VJEŠALA ZA FRANJU ŠARČEVIĆA: 11 teza povodom nove hajke

Nedžad Novalić

8. ožujka 2024.

VJEŠALA ZA FRANJU ŠARČEVIĆA: 11 teza povodom nove hajke

Tamo gdje postoji strašni deficit budućnosti, prošlost, po pravilu, (po)ostaje jedini resurs. Kad ste suočeni sa deficitom budućnosti prošlost postaje jedino sigurno utočište, samo u prošlosti moguće je izgraditi sopstveno “vremensko sklonište”, da se poslužim naslovom sjajnog romana Georgija Gospodinova.

Svjedočili smo toliko puta da se u takvim okolnostima bilo kakvo propitivanje, bilo kakvi disonantni tonovi, doživljavaju kao egzistencijalni napad kome se valja suprotstaviti na svaki mogući način i svim sredstvima. Zadnjih sedam dana u Sarajevu takvom napadu izložen je Franjo Šarčević, ali i neki drugi ljudi. Sve je krenulo nakon jednog statusa na društvenim mrežama u kojem je Šarčević kritikovao oblačenje djece u vojne uniforme povodom Dana nezavisnosti BiH te naslikavanje i političku zloupotrebu gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić u vojnu uniformu obučenog djeteta. Potom su se oglasili zabrinuti mediji, razočarani roditelji, jedna osnovna škola i nekoliko boračkih udruženja …

INTERVJU-FRANJO ŠARČEVIĆ: „Mi koji smo još tu u mnogim smo očima luzeri“ 

SPOMEN-TENK USRED SARAJEVA: Militarizacija kulture sjećanja

TIK TOK GENERACIJA POLITIČARA: Isprazni populizam Benjamine Karić rođ. Londrc

“Grudva je krenula”, što bi rekao jedan presuđeni glavni lik nikad snimljene serije o sarajevskom podzemlju. Od kritike militarizacije djece i kičem i nacionalizmom obojenog Dana nezavisnosti (vidjeti pod kolona automobila sa zastavama kroz Sarajevo koju je organizirao krajnje nacionalistički pokret koji je, da paradoks bude veći, zabranjivao učešće u koloni onima koji su dolazili sa državnom zastavom BiH), na kraju je ispalo da se negira genocid, masovne grobnice, vrijeđaju žrtve … Verbalno nasilje začinjeno je otvorenim prijetnjama fizičkim nasiljem, a po svim mjerilima sama prijetnja nasiljem jeste nasilje. 

Franjo Šarčević
Franjo ima da visi (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Ovo nije, nažalost, nikako jedinstven slučaj, ni vremenski ni geografski, niti je u pitanju samo Franjo i Sarajevo. U Sarajevu je to status na društvenim mrežama, u Zagrebu knjiga o Republici Srpskoj Krajini a malo prije toga i sjećanje na žrtve Vukovara gdje, uz prijetnju fizičkim nasiljem, neki nisu bili dobrodošli, u Beogradu situacija gdje sama država organizira oslikavanje murala ratnim zločincima pa se potom ne libi da koristi nasilje da ih očuva … Kontekstualizirano u vrijeme i prostor, takav odnos prema prošlosti mnogo više nam govori o sadašnjem trenutku i kako se prošlost (zlo)upotrebljava, a malo ili nikako o samoj prošlosti, ratu, žrtvama …

1.

Prošlost je na ovim prostorima jedini preostali resurs koji se uvijek još doživljava i tretira kao “društvena svojina” i kao takav je prepušten primarno domaćim akterima. Svi drugi resursi su ili privatizirani ili pak primarno pod kontrolom vanjskih aktera. Svi osjećaju “obavezu” zaštiti prošlost jer je ona “naša”, ali s druge strane kad treba zaštiti pravo na čist zrak, zdravstvo, kvalitetno obrazovanje, suprotstaviti se nekorektnim cijenama bankarskih usluga i ekstra profitu koje banke ostvaruju, tad se pak očekuje da neko drugi poturi leđa. Prošlost je mjerilo svega: Može Franjo ili bilo ko biti dobar matematičar i neumorno raditi sa mladim talentima godinama, raditi dakle za sadašnjost i budućnost, Franjo ima da visi.

2.

