Ovih dana mnogo očiju gleda prema Grčkoj i mogućoj pobjedi Syrize koja bi - unatoč sve umjerenijem diskursu – uzdrmala sadašnje konstelacije i proizvela tektonske pomake na evropskoj političkoj sceni. Ako bi se tom uspjehu najkasnije krajem godine pridružio i španjolski Podemos, Europu bi, ili barem njen Jug, u idealnoj varijanti zahvatio tsunami sustavne borbe protiv osterijanstva, rastućih nejednakosti i puzajuće fašizacije. Združena levica iz našeg susjedstva, Slovenije, koja je i sama postigla prve uspjehe sa sličnom političkom agendom sredinom prošle godine, tako bi vrlo brzo dobila dvije uspješne sestrinske stranke iz zemalja evropskog juga. Za pretpostaviti je da bi taj val podržao slična i dosad ne baš uspješna nastojanja u Hrvatskoj.

Na jednoj razini svakako možemo govoriti o zapaženom rastu i uspjehu Oraha, čiji deliberativni rad na alternativnim politikama sve više daje nazrijeti reformističke konture političkog programa. I iako se iz perspektive radikalnije ljevice takvi potezi mogu učiniti kao previše umjereni ili nedovoljni, a tako i dalje 'sistemski', potrebno je sagledati mogućnosti suradnje na toj osovini. Zašto?

(ILUSTRACIJA: Larson/Wikipedia)

Prije nego pokušam dati neke konture odgovora, na početku podsjetimo da su nedavni predsjednički izbori u javnom govoru neke kandidate – što iz nerazumijevanja, što iz određenih interesa - predstavljali kao kandidate ljevice. No treba jasno reći da na ovim izborima ljevica svoga kandidata – ili kandidatkinju – nije imala. Ljevici je to, dakako, otpočetka kristalno jasno, ali za ukupnu javnost to se, smatram, ne može reći. Niti je u tome uspjela potrošena socijaldemokratska opcija, niti su u tome uspjeli anti-sistemski glasovi kandidata Živog zida (unatoč relativnom i zapaženom uspjehu njihovog kandidata). I jedan i drugi htjeli su se podsjetiti - ili pak naučiti - kako bi to zvučala politička naracija ljevice, ali za to nije bilo dovoljno vremena. Njihove početne pozicije ipak nisu bile na tom terenu i sve ostalo bilo je natezanje i istezanje kako bi doprli do birača koji su već desetljećima zakinuti za svoju političku participaciju. Ili pak inertni, razočarani, spriječeni ili nedovoljno organizirani da ju izbore. Pa ipak, i takva je nesuvisla i plošna debata skinula nešto prašine sa relevantnih tema i otkrila konture onog što se u Hrvatskoj može ubuduće sramežljivo subjektivirati kao lijeva politička platforma.  

U ovom slučaju govorit ću o njoj za početak daleko šire od onog što neki od njihovih trenutnih protagonista i protagonistkinja priželjkuju – od zasad reformistički orijentiranog zelenog Oraha, koji i dalje uspješno privlači dio protestnih birača, do radikalnije i revolucionarne Radničke fronte, koja se nedavno pojavila kao politička opcija i koja ne krije ambiciju da postane hrvatska Syriza. U toj računici još se ponegdje pojavljuju Laburisti sa svojim neuspjehom, koji su, bar do daljnjega, propustili šansu da postanu gravitacijska točka tog otpora. Između te dvije referentne točke zaista postoji značajan prostor različitih nijansi – od neiskorištenih tema do stidljivih aktera - između kojih su ponekad 'podmetnute' i preuranjeno projicirane nepremostive razlike. Na tom istom potezu postoji i relevantan i ponegdje utjecajan rad inicijativa i nekih pokreta na temama privatizacije javnih poduzeća ili prirodnih resursa, odluka štetnih po okoliš, obrazovanje ili rad. Dosad su te razlike bile luksuz, ali i dobar izgovor za odgađanje svoje političke ambicije. Sindrom ''sad je prerano, a poslije je prekasno'' svakako je nešto što ubuduće treba ostaviti iza sebe.  

