Osvanuo je tmuran bajramski ponedjeljak. Iza mene je bila neprospavana noć, a dan ispred mene bio je ispunjen obvezama. Od nedjelje popodne primio sam bezbroj poruka koje su govorile vijest o smrti Ivice Osima. Nekima sam obećao poslati svoj komentar o vijesti koja je, ma koliko već godinama očekivana, šokirala mnoge i ponovno ujedinila prostore za koje sam davno ustvrdio kako im je zadnji istinski predsjednik bio upravo Ivica Osim. 

NAPUSTIO NAS JE VELIKI GOSPODIN: Umro je Ivica Osim, Švabo, Štraus s Grbavice

IVICA OSIM O RATU: U vrijeme kad svijet poludi, kad ljudi podivljaju...

Koliko god nevoljko pristajao na komentiranje nečije smrti na ovo me obvezuje činjenica da sam nekoliko mjeseci svog života posvetio životu i radu zadnjeg jugoslavenskog izbornika, Štrausa s Grbavice, Švabe iz Sarajeva, Ivana Ivice Osima. Rezultat naših susreta bila je knjiga „Utakmice života“ objavljena 2014. godine pred prvi nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine na jednom velikom natjecanju. 

Vijest o smrti Ivica Osima me šokirala. Postoje tako neki ljudi za koje čovjek jednostavno ne vjeruje da će umrijeti. Valjda me zato ta vijest presjekla iako je Ivica Osim bio, što se kaže, čovjek u godinama, koji je već skoro dvije decenije ozbiljno kuburio sa zdravljem. Bio je to čovjek koji se činio većim od života jer je i u najtežim trenucima naprosto bio iznad situacije, a nije se libio svima u lice sasuti ono što kod ljudi izaziva najveću nelagodu, a to je istina. To ga je u svijetu ulizica i mediokriteta činilo drugačijim, a ptičja perspektiva iz koje je promatrao stvari odavala je dojam da se nalazimo u društvu nekog divovskog bića. 

Osim je, tako, bio personifikacija onog što nikada nismo uspjeli postati kao društvo. A u naše živote je ušao kada se politički raspadao svijet koji je u svim drugim segmentima, izuzev politike, došao do svog vrhunca zahvaljujući činjenici da su konačno pravi ljudi sjedali na pravo mjesto, odgovornost su preuzimali oni koji su se s odgovornošću znali nositi i koji od iste nisu bježali. S obzirom da su sva druga područja pokrili takvi ljudi politika je ostala jedini prostor otvoren za mediokritete, bolesno ambiciozne pojedince i sociopate raznih fela. U svim smo sportovima bili među najboljima na svijetu, industrija zabave je cvjetala, pobijedili smo čak i na Euroviziji, standard je rastao, dok se država istovremeno raspadala. 

Čovjek koji je pokazao da se može ostati čistog obraza i onda kad svijet oko vas počinje gutati mrak rata (FOTO: NK Željezničar)

Jedino su krv i smrt mogli biti dovoljno snažan argument za poništavanje svih drugih uspjeha. Zbog toga su nas mediokriteti i socipati koji su zasjeli na visoke državne funkcije vodili ravno u pakao jer su jedino tamo mogli ostvariti svoje sulude planove i ambiciju da budu veći i važniji od svih tih svjetskih i europskih prvaka i prvakinja. Figurativno govoreći - kako ne bi bili tek zadnji u gradu od grada su morali napraviti selo pa da budu prvi na selu. 

Nažalost, u to doba je karakter i mnogim svjetskim veličinama zahvatila politička korozija. Ali ne i Ivici Osimu. Činom ostavke na press konferenciji u Beogradu 1992. godine nenamjerno je sebi pribavio titulu zadnjeg jugoslavenskog predsjednika. Njegovim odlaskom s čela, tada još samo nominalno, jugoslavenske reprezentacije Jugoslavija je, barem što se mene tiče, i zvanično prestala postojati. Iako je taj naziv ostao u uporabi još deceniju i pol, Jugoslavije od tog trenutka više nije bilo jer brod iluzija je napustio i zadnji Jugoslaven. 

Žao mi je što se o Osimu ne može govoriti, a da se ne spominje politiku. A kada se to već mora onda mi je drago da se njega u tom kontekstu spominje kao čovjeka koji je pokazao da se može ostati čistog obraza i onda kad svijet oko vas počinje gutati mrak rata. Time je ostao primjer i uzor, tračak svjetla u sveopćoj tmini. 

Dan prije Bajrama, u Mostaru i ostatku svijeta je bila nedjelja, 01.05.2022. godine, sunčana i vjetrovita. Zabavljao sam se otkrićem da se samo na podruju bivše Jugoslavije i Rusije na taj datum obilježava Dan rada dok se svugdje drugo pa i u drugim slavenskim zemljama 01.05. slavi kao Međunarodni dan radnika. Igrali su Everton i Chelsea. Sjedio sam za radnim stolom i s minimumom pažnje osluškivao što se događa na Goodison parku. U jednom sam trenutku čuo da voditelj spominje Ivicu Osima, ali nisam čuo u kakvom kontekstu. Jedva pola minute iza toga počele su stizati poruke. Na Facebook, e-mail, viber, telefon ... Preko tih poruka sam saznao kontekst u kojem je komentator utakmice engleskog Premiershipa iz vedra neba spomenuo Ivicu Osima. 