Rat je bio utemeljujući događaj, nulta tačka, na čemu se gradi sve ostalo. “Rat i mit”, što je naslov i knjige Dejana Jovića, ustvari je toliko utemeljujući događaj za postjugoslovenske države, a posebno za BiH, Hrvatsku, Srbiju i Kosovo, da sama država propisuje kako ga se treba sjećati po mantri “ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu”. Svako neslaganje sa zvanično propisanim i po pravilu silom nametnutim sjećanjem ne tretira se kao benigno neslaganje, različito mišljenje, multiperspektivnost, već kao udar na same temelje opstojnosti zajednice.

3.

Takvo sjećanje je usmjereno isključivo za (zlo)upotrebu u političke svrhe i ne pokazuje nikakvo istinsko poštovanje za žrtve. Niti jedna država nema sopstveno izrađen popis žrtava i to dovoljno govori o istinskoj nebrizi i razmjerima manipulacija. Po pravilu, napad na pojedinca ustvari u pozadini ima različite političke i stranačke obračune u kojima je pojedinac ustvari tek valuta.

4.

Nalazimo se usred pokušaja da se “iskustvo” rata prenese na sljedeću generaciju, nalazimo se tačno tamo gdje je, naprimjer, Jugoslavija, bila 1970-ih kada su izgrađeni najreprezentativniji spomenici. U pokušaju da se novoj generaciji prenese “iskustvo” a ne “znanje” o ratu neophodno je da ih se obuče u uniforme, da ih se na svaki mogući način traumatizira pa su zato komemoracije ili muzejske postavke sve “krvavije”, govori sve žešći i češći. Kako vrijeme odmiče sve je više spomenika, odlikovanja, priznanja jer rat valja sačuvati živim, vječno prisutnim, nečim što smo svi “proživjeli” iako je danas barem trećina populacije ustvari rođena nakon rata. Posredno iskustvo rata nije dovoljno, nije dovoljno znanje o ratu koje će omogućiti smislen nastavak života, treba nam više, mnogo više. Huškačke kampanje koje se s vremena na vrijeme pokreću ustvari imaju i tu ulogu da svi iznova i iznova proživimo osjećaj ugroženosti, zajedništva, zajedničke borbe, žrtvovanja i pobjede … Da svi iznova i iznova prođemo rat, barem jedan mali, verbalni, onaj na društvenim mrežama.

Franjo ŠarčevićStatus zbog kojeg je krenula hajka (SCREENSHOT: Facebook)

5.

Oni koji se pak suprotstavljaju ovakvim pokušajima manipulacije nerijetko gube kredibilitet kada odbijaju da uvide da se radi o “strukturama dugog trajanja” (F. Brodel). Idealizirajući jugoslovensko iskustvo, odbija se vidjeti da se, uz sve različitosti, u suštini slijedi isti model sjećanja u kojem je fokus na vojnim žrtvama, negiranju vlastitih zločina, nametanju sjećanju brutalnom (zlo)upotrebom države i državnih struktura i krajnje netrpeljivim odnosom prema imalo različitim tonovima, nastojanju da se na nove generacije prenese “iskustvo” borbe i tako ih se drži vječno spremnima “kada bude vrijeme došlo”. O svemu ovome i još ponečemu pisao je i Max Bergholz u studiji “Nasilje kao generativna sila” ... Paradoksalno, dok dio javnosti kritikuje jugoslavensko iskustvo ustvari se koristi istim metodama, dok, s druge strane, postoje i oni koji kritikuju sadašnju praksu ali imaju krajnje nekritički odnos prema jugoslovenskom iskustvu.

6.

Prijenos “iskustva” rata je nemoguć i barem to možemo naučiti na primjeru Jugoslavije. Prijenos funkcionalnog znanja je moguć, ali to podrazumijeva otvorenost i za kritička preispitivanja i kontekstualiziranje rata u vrijeme i prostor. Za takav odnos prema ratu ključna polazišna osnova jeste da je rat prošli događaj, dio naše povijesti, da je rat stao i da živimo u miru, kakvom-takvom. Ali u pokušaju prijenosa “iskustva” polazište je sasvim suprotno: I nakon rata je rat. Samo u tom kontekstu moguće je, na primjer, razumjeti da se u Hrvatskoj u dijelu javnosti nastoji kreirati percepcija kako su Srbi u Hrvatskoj jednaka ili veća prijetnja danas nego prije 30 godina iako ih je ostalo jedva tri posto.

7.