(ILUSTRACIJA: Wikipedia)

Ono čega se opcije na tom potezu trebaju sjetiti - i stalno se podsjećati - jest da su iz perspektive prosječnog hrvatskog birača sve one - lijevo od centra i da daleko više cjepidlaka ima među protagonistima nego biračima. Oni koji još vide svrhu borbe u parlamentarnom prostoru, očajno priželjkuju konsolidiranu Ljevicu lijevo od SDP-a. U tom smislu tu se nalazi prostor za novi politički govor i novu (ili novo-staru) imaginaciju koja ne mora nužno biti bez mirisa i okusa da bi bila uspješna nego na svojoj liniji hrabro zagovarati supstancijalnu promjenu. Pritom ju dobro trebaju povezivati s brigama i potrebama birača s centra, a činjenica da je sve veći broj ljudi pogođen višestrukom sistemskom krizom i njenim efektima ide na ruku mogućem uspjehu. Granice eko sustava i odnos prema resursima koji su različitim uigranim mehanizmima oduzeti građanima, izravno su povezani s društvenim nejednakostima i neravnopravnom distribucijom mogućnosti. Sve je jasnije i javnosti da je kriza ekosustava sve više i ekonomska kriza, a potonja u postojećim europskim uvjetima ne ostavlja dovoljno manevarskog prostora ijednoj pa i lijevoj budućoj Vladi da sama pokrene promjenu koja obećava. Iz tog razloga, uspjeh ovdje ovisi o uzastupnom uspjehu u nizu evropskih zemalja, i o novom valu koji u europskom političkom prostoru može mobilizirati potencijale za suradnju na pozicijama lijevo od socijaldemokracije. Na programskoj osnovi prepoznavanja te povezanosti – a i na toj osovini – moguća je konsolidacija političke platforme koja bi – ako je usporedba uopće moguća – mogla pokrivati prostor koji zauzima Syriza sa svom svojom heterogenosti i drugim političkim saveznicima.

Prethodno je i u javnosti i na samoj platformi još potrebno razjasniti neke odnose. Jedan od njih je da se često stječe dojam da ljevica profitira ili može profitirati na osnovu daljnjeg propadanja društva i privrede; da s dubljom krizom, više zaduženih i nezaposlenih ljevica može jasnije artikulirati svoje alternativne ili anti-sistemske odgovore. Iako kratkoročni efekti postoje, takva je prepostavka u biti pogrešna. Da bi bila uspješna ljevica u tom smislu treba ponuditi odgovore koji se tiču regulacije rada, očuvanja javnog sektora i efikasnog upravljanja javnim poduzećima, industrijalizacije. Ona tisućama otpuštenih radnika treba vratiti nadu da njihovo znanje i vještine mogu naći mjesto u budućoj privredi i da oni mogu sudjelovati izravno u ostvarenju takvog zajedničkog projekta. Da bi se oslanjanje na radnike kao svoju biračku bazu moglo politički ostvariti, i da bi bilo više od nostalgičnog mita i intelektualne stimulacije, potrebno je od tih ljudi ponovo stvoriti radnike. U uvjetima duboke deindustrijalizacije to nije lako, a zahtijeva i prepoznavanje novih kategorija radništva ili prekarijata. A za to je potrebno oblikovati i razvijati izvedive i realno postavljene mjere koji s jedne strane mogu nuditi izlazak iz krize na drugi način, a s druge strane kroz taj uspjeh jačati tu poziciju. Sa zaduženima i nezaposlenima ljevica teško da može doći do pobjede, upravo su posljednji izbori pokazali na koji način i kroz koje vrijednosti se manifestira nezadovoljstvo. Pokazali su da je kod nas dovoljno tek zaljuljati čamac, a da se ne kaže kako bi se njime upravljalo.

"ORaH je ipak iskorak!" (ILUSTRACIJA: facebook.com/ORaH)

Prije govora o jednakosti i redistribuciji, neophodno je popraviti stanje onih koji se bore za golu egzistenciju jer oni su potencijalni birači te političke platforme, dakako, ako ih ona bude znala uključiti i predstaviti mjere kojima će tu promjenu ostvariti. U suprotnom, lako se može dogoditi da će različite civilne i političke inicijative sa navodno de-ideologiziranim diskursom koristiti pitanje zaduženosti i niskog socijalnog standarda da lijevo od centra ostave pustoš. S druge strane, zanimljiv je primjer Oraha koji je u posljednjih godinu dana proizveo više od dvadeset javnih politika koje predstavljaju različite aspekte sistemske promjene koju stranka zagovara. Oni zahtjevniji, koji žele ostati i dalje podalje, reći će da se očekivalo mnogo više, a oni trezveniji, da se promjena događa u koracima. Različiti u kvaliteti i političkoj imaginaciji, u svojoj ukupnosti ti dokumenti kao i proces rada koji stoji iza njih nedovoljno su prepoznati u našoj javnosti.

