„MAMIĆ – SAMO ŠTO NE PSUJE“: Paranoidni ekspoze Line Červara otišao je barem dva koraka predaleko
„Nemam slobodu u tisku, a ovdje mi riječ ne možete oduzeti. Šapnuli su mi da će mi podvaliti. Političari ili neki zli ljudi. Ali ja sam se pripremio, taktički. Rekli su mi da je moja knjiga cirkusantska, moji igrači su se pobunili: treneru, pa u cirkusu se radi sa životinjama, kako nitko nije stao iza vas? Onda je došao Zoran Gobac, pitao tko je to rekao i proglasio ga dreserom. No, Gopca se boje, pa je nastao juriš na jadnog malog Lina. Ali neka mi vrate 30 godina života, moje zdravlje. Nikad više neću doći ovdje da mi daju nagradu, ali pukao bih da to nisam rekao!“, nadahnuto je u svojem paranoidnom ekspozeu izdeklamirao hrvatski rukometni izbornik Lino Červar, dodajući da je on samo „mali čovjek iz Istre“, pa mu zato svi rade o glavi.
Govorio je tako Červar, ali ne u srijedu nakon pobjede protiv svjetskih prvaka Francuza u Kölnu nego – 17. siječnja 2005. godine na proslavi Velikog dana Hrvatskog sporta u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu! Učinilo mu se, eto, baš zgodnim da se - primajući pred najboljim hrvatskim sportašicama i sportašima, predsjednikom Republike, dvojicom ministara, gradonačelnicom Zagreba te brojnim televizijskim gledateljima nagradu za najuspješnijeg hrvatskog trenera - obračuna s nekakvim benignim opaskama Ante Kostelića. On je, naime, u jednom novinskom intervjuu nazvao Červarovu knjigu „Od Učke do Olimpa“ cirkusantskom i to je bilo dovoljno da se izbornik svjetskih i olimpijskih pobjednika te bivši saborski zastupnik HDZ-a osjeti ugroženim, jako malim i sasvim nezaštićenim.
Tako je, dakle, govorio Lino Červar 17. siječnja 2005. godine. Ono što je, pak, u mikrofon reporterke RTL Televizije izgovorio 23. siječnja 2019. godine u Kölnu nećemo navoditi ni u integralnoj ni u skraćenoj verziji jer se u retorici „malog čovjeka iz Istre“ u posljednjih 14 godina nije puno toga promijenilo. Dobro, jeste. Osjećaj ugroze (to je baš popularna riječ u Hrvatskoj posljednjih mjeseci) puno je izraženiji, a intenzitet verbalnog mitraljiranja po izmišljenim neprijateljima je puno bliži onom Mamićevom. Neki su mu čak nakon skandaloznog TV-ispada u Kölnu nadjenuli indijansko ime „Mamić - Samo Što ne Psuje“.
Ovog puta Červara je uzrujao – i to baš jako! – komentar Dražena Krušelja u Jutarnjem listu, u kojem je ovaj izbornika proglasio najslabijom karikom naše rukometne vrste na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Zapravo je Krušelj samo na svoj način rekao ono što posljednjih dana govore i pišu svi koji prate ovo Svjetsko prvenstvo i Červarovo, u najmanju ruku, pitoreskno vođenje naše reprezentacije. I baš kao što onog 17. siječnja 2005. godine Červar nije govorio o nagradi i počastima koje su mu tom prigodom ukazane, tako ni nakon utakmice protiv Francuza nije želio govoriti o rijetkoj pobjedi naših rukometaša nad najuspješnijom reprezentacijom svih vremena, nego se svom silinom obrušio na Krušelja, i ovom prigodom tvrdeći da se, zapravo, obraća „hrvatskom narodu“.
