Pjesnik Marko Vešović redovito objavljuje kolumne u BiH tjedniku "Dani", a njegov posljednji tekst pod naslovom "Časna kuća" reprezentativan je primjer bespoštedne borbe ovog sarajevskog barda protiv svega što je devedesete godine minulog stoljeća učinilo krvavima. U ovom tekstu Vešović se odvažio na nešto na što se može odvažiti samo čovjek njegovog kalibra: udario je na vlastitu kuću i vlastito (crnogorsko) pleme

Prijatelj mi poslao e-mailom ono što je o meni, ne znam gdje, napisao Veselin Puhalo, Srbin sa četiri U na kapi. Pročitao sam početak prve rečenice: "Марко Вешовић из још увијек, не његовом заслугом, часне куће црноготских Вешовића", potom sam sve izbrisao, nije me zanimalo šta dalje kaže paziguz Tuđmanova generala Ive Lučića, dosta je što se taj Tunjin đak legitimirao kao žešća sveznalica i od Tunje. Inače, prvi Puhalov tekst o meni pisan je latinicom, a ovaj je, kako vidite, ćirilički.

Agencijska vijest da su Vešovići "časna kuća" do mene još nije doprla, a do obaviještenog Puhala jest. Vjerovao sam da su Vešovići uglavnom četnici, bili u onom i ostali u ovom ratu - u Bosni se to zove zakovani četnik - i sa uvjerenjem da je to glasita četnička kuća iz najčetničkijeg plemena u Crnoj Gori legao bih u grob da se paziguz Ive Lučića nije potrudio da mi otvori oči. Hvala mu. Ne kaže se zaludu: čovjek uči dok je živ.

Radi se o "časnoj kući" iz koje me jedno muško čeljade na početku opsade Sarajeva pitalo preko telefona: "Oli da ti pošaljem bataljon vasojevićkih četnika da srede te Turke tamo?" Uzvratio sam: "Zar vasojevićki četnici nisu četrdeset pete pobijeni kod Zidanog Mosta?" Ispostavilo se da nisu: bataljon četnika iz Vasojevića je kasnije i došao da kolje Muslimane u fočanskom kraju, i mada ne znam je li među njima imalo i Vešovića, ne bih se čudio ako ih je bilo, to im je običaj: sa Pavlem Đurišićem išli su da "sređuju Turke" u Foči.

Radi se o "časnoj kući" iz koje su se dva čeljadeta, Vukadin i Vujadin, u ratu preko novina odrekla Marka kao poturice. Njih dvojica će, do smaka svijeta, svakom ko im kaže da sam Vešović odbrusiti: lažeš ko kučka! I u mom djetinjstvu Vešovići iz Berana, bivši četnici, bezbeli, zvali su me Udovičićem: izvorno prezime su mi oduzeli da ne ukaljam tu "časnu kuću", a vratiće mi ga ako zaslužim. Zato danas velim sam Marko Darinkin: ostao sam Udovičić, "i to je sjaj u meni", što rekao Crnjanski, jer da sam istinski Vešović, u prošlom ratu bih, bojim se, gledao da nađem štogoć "tursko" za priklati, koliko da ne propane običaj. Ipak, dobro sam prošao, jer su Vukadin i Vujadin mogli za mnom raspisati potjernicu zbog lažnog predstavljanja i poslati je Interpolu, pa bih se, kad sam išao u Englesku, proveo kao Ganić.

Radi se o "časnoj kući" koja je, za vrijeme rata u BiH, inicirala plemensku skupštinu s jednom točkom dnevnog reda: vo vjeki vjekov zabraniti da se u plemenu Vasa Krivoga muškoj djeci nadijeva ime Marko. Ista "časna kuća" je, kad je njen predlog na toj skupštini neslavno propao, Marka osudila na smrt, kao Homeini Ruždija, jer sam onim što sam u ratu govorio i pisao ocrnio obraz ne samo njoj nego i Srpstvu svekoliku.

Radi se o "časnoj kući" iz koje je jedno čeljade nakon rata napisalo da je Darinka 1957. godine rekla komšinici: "Otišo mi Momo u Sarajevo da studira, ali sam ga prepisala u Beograd, šta će u onu Turćiju, ubiće ga neko". Osoba koja ovo veli pukim slučajem je moj brat i jedan od najčasnijih iz te "časne kuće". Taj hajvan tvrdi da je Darinka imala skuplje i jeftinije sinove, pa je skupljeg Momčila izvadila iz "Turćije", a jeftinijeg Marka poslala u "Turćiju" da završi fakultet i u njoj ostane živjeti, a ako ga neko ubije, šta je briga, ostaće joj tri sina.

Mogao bih redati do bogojavljenja ovakve činjenice, ali je i ovo dosta da pokaže: Vešovići jesu "još uvijek časna kuća", kako Puhalo s pravom reče, a još s većim pravom umetnu: "ne njegovom zaslugom", što je točno, čak dodajem da sam kao poturčenjak protiv njene časti činio sve, ama zalud, ostala je neprijeporno "časna", ali ovaj put ne zbog Kralja, Otadžbine i Draže već zbog njinog plemenika: Vešovići su porijeklom odakle i Milošević, iz Lijeve Rijeke i sa Lopata, te nije čudo što su poslobili, a poneki je i pošešeljio. I, kao najrasniji od svih Srba u vasioni i šire, naljutili bi se kad bi čuli da ih Puhalo zove "crnogorski Vešovići", jer to je contradictio in adiecto: ko je Vešović, nije Crnogorac, a ko je Crnogorac, nije Vešović.

Puhalo ima na kapi kokardu sa četiri U, znak da su mu i četnici i ustaše po ukusu, ali to ne bih komentirao, jer se o ukusima ne raspravlja, stoga ću mu, zasvagda zaključujući eglen s njim, opet poželjeti mnogo uspjeha u odbrani rza i obraza i onih sa Širokog Brijega i onih iz Zaostra, Đurišićeve ratne prestonice, a ovaj zapis završiću opaskama o jeziku.

Kad se tjelohranitelj prevede na crnogorski, dobije se paziguz. Današnji Crnogorci nisu ni koji ljudi ni koja pamet, najblaže rečeno, ali su nekad umjeli zboriti. I riječ paziguz, koja paženog svodi na najvažniji njegov sastavni dio, potvrđuje izuzetan dar za jezik, pogotovo kad nečovještvo treba tačno prikazati. Opčinjen sam tim jezikom, silno maštovitim kad žigoše zlo, i u doba opsade Sarajeva nerijetko sam posezao za njim: bio je veliki merak uperiti ga, poput haubice, u Slobine ubice, uz to mi je pomagao da u sarajevskom paklu ostanem pri sebi. Ali i iza rata taj mi jezik priskače u pomoć: biti nečiji tjelohranitelj, to je častan posao, dočim Puhalo čuva Lučićevo donje spremište i vjeruje da će, prelaskom na ćirilicu, čitaoce uvjeriti da je valjano Srpče.

Marko Vešović, BH Dani

FOTO: P.E.N. BiH