Snježna nedjelja kao stvorena je za čitanje, a onima koji imaju tu nezgodnu naviku pripomoći ćemo s jednim prošlogodišnjim tekstom Ivana Lovrenovića, koji se zasigurno neće svidjeti „Sarajevu“. Govoreći o onom Sarajevu koje obožava Krležu, Konstantinovića, Latinku Perović, Bogdana Bogdanovića, Filipa Davida, Kovača, Kiša, Matvejevića i Feral Tribune, Lovrenović kod takvih precizno dijagnosticira mimikriju vlastitog nacionalizma i tvrdi da to Sarajevo nije u stanju „proizvesti“ vlastite pandane onome čemu se ritualno divi

Moj prijatelj buni se protiv stereotipizacije Sarajeva; kaže, ima više Sarajevā u Sarajevu, ono nije jedno niti se može svesti na jedno. Slažem se s njime. Zato moram precizirati na koje to Sarajevo mislim, kada se pitam: koga Sarajevo obožava i što ono zapravo obožava u onima koje obožava?

Ivan Lovrenović (FOTO: radiosarajevo.ba)

Mislim, dakle, na ono Sarajevo koje obožava: Krležu, Konstantinovića, Latinku Perović, Bogdana Bogdanovića, Filipa Davida, Kovača, Kiša, Matvejevića, Feral Tribune… Nesumnjivo, riječ je o elitnome Sarajevu – onome koje predstavljaju njegovi uzorni građani, oni koji sami sebe doživljuju kao ljubitelje kulture, umjetnosti i književnosti, kao kozmopolitske i emancipirane duhove slobodne od provincijalnosti, nacionalizma i zatvorenosti, mnogi od njih i u formalnome smislu pripadnici intelektualne, akademske i političke elite: profesori, umjetnici, književnici, novinari, lijevo-građanski političari itd.

U toj i takvoj sarajevskoj percepciji spomenuta imena se slave i citiraju, na njih se poziva kao na uzore i ikone, stajaća mjesta, uvijek kada se povede govor o borbi protiv nacionalizma, o primjerima intelektualno-moralnoga dostojanstva i neovisnosti, o principijelnosti, dosljednosti i kritičnosti, kada se odaje hvala bespoštednom razbijanju nacionalnih i historijskih mitova. Gesta je to kojom se sarajevski hvalitelji, ponosni i ispunjeni, identificiraju sa spomenutim ličnostima, i tako deklariraju i legitimiraju: mi krležijanci, mi konstantinovićevci, mi feralovci, mi antinacionalisti, mi protivnici mitova i mitomanije…

Bilo bi to držanje za svaku pohvalu, služilo bi Sarajevu na čast, da nije jedne sistemske smetnje. Način da se bude istinski krležijanac, konstantinovićevac, feralovac, naime, samo je jedan: ponašati se i javno djelovati u svojemu konkretnom životnom (političkom, nacionalnom, sociokulturnom…) prostoru i ambijentu onako kako se Krleža, kako se Konstantinović, kako se Feral ponaša i javno djeluje u svojemu. Logika je nemilosrdna: sve drugo samo je prazna idolatrija, upravo oprečna onomu što znače navedeni uzori. Ili nešto gore, neko lukavstvo uma: umjesto da sami budemo kao Konstantinović, hvalimo se da nam je Konstantinović uzor, i tu prestaje sav naš napor. Ostaje nam blaženi komoditet, završili smo posao: mi smo konstantinovićevci, zar je potrebno još nešto…

Isto Sarajevo koje na svoju zastavu rado stavlja Krležu i Konstantinovića nije u stanju „proizvesti“ vlastite pandane onome čemu se ritualno divi (FOTO: visitmycountry.com)

Ima u tome lukavstvu još jedno, skriveno dno. Kada u Sarajevu na sva usta hvale Krležu, Konstantinovića, L. Perović itd, itd, najčešće se kao razlog ljubavi, hvale i divljenja podrazumijeva neumorna borba imenovanih s njihovim nacionalizmom i mitomanijom – hrvatskom i srpskom. A, figurativno govoreći, sve dok se sarajevska ljubav za Krležu (autora ubitačne Hrvatske književne laži) i Konstantinovića (autora slavne Filosofije palanke) izvikuje deklarativno a ne biva ovjerena i pokazana adekvatnom i ekvivalentnom sarajevskom, bosanskom, bošnjačkom književnom laži i filosofijom čaršije, sve dotle silna sarajevska ljubav prema (hrvatskom, srpskom) antinacionalizmu neće biti, zapravo, ništa drugo nego jedna vrsta mimikriranoga vlastitog nacionalizma. Zato isto Sarajevo koje na svoju zastavu rado stavlja Krležu i Konstantinovića nije u stanju „proizvesti“ vlastite pandane onome čemu se ritualno divi, a kada se u njemu i pojave kritički glasovi krležijansko-konstantinovićevskoga tipa, koji registriraju i osvjetljuju manifestacije toga domaćeg nacionalizma, redovito doživljuju ili marginalizaciju i društvenu izolaciju, ili ih se prokazuje kao otpadnike… Tipično nacionalistički.

