„Mogao sam namirisati vlagu u zraku, osjetiti žuljeve na rukama od cijepanja drva mesarskom sjekirom“, tako je reagirao danas 39-godišnji Sarajlija, Vladimir Vrnoga, nakon što je sasvim slučajno ugledao sebe na fotografiji iz ratne opsade Sarajeva, gdje u “koledžici“ u kojoj se samo malo ranije fotografirao za studentski indeks i ličnu kartu, tegli drva za ogrjev. Opsadu je preživio, a fotografiju je ugledao iz svog doma u Kaliforniji, nakon čega je u javnost dospjela još jedna sasvim „obična“ priča koja najbolje pokazuje kako se ljudima s ovih prostora život okrenuo naglavačke

Fotografiju je 27. oktobra 1992. godine u Sarajevu snimio fotoreporter AFP-a, Patrick Baz, i umalo je zauvijek ostala skrivena u arhivima njegove agencije da je nije izvukao Adrian Brown, novinar BBC-a u svrhu multimedijalnog projekta kojeg je radio na dvadesetu godišnjicu opsade Sarajeva. Nekoliko mjeseci nakon što je projekt objavljen, Vladimir Vrnoga, slučajno je naletio na tu fotografiju i odmah zapazio sebe u kadru kako vuče ogrjev u jakni „koledžici“, istoj onoj u kojoj se slikao za indeks Veterinarskog fakulteta i ličnu kartu. Nekoliko mjeseci ranije nije mogao ni zamisliti da će u to vrijeme u vrlo popularnoj jakni dovoziti drva ne bi li sebe i svoju obitelj ugrijao za ledenih dana u gradu gdje grijanja najednom više nije bilo.

(FOTO: Patrick Baz)

„Bio sam šokiran. Ta fotografija me je vratila u trenutak kada je snimljena i iznenada, 20 godina kasnije, ponovo sam se našao u Sarajevu u toku rata. Mogao sam namirisati vlagu u zraku, osjetiti žuljeve na rukama od cijepanja drva mesarskom sjekirom... a to je bilo tek što je opsada počela“, prenosi Radio Sarajevo Vladimirovu reakciju na fotografiju na kojoj se taj golobradi mladić našao u glavnoj ulozi sa svojih 17 godina. Ispričao je kako ta fotografija predstavlja svu patnju kroz koju su prošli građani Sarajeva, kao što se prisjetio da su u to vrijeme imali za jesti samo rižu, dok su snajperi bili posvuda okolo. „Pucali su u sve. Pucali su u djecu. Pucali su u mačke.“, kaže Vladimir, inače, za one koji se pitaju, a takvih je sigurno pozamašan broj, sin Hrvata i Srpkinje.

Vladimir danas ispred svoga kalifornijskog doma (FOTO: radiosarajevo.ba)

Iako je planirao studirati, rat je poremetio njegove planove. Mobiliziran je u Armiju BiH, a u prve tri sedmice ratišta izgubio je 15 kilograma. Krajem 1994. godine s majkom uspijeva izaći iz Sarajeva, a nakon kratkog izbjeglištva u Hrvatskoj i Austriji, odlaze u Sjedinjene Države. Danas Vladimir, živi u Kaliforniji, u gradu Chico, nedaleko Sacramenta, gdje radi u jednoj pivari. U Bosnu se nikada nije vratio.

(FOTO: Radiosarajevo.ba)

Kada je vidio fotografiju kontaktirao je novinara BBC-a, koji ga je spojio s fotoreporterom Bazom, danas šefom fotografije AFP-a za Bliski Istok i Sjevernu Afriku. Razmijenili su nekoliko e-mailova uz nadu da će se sresti jednog dana. „Vrlo dobro se sjećam dana kad je fotografija snimljena. Išao sam i ugledao fotografa pored puta. Razmijenili smo nekoliko riječi, zatražio sam mu cigaretu. Onda smo obojica nastavili svojim putem“, govori Vladimir, dok se fotoreporter cijelog događaja nešto slabije sjeća.

BORO STJEPANOVIĆ: Kako sam pucao na Sarajevo

U JEDNOJ REČENICI: Djetinjstvo u opkoljenom gradu

Doba kada je prijatelj vrijedio više nego ikada prije

„U Sarajevu sam proveo samo nekoliko dana, nisam znao kuda da idem. Dok sam hodao prema borbenoj liniji, naišao sam na ove momke. To je sve čega se sjećam. U cijeloj karijeri mi se izdvajaju dva rata. Jedan je u Somaliji, državi u kojoj ste mogli biti ubijeni radi ručnog sata – nisu vam ga čak ni tražili, jednostavno bi vas ubili. Drugi je Sarajevo“, ispričao je Baz, inače libanonski fotograf. U Sarajevo je s kolegom Patrickom Rahirom stigao u jesen 1992. godine.

(FOTO: Radiosarajevo.ba)

„Dolazak u grad je bio šokantan. Najprije smo putovali kroz srpska sela, gdje se sve činilo normalnim. U jednom trenutku smo prošli pored grafitima išaranog mosta na kojem je neko našvrljao: Welcome to Hell. Od tog trenutka, nalazili smo se u noćnoj mori“, kaže Baz i nastavlja: „Po dolasku u Sarajevo, osjetio sam nešto slično Libanonu iz svoje mladosti. Ali u Libanonu, rat je bio moja dnevna egzistencija, nisam razmišljao o njemu. U Sarajevo sam stigao svjestan. U Bejrutu, čak i za vrijeme najmračnijih vremena, uvijek smo mogli napustiti grad i pronaći mirno mjesto. Sarajevo je bilo smrtonosna zamka. Moderan grad u kojem ljudi nisu imali šta da jedu i nisu se imali čime grijati. Snajperi su ih ubijali dok su išli po hljeb. U Siriji i drugim ratnim zonama, ljudi su pronašli strategije za ometanje snajpera, poput vješanja crnih plahti duž puteva kako ih snajperist ne bi vidio.“

Lupiga.Com