Kako je neuspjeh u prijenosu “iskustva” zagarantovan to će reći da će sve politike sjećanja u postjugoslovenskim državama doživjeti propast. Jedno zanimljivo putovanje u takvu budućnost nudi roman Nenada Veličkovića “Vremenska petlja”. Ko posjećuje komemoracije vidjet će da, kad se izuzmu oni koji dolaze po službenoj dužnosti, često ima manje prisutnih nego samih žrtava koje se komemoriraju. To je posebno slučaj kod onih komemoracija koje nisu dio “državnog projekta”, one komemoracije koje organiziraju same žrtve, povratnici itd. Prošlogodišnje iskustvo kada je na komemoraciji posvećenoj žrtvama na Markalama prisustvovalo jedva 20-ak osoba iako je iza organizacije stajala vlast pokazuje da ljudi jednostavno neće ili ne mogu da učestvuju u tome. Da bi se prevenirala takva sramota, vlast je u Sarajevu nametnula obavezu da na zvaničnim komemoracijama prisustvuje i određeni broj učenika što opet, paradoksalno, pokazuje razmjere neuspjeha takvih politika sjećanja. 

8.

Zato su oni koji su rat “proživjeli” i htjeli bi da to “iskustvo” prenesu uvijek krajnje nezadovoljni jer mladi ne znaju dovoljno, u školama se ne uči dovoljno, mediji ne izvještavaju dovoljno, historičari ne pišu … Kako je primijetio pisac Damir Ovčina, nametanje lektire kao tačno propisanog popisa obaveznih knjiga za čitanje ustvari je negativno za razvijanje čitalačke navike kod mladih. Tako je isto i sa prošlošću i odnosom spram žrtava. Vrijeme će p(r)okazati taj neuspjeh, bez obzira da li će doći kroz iseljavanje mladih, krajnje indiferentan odnos ili odbijanje da se učestvuje. Neuspjeh postaje vidljiviji i u okolnostima useljavanja jer čak i najtvrđe “patriote” vide da je čudno i suludo mladim Nepalcima prenositi “iskustvo” rata pa su, satjerani uza zid, protiv doseljavanja tih istih Nepalaca i svih drugih makar niko ovdje ne živio.

9.

Stranke na lijevom političkom spektru dugo, naprosto nisu znale šta bi sa posljednjim ratom o čemu je detaljnije pisao Tihomir Cipek. Sve su se nadale da će to pitanje nekako nestati oprezno plešući između izazivanja zvanične politike sjećanja i dokazivanja vlastite lojalnosti svojim zajednicama ili državama. No, čini se da je tome došao kraj jer po prvi put i u Hrvatskoj i u BiH imamo političare iz SDP-a koji ne samo da prihvataju zgotovljena jela iz nacionalnih kuhinja već im dodaju zapršku i druge potrebne začine da bi time potvrdili svoju ranije upitnu lojalnost. Samo tako je moguće objasniti da načelnik iz SDA odbije izgradnju spomen-tenka u Sarajevu, ali to prihvati načelnik iz Naše stranke, a finansira gradonačelnica iz SDP-a. Samo tako je moguće razumjeti Zorana Milanovića koji je odlikovao više jedinica HVO-a nego sam Franjo Tuđman.

10.

Globalna dešavanja, posebno rat u Ukrajini i Palestini/Izraelu, itekako utječu na naše lokalne prilike. Rat nam se nameće kao globalni odgovor na sve konflikte i to rat do posljednjeg čovjeka, do konačne pobjede, do konačnog uništenja ili neprijatelja ili nas. Primirje ili mir postale su omražene riječi, oznaka izdaje “pravednih” nastojanja, svijet se kao nikad u posljednjih 30 godina naoružava. U takvom okruženju koje prezire mirovne sporazume i uz kompleksan politički sistem koji je iznjedrio u BiH, mirovni sporazum, onaj Dejtonski, sve se više gleda sa prijezirom i gađenjem što daje vjetar u leđa najmračnijim silama.

11.

Ponovo se kao ozbiljni prijedlozi razmatraju uvođenje obaveznog vojnog roka, posebno u Hrvatskoj i Srbiji, što će imati lančanu reakciju kada i ukoliko se bilo koja postjugoslovenska država odluči na takav potez. Slijedeći onu čuvenu Čehovljevu da, ako u prvom činu kažeš da na zidu visi puška, u drugom ili trećem činu ona mora opaliti, smjer kretanja je jasan. Ako u prvom činu djeci povodom praznika oblačiš uniformu, ako ih u drugom činu šalješ u vojsku kao regrute, u trećem činu oni moraju opaliti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/stopherjones

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.