Ivica Osim je čovjek koji je utjecao na moj život još puno prije nego smo se upoznali i surađivali na knjizi o njegovom životu. Njegove izborničke odluke nemalo su puta utjecale na moje raspoloženje, u mislima sam nebrojeno puta, ne uvijek lijepo i pristojno, komunicirao s njim, kritizirao ga i slavio. Zbog toga shvaćam koliko je breme koje na plećima nose ljudi na takvim pozicijama u društvu, svjesni da su i krivi i dužni svakome i svačemu a, pri tome, moraju raditi svoj posao najbolje moguće i ne dopustiti da im ta činjenica utječe na prosudbu. Kada ti ide dobro tvoj uspjeh je svačiji, svi ti žele biti blizu nadajući se da će i na njih preći malo tvoje slave, a kada stvari krenu loše postaješ najusamljeniji čovjek na svijetu. Obrni – okreni, sam si protiv svih i zato se moraš okružiti pouzdanim i bliskim ljudima u čiju privrženost ne moraš sumnjati i za koje si siguran da te neće napustiti prvi put kada napraviš grešku ili ne budeš imao sreće. Upoznao sam dosta ljudi koji su u takvoj situaciji, ali samo je Osim bio savršeno svjestan ukupnosti svoje pozicije, nije izgubio dodir s realnošću i savršeno je razumio kako svijet funkcionira i koliko njime, zapravo, ponajviše upravljaju ljudske slabosti. 

Za jednog profesionalnog nogometaša bio je čovjek neobično širok, upućen u opću kulturu. Mogao je društvene pojave tumačiti preko nogometa, ali je i u nogomet znao unijeti saznanja iz drugih područja. Zbog toga je zaradio poštovanje i uvažavanje širokih društvenih slojeva i izvan striktno nogometnog miljea. U mladosti se izdržavao podučavajući druge učenike matematici. Znao je, što kaže narod, sabrati dva i dva. Savršeno je secirao i anticipirao društveno političke događaje i razumijevao uročno posljedične veze. Zbog toga je često bio neshvaćen. U drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća on je pripremao državnu nogometnu momčad za naredno desetljeće, spremao ju je za budućnost. Nažalost, vidio je i kuda srlja država koju bi njegova momčad trebala predstavljati, zbog toga je često imao izraženo defenzivan i nabusit stav prema „sedmoj sili“ koju je interesirao samo trenutačni uspjeh. Smatrao ih je blesavima jer ne vide u kojem se smjeru razvija nogomet, ali i kuda ide cijelo društvo zbog čega je imao potrebu stvarati mentalitet opsadnog stanja kod ekipe koju je vodio jer je znao da su u tim trenucima sami protiv svih, a da njihov eventualni uspjeh možda može stvari okrenuti u drugačijem smjeru. 

 „Vidi šta je Japanaca došlo, ne brini, objavit će tebi to Japanci!“ (FOTO: vijesti.ba)

Čak i koncem 2013. i početkom 2014. godine znao je sebi postaviti ono čuveno „što bi bilo kad bi bilo“ pitanje na trenutke naivno vjerujući da je titula svjetskog prvaka u Italiji mogla promijeniti sudbinu ovih prostora. Čak i proroci, oni koji mireći vide dalje u budućnost od ostalih imaju takve trenutke slabosti. 

Na moj život Ivica Osim je utjecao i tada. Vjerujem da mi je upravo suradnja s njim priskrbila titulu osobe godine u kulturi za 2014. godinu i meni najbitniju i najdražu nagradu koja nosi ime moje drage prijateljice, rahmetli Farah Tahirbegović. Malo je ljudi koji dodirnu živote velikog broja ljudi, a još je manje onih koji nečiji život promijene i usmjere nabolje. A knjiga o životu Ivice Osima, čiji sam autor, dovela je do toga da se mogu pohvaliti da sam prevođen na japanski jezik. 

Za vrijeme prve i jedine promocije knjige „Utakmice života“ koja se u proljeće 2014. godine održala u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu diskretno mi je došapnuo: „Vidi šta je Japanaca došlo, ne brini, objavit će tebi to Japanci!“ 

Nije da sam nešto brinuo oko toga, ali sam se njegovih riječi sjetio kada sam potpisivao ugovor za objavljivanje knjige na japanskom jeziku. Nasmijalo me prisjećanje na to kako mi je tada namignuo, kao da smo upravo izveli neku sitnu prevaru, ali s plemenitim ciljem. 