Kada je prije tri godine u Sarajevu predstavljan digitalni arhiv Feral Tribunea, pisao sam kako je snaga Ferala bila između ostaloga u odbijanju bilo kakvoga, i najmanjeg kompromisa  s patriotskim sentimentima ili bilo kakvim obzirima iz registra nacionalne-vjerske-političke korektnosti, te kako Feral u tomu nije popustio nikada, čak ni u ratu, kada je patriotizam bio ideološki (a bogme i egzistencijalno) ultimativan stav, ali istovremeno i najunosniji biznis, a i pokriće za najgnusnija zlodjela. Situirajući to u današnju sarajevsku situaciju, pitao sam se: je li, takav, Feral ovdje uopće moguć? Patriotizam, ljubav prema (vlastitom) svetom i napaćenom Narodu i Nacionalnom Identitetu, žudnja za Državom – komu danas ovdje još pada na pamet izvrtati na naličje te Uzvišene Osjećaje i Ciljeve, prokazivati ih u njihovoj ispraznosti, u njihovoj  zloćudnoj a organskoj sprezi s potiranjem čovjeka i njegovoga malog ali jedinog života! Kad bi danas još izlazio Feral Tribune – napisao sam – jedan od njegovih odgovora na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti otprilike ovakav: lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti. U tu se „formulu“ bez problema mogu uvrstiti sva imena s liste obožavanih: Krleža, Konstantinović, L. Perović, Bogdanović, David, Kovač…

Manifestacijā državno-nacionalne mitomanije, tipično nacionalističkoga uzveličavanja kulture, jezika, izmišljenoga državno-pravnoga kontinuiteta i ostalih patriotskih trica i kučina, koje dolaze upravo iz onih intelektualnih i političkih društava i krugova što se rado pozivaju na krležijansko-konstantinovićevski duh antinacionalizma i antimitomanije, puna je sarajevska i bosnoljubiva svakodnevnica. Tu se potpuno nekritično, bez ikakve brige spram fakata, bez iole ozbiljnijega znanja, a o poznavanju širih konteksta da i ne govorim, fantazira o „našem“ najstarijem jeziku, o „našim“ najmoćnijim kraljevima i njihovim najjačim i najvećim državama, o „našoj“ kulturnoj baštini najvećoj i najvažnijoj od svih, o hiljadugodišnjoj neprekidnoj državnosti „naše“ zamlje itd, itsl. U isti ovaj oblik nekritičnosti spada i mučna pojava da na opetovane šovinističke pa čak i rasističke istupe uglednih članova akademske i intelektualne zajednice Sarajeva, usmjerene prema nacionalnim „susjedima“, nema nikakvih adekvatnih reakcija. Ne treba biti previše politički pismen da bi se znalo kako je sve to osnovni i temeljni repertoar svakoga južnoslavenskog nacionalizma, negativnog u sebi i negativno okrenutog spram najbližih, sebi sličnih državno-nacionalnih entiteta.

Pri svemu tome politički je alarmantna jedna krupna promjena koja se dogodila u posljednje vrijeme (nekoliko zadnjih mjeseci, možda godinu dana…). Najglasniji i najagilniji trubači ovih manifestacija bosanskoga nacionalizma nisu više iz vjersko-etničkih političkih krugova; oni sada dolaze iz političke orbite SDP-a (koji je dio vladajućega establishmenta) i općenito iz onoga miljea koji sam o sebi voli misliti kao o  lijevo-građanskome.

Kako drukčije opisati običaj pozivanja na Krleža-Konstantinović-Bogdanović uzore u ovako opisanom „Sarajevu“, nego kao trivijalan idejni i kulturni falsifikat, kao palanačko pervertiranje smisla njihovoga djelovanja.

Ivan Lovrenović

Lupiga.Com via ivanlovrenovic.com