Evidentno je sada, kakav su odnos prema tvornicama, poduzećima i radnicima imali u devedesetima, sada imaju prema prirodi, eko-sustavu, prema preostalim resursima. Oni koji su jamili i obogatili se na kriminalnim pretvorbama nisu puno drugačiji od onih koji nastoje privatizirati ili koncesionirati postojeće prirodne resurse. Napad na tvornice i radnike u devedesetima sad je jednak napadu na prirodu - šumu, vode, zemlju - i sve nas koji o njoj izravno ovise. Strane kompanije naravno imaju svoje vlastite ekonomske interese i žele ih ostvariti tu u jadranskom bazenu, ali mi, građani i stanovnici, ipak nismo ovdje da im u tome pomognemo nego da zaštitimo javni interes. Zato odmah sada treba reći: tko je bušio, bušio je.

Dok sam zadnjih godina putovao duž jadranske obale, gledajući otoke i uvale obuzimao bi me neobjašnjiv osjećaj neponovljivosti, ne samo one 'heraklitovske', već i činjenice da bi nekom pogrešnom odlukom sve to moglo netragom nestati i da bi Jadran kakvog smo poznavali ostao u maglovitom sjećanju idile koju smo bili povlašteni uživati. Osim spekulativnog kapitala koji je tih godina počeo puniti džepove lokalne svite koja je kao na pokretnoj traci konvertirala poljoprivredno u građevinsko zemljište kao i loših politika upravljanja otpadom na otocima, nije bilo puno drugih prijetnji koje bi opravdale ovu zabrinutost.

Megalomanija je došla malo kasnije. S golfom na Srđu, s Brijuni Rivijerom i drugim suludim inačicama investitorskih poslastica koje su se trebale nacrtati baš negdje uz tu idiličnu mediteransku atmosferu, uz kakav ruzinavi brod, zvuk zrikavaca, hladnu bevandu i miris hobotnice ispod peke. A u zadnjem vlaku tih bedastih ideja došle su i platforme. Netko je u nedostatku bolje industrijske politike, o privrednom oporavku da i ne govorimo, odlučio da prosvrdla tlo jadranskog mora i od osiromašene Hrvatske učini novu bogatu Norvešku. Urušavanje socijalnog modela, redukcija socijalnih prava, rastuća nezaposlenost i oštre mjere štednje u javnom sektoru, sve to više nas kao neće brinuti kada nam u idućih pet godina kapne pola milijarde (ili možda nešto malo više) eura za istraživanje nafte i plina u Jadranu. Dok istovremeno, turizam, pa i ovakav neodrživ, donosi u jednoj godini 15 puta više. Osnovna matematika očito više ne funkcionira, a turistička struka nekako je neprirodno tiha.

Teorije urote

U mokrim, ispričavam se, naftnim snovima razmahalih ministara očito vlada neka druga računica. Što bi drugo protumačilo nevjerojatnu žurbu s kojom nas guraju u taj projekt. Dok Freudu i psihoanalitičarima ostavljam na bavljenje megalomaniju i dječačko dokazivanje koje izviruje ih mnogih odluka dotičnih ministara, ne znam kako da protumačimo golemu ambiciju koja se pojavljuje u tim snovima: golemim proračunskim deficitom kojeg treba pokrpati, golemom kompenzacijom, golemim neznanjem ili golemim nedostatkom razvojne imaginacije za povjerenu im zemlju. Radi li se jednostavno o tome da se dečki za mandata pošto poto moraju dokazati, pa makar tu cijenu platili svi mi i buduće generacije, o eko sustavu da ne govorimo?

Radi li se jednostavno o tome da se dečki za mandata pošto poto moraju dokazati, pa makar tu cijenu platili svi mi i buduće generacije (FOTO: Facebook/SOS za Jadran)

Međutim, u snovima se odnedavno pokazuju i elementi urote, i to nas treba početi zabrinjavati. Ovih smo dana mogli čuti i čitati da naftni lobi i pojedini eko aktivisti zajednički (!?) – u oba slučaja imenovani - rade na sprječavanju dotičnog projekta. Dok se od eko-aktivista to i može očekivati, ministar je prešao na idući nivo i krenuo u okršaj i s političkim i interesnim protivnicima pri čemu i ova priča počinje poprimati oblik farse.

