeni rat, očito, brani nešto što već postoji, pa takav rat ne može stvarati ono što već brani (osim u Münchausenovoj varijanti, no teško bi to Culej mogao prihvatiti – ne samo stoga što je posljednje, briljantno, utjelovljenje rečenoga baruna vezano uz Vilija Matulu). Zbog svega je ovoga ipak bolje ostaviti saborske hodnike promicanju (uglavnom) rijetkih zastupnik(c)a, a svakojake izložbe onima koji - barem koliko-toliko - razumiju kontekst koji uz njih ide.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina/Daniel Kasap
To je na tragu onoga kad je šatoraš Glogoški sazvao konferenciju o kurikulumu (povijesti i hrvatskoga jezija?). takvo nešto nije bilo moguće niti nakon 45. kad su postolari i opančari bili prosvjetari.