Nažalost, ljudi poput Ivice Osima za života steknu i mnoštvo neprijatelja. Puno je onih koji su jalni na tuđi uspjeh, zavidni i spremni zbog toga sabotirati ljude na najneočekivanijim mjestima. Obično su to oni koji se u usporedbi s istinski velikim ljudima pokažu malima i nebitnima unatoč svom trudu i svemu na što su spremni da zasjednu na tuđu grbaču. Takvi ne prežu niti od sabotiranja tuđih potreba do kojih je došlo, recimo, zbog bolesti. Zbog toga je Švabo, iako to nikad ne bi sam javno priznao, bio razočaran u Sarajevo, teško mu je bilo vjerovati da tim gradom, nakon svega što je prošao, drmaju isti onakvi sociopati i mediokriteti koji su početkom 90-ih prošlog stoljeća društvo i zemlju gurnuli u pakao rata opsjednuti svojim zamišljenim povijesnim ulogama u toj velikoj nesreći. Iako je htio financirati izgradnju vanjskog lifta, kojeg bi koristila cijela zgrada u kojoj je živio, a za kojim je zbog otežanog kretanja imao potrebu, neki novopridošli ljudi u susjedstvu nisu htjeli potpisati pristanak za izvođenje radova. Raspitao sam se mimo njegovog znanja o čemu se tu radi. Nisam vidio logiku u tome da nekome smeta projekt, koji bi im bio od koristi, a koji će netko drugi u potpunosti financirati. Od dobro obaviještenih izvora koji pripadaju čuvenom MOS-u (Mahalska obavještajna služba) saznao sam da je posrijedi obična ljudska zloba. Tim ljudima, koji su odbijali potpisati svoj pristanak obrazlažući to time da ne žele slušati buku koju bi izazvala izgradnja lifta, nije smetao sam lift. Naprosto, nisu htjeli to potpisati jer je za liftom potrebu imao upravo Ivica Osim. Neka vidi da ne može on šta on hoće, neka mu sad bude jasno da je prošlo njegovo, nije mu ovo više njegova ljubljena Jugoslavija, neka seli ako mu ne odgovara i sve tako. 

Zbog takvih događaja je naposljetku Osim sa svojom najbližom obitelji većinu vremena zadnjih godina života i provodio u Grazu gdje je imao i bolju zdravstvenu skrb, ali i uživao nepodijeljeno poštovanje cijelog grada i šire društvene zajednice u što sam se uvjerio kada sam 2015. godine boravio u Grazu skoro dva mjeseca. Činjenica da sam pisac njegove biografije otvarala mi je u Grazu sva vrata, a među navijačima Sturma sam bio prihvaćen kao jedan od njih. U njihove sam prostorije mogao ulaziti kao u svoju kuću, pribavili su mi mnoštvo fotografija i drugih grafičkih materijala potrebnih za opremanje srpskog izdanja knjige „Utakmice života“. U Grazu je Ivica Osim udahnuo i svoj zadnji udisaj. 

Moram reći i to da unatoč onim jalnim saboterima života kao takvog Sarajevo Ivice Osima ipak postoji, malo njima u inat, malo zato što oni ne mogu shvatiti da džaba kreče i da kad kažu kako je prošlo nečije ne shvaćaju da će isto tako proći i njihovo kao što prođe i svačije, jer život je pojava veća od pojedinca, on je lanac u kojemu je pojedinac tek zavareni šav karike lanca. Možda se to Sarajevo malo povuklo jer se ne želi prljati upuštajući se u komuniciranje s jalnušima i ljudskom bijedom koju nikakvo bogatstvo ne može okititi dovoljno ni da je kamuflira. 

Iako je bila jesen te, sada prilično daleke, 2013. godine dan je bio neobično nalik ovom bajramskom ponedjeljku, tmuran, sivkast s malo žute na obodima neba nad kotlinom. Bilo je prilično hladno, a sezona grijanja još nije započeta zbog čega je u uredu u kojem smo radili intervju postajalo već prilično hladno pa sam predložio da odemo na ranu večeru u Švabin omiljeni restoran na Baščaršiji. Hladnoća bi loše djelovala na Osimovu ionako ograničenu pokretljivost. Pozvao sam taksi u Dalmatinsku ulicu u kojoj je bio smješten ured. Vožnja je bila kratka, taksist je pomagao Osimu i njegovoj supruzi Asimi da izađu iz vozila, a ja sam izvadio novac da platim vožnju. Kada je vidio da nas Švabo i Asima ne mogu čuti taksist mi je rekao: „Ne treba ništa, kuća časti!“. Inzistirao sam da platim vožnju na što je taksist rekao: „Ja možda jesam navijač Sarajeva, ali nema šanse da Švabi uzmem pare, meni je čast da sam ga vozio i da sad imam šta pričat ljudima cijeli život!“.

Pogledao sam taksistu, odmahnuo glavom i zahvalio se, na što je uz osmijeh on samo odmahnuo rukom i ušao u vozilo. Gledao sam ulične svjetiljke koje su žućkasto treperile u prohladnoj čaršijskoj večeri, podignuo sam pogled prema sarajevskim mahalama utisnutim u okolna brda, spustio oči prema kaldrmi koja je svjetlucala, okrenuo se na petama prema ulazu u restoran i nasmiješio se ponesen nekom toplinom koju je u meni izazvalo razmišljanje o Sarajevu i pomislio – pogledaj ovaj grad, Das ist Švabo! 

A Švabo je bio i jeste sve što kao društvo nismo uspjeli postati. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vijesti.ba