Dio turističke struke donedavno je bio iznimno ponosan na krilaticu ''Mediteran kakav je nekad bio'' koji je imao za cilj opisati poseban spoj društvenih, prirodnih i kulturnih dimenzija naše turističke ponude. Nedavno ga je zamijenila druga krilatica - ''Hrvatska, puna života''. Međutim, i jedan i drugi slučaj pokazuju da ministri dovoljno ne razgovaraju, da jedna odluka nije povezana sa drugom. Postavljanje naftnih platformi s ovu stranu Jadrana uistinu bi promijenilo pogled na Mediteran, a Hrvatska bi se u najboljem slučaju pridružila podužem lancu uništenih turističkih europskih destinacija. Kao i u slučaju monetizacije autocesta, i u ovom primjeru Vlada ubija cijelu kravu radi jednog odreska, a ukupni turistički prihod i razvojnu perspektivu koju nudi turizam (uz moguće potrebne preinake) žrtvuje radi, po ljude i prirodu, izuzetno riskantnog poduhvata. Stoga čudi da poruka ''puna života'' dolazi u istom trenutku i u istom paketu s najavljenim istraživanjem nafte u Jadranu. Život bi se uistinu trebao vratiti u Dalmaciju, ali sigurno ne pomoću istraživanja nafte. Dalmacija zaista treba nove radnike za svoje uništene industrije, treba težake koji su napustili njihovu zemlju, treba ribare za izlovljenu ribu – treba sve to da bi opet bila puna života i otkopčala se iz rentijersko-eksploatacijskog modela upravljanja životom. A to se neće dogoditi kroz monetizaciju autocesta i kroz ukidanje željezničkih linija prema Splitu.

Napad na tvornice pa napad na prirodu

Na kraju krajeva, ne treba li propitati tu ukupnu odluku i iz europske perspektive? Dobar dio Europske unije proizvodi energiju iz obnovljivih izvora energije, a veliki broj zemalja napušta svoju ovisnost o fosilnim gorivima, radi manjeg utjecaja na promjene klime, radi uštede ili pak očuvanja okoliša. Ovom odlukom, Hrvatska kreće upravo u suprotnom smjeru. Ona kompetitivnost i nadmetanje vidi u potpuno pogrešnom polju, na terenu neodrživih modela i ovisnosti o fosilnim gorivima. I ne čudi stoga što dotični ministar u svom mandatu nije učinio ništa na poticanju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, štoviše, što je sustav unazadio, a građane obeshrabrio. Znamo sada i zašto.

Evidentno je sada, kakav su odnos prema tvornicama, poduzećima i radnicima imali u devedesetima, sada imaju prema prirodi, eko-sustavu, prema preostalim resursima. Oni koji su jamili i obogatili se na kriminalnim pretvorbama nisu puno drugačiji od onih koji nastoje privatizirati ili koncesionirati postojeće prirodne resurse. Napad na tvornice i radnike u devedesetima sad je jednak napadu na prirodu - šumu, vode, zemlju - i sve nas koji o njoj izravno ovise. Strane kompanije naravno imaju svoje vlastite ekonomske interese i žele ih ostvariti tu u jadranskom bazenu, ali mi, građani i stanovnici, ipak nismo ovdje da im u tome pomognemo nego da zaštitimo javni interes. Rizici su evidentni, a nakon moguće havarije nikakva se obeštećenja ne mogu mjeriti sa učinjenom štetom. Zato odmah sada treba reći: tko je bušio, bušio je. S tim je gotovo. Mi nismo zemlja za raubanje, niti smo ljudi za raubanje. A ako i jesmo sada, to ne želimo biti u budućnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/Psycho Delia