Činjenica da jedna domaća politička stranka izlaže svoje prijedloge, jedan po jedan, ukupnoj javnosti, svakako je rijetkost i nova kvaliteta koju društvo još nije stiglo prepoznati. Ne uvijek savršeno, ali uporno i konzistentno Orah u različitim aspektima nudi, oblikuje i stvara svoje odgovore na postojeću krizu. Na taj oblik deliberacije naše društvo još očito nije spremno. I vrlo često, umjesto da se uključi u proces u kojem popravlja određene prijedloge, poantira na distanciranosti ili kritici. Pa ipak, imaginacija koju nudi Orah i izlaganje prema javnosti, pa i uključivanje te javnosti u svoje političke procese pored institucije članstva, uz sve moguće nedostatke izuzetno je važan iskorak i stoga potreban ljevici na razini platforme. To je teren političke diskusije koja nedostaje kod nas. Oko takvih prijedloga – ili nekih drugih – potrebna je kvalitetna rasprava koja može preusmjeriti ili uskladiti smjer određenih politika kako one ne bi više bile predmet međusobnih kritika ili optuživanja koje zasad i dalje služe kao izgovor za nedostatak suradnje. 

(FOTO: btaoregon.org)

Osim toga, ponekad prevladava i dojam da se postignuća i napreci koji su se izborili od kraja devedesetih području liberalne tradicije zaštite ljudskih prava, primarno kroz djelovanje organizacija civilnog društva etiketiraju, Močnikovski rečeno, kao privjesci neoliberalne države. Iako u krajnjoj instanci korjenita promjena društva kakvo ljevica zagovara podrazumijeva egalitarizam koji u tom slučaju i nema potrebu za ovakvim mehanizmima zaštite ljudskih prava, ponekad dijelim dojam da se ljevica olako i prerano odriče dosegnutih standarda koji su - dok god (pa možda ni onda) ne postoje jači i utjecajniji društveni pokreti – posljednje uporište otpora ekonomskom konstitucionalizmu koji vodi uništavanju javnog sektora. Upravo tu potrebno je podvući crtu, dakle sačuvati vrijednosti zaštite ljudskih prava i sloboda, ali svjesnim činom pružiti otpor ekonomskom konstitucionalizmu kojem je ''vladavina prava'' trebala otvoriti vrata. Baš na toj točki 'no passaran' ima smisla. Ta osovina potrebna je u ovom trenutku da bi se zaustavile štetne privatizacije i daljnje pljačke, ali i tiho puzajući fašizam. Anti-sistemska borba nasuprot sebe ima bar dva, međusobno podržavajuća sistema. Ili u najmanju ruku dva klona istog problema.

U društvenim pokretima u Hrvatskoj i susjednim zemljama danas sazrijeva razumijevanje da na udaru više nisu (samo) manjine čija su prava ugrožena, na udaru je većina građana koja ekonomski propada, i na toj osovini potrebno je probati proizvesti solidarnost. Protestni glasovi posljednjih su godina dobivali svoju reprezentaciju, no ipak i dalje su duboko de-ideologizirani – od Laburista, preko Oraha, pa čak i Živog zida (ovdje je riječ o protestnim glasovima, ne nužno ljevici) – oni konstantno mijenjaju svoju rezidenciju. Onima koji ih žele zadržati kod sebe treba postati jasno da će to biti moguće uz puno terenskog i mravljeg rada, spuno manje prečica. Prečice, pokazuje se, mogu postići zavodljive rezultate, ali ne održavaju se dugo. Istina, postoje ozbiljne naznake koje dolaze sa mogućim ishodom na parlamentarnim izborima da je sada za pravi mravlji rad možda i prekasno. Ono što ga može bar djelomice nadoknaditi je suradnja u kojoj će mnogi trebati povremeno pregristi jezik i primiti se posla.

Lupiga.Com 

 Naslovna fotografija: Wikipedia