Donosimo potresno pismo što ga je javnosti putem internet portala Net.hr poslala književnica Slađana Bukovac. Riječ je o kćeri preminulog branitelja koja je mladenačke dane provodila po podrumima skrivajući se od kiše granata. Ovo pismo ljudskosti bi moglo poučiti sve one koji su zbog uvrede sjećanja na Domovinski rat pozivali i još uvijek pozivaju na linč jedne redakcije. Slađana Bukovac efektno prokazuje njihovu mizeriju i daje sliku Hrvatske kakvom se može ponositi svaki njezin građanin

"Ovo mi je drugi put u životu da izvan svojih uobičajenih radnih zadataka istupam u medijima. U oba slučaja se radilo o nečijem grkljanu. Prvi put se to dogodilo kada mi se ubio otac, koji je bio ratni veteran. Optužili su mojeg kolegu novinara da je izravno kriv za njegovu smrt, na što je dobio gomilu prijetnji herojski nastrojenih sugrađana. Tada sam demantirala da mi je novinarstvo ubilo oca.

Sada imam potrebu reći da me nije uvrijedila naslovnica Novosti na kojoj stoji 'Obadva su pala'. Također, mislim kako ljudi koji telefonski prijete klanjem nisu nikakvi heroji, to je društveni šljam s kojim bi se trebalo, da ova moralno izopačena zemlja za to ima imalo snage, najodlučnije i najoštrije obračunati.

 Sve bi bilo u redu da se Rade Dragojević lijepo naslonio na iznimno čvrste državne jasle, i shvatio gdje mu jest, a gdje mu nije mjesto. A on je umjesto toga umislio da je ravnopravan građanin Republike Hrvatske. I da može biti ironičan prema svetinjama Domovinskog rata. Da je njemu volu dozvoljeno isto što je dozvoljeno Jupiteru, to jest Branimiru Glavašu. Koji je prije nešto više od godine dana sintagmu 'oba su pala' upotrijebio za svoje političke protivnike. Ali taj masovni ubojica-psihopat, zbog kojega se obitelji njegovih žrtava još i dan danas moraju oprezno kretati osječkim ulicama, naš je čovjek. Hrvat.

Valjda iz tog razloga i nije zapeo za oko Ivanu Zvonimiru Čičku, valjda jedinom predsjedniku Helsinškog odbora na svijetu koji je nacionalist, beskrupulozni karijerist i osuđeni lažov. Unatoč svim tim svojim kvalitetama, dosad nije smijenjen. U ovoj je zemlji moralno savršeno prilagođen, i zapravo uopće ne strši.

Ovdje se kod sudskih procesa najvišim državnim dužnosnicima ne postavlja pitanje jesu li krivi ili nisu, nego po čijim su uputama radili i s kim su sve dijelili plijen. Nemoral je normalno stanje stvari. Tako je moguć i svojevrsni ideološki šah, u kojem se od Dragojevićeve naslovnice ograđuje i predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula, nekadašnji visoki funkcioner fatalne SAO Krajine.

Kao u nekoj komornoj kazališnoj drami, Dragojevića, tog običnog hrvatskog novinara, koji se ponadao da bi mogao oformiti kritičko glasilo nalik na propali Feral Tribune, osudio je jedan u najmanju ruku neupotrebljiv, a povremeno i štetan klevetnik, zbog šale koja je dopuštena samo psima rata, a od njega se ogradio glavešina jedne krvave i na leševima oformljene paradržave, koji je nad jednako tako krvavom janjetinom svojedobno osigurao svoju amnestiju, i novu i probitačnu stranačku pripadnost.

Ono što je ipak najmorbidnije i najstrašnije od svega jest da je naslovnica Novosti uvijedila MORH. MORH čiji su generali krali dijamante dok su ginuli vukovarski borci i u skloništima sijedila petogodišnja djeca, ili po zagorskim brežuljcima proganjali ljude kao divlje svinje i potom im pucali u čelo. Zbog takvih stvari MORH nikad nije patio od tremora ili aritmije, jednako kao što nije dovoljno omekšao da u svoj helikopter s pilotima utrpa šezdesetdevetogodišnju Mariju Klipu, u čijem je tijelu završilo toliko dijelova metalnih čuvara našeg neba da ih u nekoliko dosadašnjih operacija liječnici nisu uspjeli povaditi.

Velika je šansa da gospođa Klipa odsad za kopanje krumpira neće imati na raspolaganju dvije ruke, nego samo jednu, a slunjskoj sirotinji na koju padaju MIG-ovi uglavnom su neophodni svi ekstremiteti, jer inače ne bi na pragu sedmog desetljeća bili prisiljeni crnčiti u polju kako bi se prehranili.

Osjetljivi ministar Vukelić, koji nema novaca za bolje avione, jer je država temeljito pokradena, otkazao je posjet ženi kojoj je na glavu pao jedan od njegovih old timera, i umjesto toga joj poslao delagaciju s promotivnim materijalom praktično nepostojećeg zrakoplovstva. „Obadva su pala“ je svetinja. Ruka Marije Klipe, i njezini krumpiri, nisu nikakva svetinja. To je potrošna roba. Kao što su potrošna roba i ratni veterani, čija su mjesta u raznim udrugama zauzele ove kukavice koje se ne usuđuju suprotstaviti pljačkašima zemlje za koju tvrde da su se borili, nego se okomljuju na Radu Dragojevića, razoružanog, bezopasnog i potpuno nevinog."


Slađana Bukovac, književnica (Net.hr)