Pobjedu reprezentacije Červar je iskoristio isključivo za osobne obračune (FOTO: HINA/EPA/Lukas Barth-Tuttas)
Ta obraćanja razno-raznih samozvanih spasitelja, osloboditelja, žrtava, mučenika i paćenika „hrvatskom narodu“ smo već toliko puta vidjeli i čuli da to i ne bi bilo vrijedno spomena da pritom Červar nije otišao barem dva koraka predaleko. Tvrdeći da ga je novinar Jutarnjeg lista „ponizio kao pseto“ izbornik hrvatske rukometne reprezentacije je, naime, u izravnom televizijskom obraćanju pozvao i vlasnicu Jutarnjeg lista da „preispita politiku kuće“ i valjda više ne dozvoli bilo kakvo kritiziranje njegovog lika i djela. Ono što (joj) je pritom poručio treba ipak prenijeti u cijelosti, iako u Hrvatskoj zasigurno ima puno onih koji će se prepoznati kao „hrvatski narod“ i koji samo čekaju takve poruke i pozive na akciju. A kolega Krušelj je već imao takva iskustva, kao onda kad ga je, 2004. godine, do danas nepoznata osoba dočekala i pretukla pred ulazom u zgradu u kojoj živi.
„Kako možete njega trpiti?! On pumpa glavu ljudima i to glupostima! Zvao me čovjek koji ga je istamburao u jednom stanu, rekao je za njega da je loš čovjek. Da! Loš čovjek! On uživa da me uništi u ovim godinama. Kako da ljudi vole ovu domovinu? Oni koji su bolesni, ne mogu živjeti, da ih ovakvi mangupi teroriziraju!”, sasvim je ozbiljno rekao (valjda i mislio) Červar.
Ukoliko vam se, dakle, teško snaći u ovoj provali paranoidnih, paranormalnih, ali i vrlo zlokobnih, pa i opasnih Červarovih konstrukcija, recimo jednostavnim riječima ono što je rukometni izbornik u svojem petominutnom verbalnom ispadu želio poručiti Urbi et Orbi:
1. Novinaru čiji mu se komentar ne sviđa treba dati otkaz;
2. Bilo bi dobro da novinara čiji mu se komentar ne sviđa i koji je, k tome, još i jako loš čovjek netko istambura, kao što je to, rekli su mu, već jednom netko napravio.
Otišao je, tako, rekli smo to već, Červar barem dva koraka predaleko. Otišao je korak ili dva dalje i od hrvatskog pravosuđa koje nemilice kažnjava medije zbog „duševnih boli“ ili zbog „neistinitih satiričnih vijesti“. Otišao je dalje i od ravnatelja Hrvatske radiotelevizije koji je nedavno podnio tridesetak tužbi protiv svojih i „tuđih“ novinara jer iznose „neistine o cenzuri na HTV-u“. Otišao je korak ili dva dalje jer ne bi on uopće opterećivao pravosuđe tužakajući novinare.
Otkaz ili batine, ako već ne oboje odjednom, sasvim su dovoljna kazna za one koji ne prepoznaju genijalnost u svemu što on radi. I koje, eto, već 14 godina cinka „hrvatskom narodu“ tražeći zaštitu.
A takvih kod nas i u svijetu, ako slušate Červara, nikad ne manjka. Jednom su to „Političari ili neki zli ljudi“, drugi put „Lopovski suci“, a treći put „Loš čovjek“ i novinar. Uvijek, eto, netko s isukanom sabljom juriša na našeg „malog čovjeka iz Istre“, a pomoći niotkuda.
„To je prava pravcata nepravda“, govorio je nekad davno Calimero. Ali on je za razliku od Červara bio junak iz crtića…
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/EPA/Friedemann Vogel
Brale moj, problem je tvoj što se ovdje kao boriš protiv fašizma, a sad pokazuješ da si i sam pomalo fašista, ako se nešto "sklanja" u Splitu i u Dalmaciji tako kako ti "sklanjaš" to ne znači da bi se svugdje tako moralo. Zapravo u većini dijalekata BHS-a kaže se Mire, a ne Mira, Pave, a ne Pava i tako dalje. Ali ti nemaš problem sve koji nisu iz Dalmacije nazvati proustašama. Brale, zamisli se malo.