Ima jedna mreža nevidljivih koverti koje kruže Balkanom dobro utabanim stazama, ima jedna trajektorija i pravac golubova pismonoša koji javljaju aber od druge Srbije preko lijeve Hrvatske, ima jedna slobodarska kriptovaluta na snazi još od pada Miloševića, kojom je Milo Đukanović uspio da ubijedi sve ono napredno i zdravo u regionu da je on jedini put Crne Gore. Problem je što nije uspio da ubijedi građane rođene zemlje, čiji je predsjednik htio da postane treći put. 

Potučen od mladog japija i bivšeg bankarskog službenika Jakova Milatovića, stari predsjednik Đukanović kao da je napokon počinuo. Mogao je dobar posmatrač spaziti i olakšanje u tom umornom licu koje proglašava svoj žuđeni kraj. A kuda će Crna Gora, i što će sa njom biti, pokušaću da vam odgovorim, da ne listate samo regionalne proroke koji svoju političku muku projektuju ka Podgorici, a u Milu uporno traže mesiju. Častiću vas, ergo, da malo predahnete, a onda trk nazad u narikanja Dragana Bursaća koji iz Banje Luke ljubi Cetinje triput više nego ja iz Podgorice.

Da se odmah razumijemo, nije da su crnogorski neočetnici za podcijeniti, nije da kakav Putinov major ne prati šta se dešava na južnom Jadranu, ima tu povoda za geostrateška domišljanja i zebnje, ali dok se region bavio Crnom Gorom kao lego kockom, unutra je stasala prva, druga, treća generacija i kucnuo biološki čas da TikTok zajednica dobije svoje novo lice. Nije riječ o političkoj promjeni koliko se radi o biološkoj i tehnološkoj smjeni, logičnom kraju jednog korumpiranog autoritarca i njegove kaste. Kraj je to priče predsjednika i premijera za čije trodecenijske vlade u Crnoj Gori nije izgrađena niti jedna bolnica. Čovjeka koji je pojam države prisvojio, a zatim ponizio do mjere da se građanstvo okrenulo mađijama i popovskoj bradi. Čovjeka koji je nakon realnih političkih podviga, uspio da izoluje nekakav hiper-crnogorski identitet, umota ga u crvenu krpu koju zovemo zastavom i izmisli žalopojku kako će bez njega sve nestati. 

Milo Đukanović pred novinarima (FOTO: Samir Kajošević) 

Već tri godine Crna Gora živi istinu nove vlasti i ta je istina gorka spoznaja da sa novim licima nije krenulo mnogo bolje. To ipak ne umanjuje fakat da je Đukanović ostao usamljen, sa par olinjalih piona, nekoliko partijskih uhljeba, okružen interesnom klikom u dubokom raspadu. 

Novi predsjednik Crne Gore drugi je Milatović na toj funkciji nakon Veljka Milatovića (1974-1982), novi predsjednik je Podgoričanin, rodom iz Bjelopavlića ako ste baš zapeli, nije studirao ni u Beogradu ni u Moskvi, već u Americi i Austriji, a na referendumu je glasao za nezavisnost. Istina je da je izabran i glasovima Demokratskog fronta, a to su vam mahom srpski klero-nacionalisti. Ipak, za Milatovića su glasali sa raznih strana, inače ne bi dosegao šezdeset odsto podrške. Za razliku od Đukanovića koji decenijama polovi glasačko tijelo, ovaj novi je pokazao da makar svojim baby face nastupom može ujediniti tetku, baku i zetovu svojtu, da može proći kod hipstera, ali i popadije, te da ne smeta naročito ni famoznim manjinama na koje je Đukanović predugo računao. 

A šta će biti s kućom? Ko to zna, drugarice i drugovi, gadno je vidjeti euforiju beslovesne i optimizmu sklone mase oportunista koji će vjerovatno na parlamentarnim izborima pohrliti da promijene dres i ojačaju Milatovićevu stranku. Nećemo čekati dugo, biće da ovog ljeta dolazi vlada partije „Evropa Sad“ koja će biti jaka kao nekad Milov DPS. Jednu mamutsku interesnu strukturu očigledno će zamijeniti druga. Mladi, lijepi i pametni, baš kao i prije trideset godina, preuzimaju vlast, ali ajde da se tu zaustavimo sa analogijama. Još je Platon upozorio da analogija nije pouzdan saznajni metod - ono što se dešava na terenu valja pratiti novim očima, izbaciti Mila iz malog mozga, što će biti najteže. Da ponovim i blago proširim tezu, ovo je generacijska smjena koja ne sluti epohalne političke domete. Preuzmi običnu trafiku u Crnoj Gori, shvatićeš da nema mjesta slavlju, a kamoli kad se uhvatiš birokratske hobotnice i debelog državnog duga. 

Jakov Milatović, pobjednik predsjedničkih izbora u Crnoj Gori (FOTO: HINA/EPA/Boris Pejović))

Na nivou retorike, oksfordski đak Milatović već pokazuje prve znake populizma čiji je ishod nerijetko autoritarnost, pa tako npr. nije pokazao ni osnovnu političku kulturu da čestita svom protivniku solidan rezultat i zbir osvojenih glasova. Baš ti prvi damari i sitni refleksi nove vlasti moraju biti odmah notirani, jer zalud je Đukanović pao nakon trideset godina ako ovi novi ne budu padali trideset puta lakše. 

Predsjednik Crne Gore jeste ceremonijalna figura koja se malo šta pita, ali valja ga imati u svojim redovima. Ovi su izbori tek politički peting uoči orgazma koji će se desiti u julu. Tad će slavne crnogorske partije odmjeriti snagu za novi raspored u parlamentu. Đukanovićev DPS i velikosrpski Demokratski front, iako imaju ozbiljnu moć, mogli bi ostati na margini, jer se sa Milatovićem i ekipom stvara nekakav centar, nekakav krug i u njemu zvezda. Na žalost ta zvijezda nije crvena. 

Milatović i ekipa tvrde da je evropska, pa da vidimo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Samir Kajošević