Naš se rastanak neminovno nametao kao tema svih razgovora koje sam potom vodio. Nisam bježao od toga. Držao sam da će situacija postati smislenija sagledam li ju iz drugog, sugovornikovog, kuta. Stvari se, međutim, nisu pomicale u tom smjeru. Otkrivala se neka vrsta komunikacijskog jaza. Ostao sam bez nečega što se činilo presudnim. Ljudi su, pak, imali potrebu razglabati o stvarima koje sam, naprotiv, dobio. U njihovim zaključcima tebe gotovo da nije ni bilo. “Nešto si iz svega toga naučio i bogatiji si za jedno vrijedno iskustvo”, govorili su. “Koristit će ti kada kreneš dalje.” 

Evo me, dakle, nešto dalje. Adresa je posve nepoznata, a stanarka tek neznatno manje. U dvorištu sam predstavljen psu čuvaru. Nije impresioniran uzvanikom kojeg vlasnica dovodi kući u sitne noćne sate. Možda će, poučena ovim iskustvom, dotična u budućnosti obraćati više pozornosti na instinkt svog ljubimca. Sebi doista ne bi smjela išta predbaciti. Ugođaj je uredila u skladu sa svim uzusima. Vino, svijeće, čipka. Ne pomaže. Moja je utroba svezana u čvor, a na čelu mi izbija hladan znoj. “Izvini, doista ne mogu. Sasvim sam odrvenio”, priznajem. “Vidim da si odrvenio, samo na posve pogrešnom mjestu!”, frkće. Spominje poniženje i upućuje me da napustim stan, na čemu sam veoma zahvalan. Kao, uostalom, i na tome što pritom na mene nije nahuškala onog njemačkog ovčara. Pas kao pas, pretpostavljam. Uživao bi da mu bace drvo. 

Sabirem dojmove izložen hladnom zimskom zraku. Veljača je i, posve otrcano, na putu do kuće povremeno svjedočim glasnom sladostrašću uličnih mačaka. Nimalo im, međutim, ne zavidim. S godinama sam naučio posve vjerovati erektilnoj disfunkciji u pogledu zbližavanja s drugim ljudima. Sasvim zadovoljno nastavljam svojim putem i zabavljam se nekim mislima koje bi, vjerojatno, ponešto objasnile da ih je itko bio voljan izgovoriti i saslušati. 

Izazov je rastati se u nevelikom gradu. To je podesna scena za recidivne epizode. Dvojio sam tog ljeta nalijećemo li jedno na drugo svojevoljno ili pod naletom kakvog blagog toplog vjetra. U svakom slučaju, okolnosti su bile neizdržive. Valjalo je prelomiti i isploviti iz takve luke. Rečeno - učinjeno. Otišli smo, ipak, zajedno. 

Uputili smo se na jedno neobično mjesto koje smo pamtili od ranije. Nalazi se tik uz more, na jadranskom otoku kojeg nastanjuju mufloni. Mjesto, međutim, nije neobično zbog muflona nego zbog toga što ga posjetitelji, unatoč plaži i nadahnjujućem pejzažu, zaobilaze čak i u punom zamahu sezone. Do našeg zakutka valja prilično dugo hodati što se, izgleda, ne uklapa u planove za godišnji odmor prosječnog turista. U obližnjem žbunju stoga bezbrižno ostavljamo šator i odjeću. Sunčamo zadnjice i kupamo se goli te mašemo nautičarima i njihovim porodicama na udaljenim jedrilicama dok vodimo ljubav ispod vedrog neba. Rajski vrt po mojoj mjeri. Nema čak ni zmija. 

Za sve što je sporno odgovorni smo sami. Zabavljamo se ondje i jednom igrom asocijacija. Promatramo stabla i zamišljamo ih kao bića neke druge vrste, zaustavljena u stanovitom poslu ili snažnom čuvstvu. Izmišljamo njihove priče. 

“Pogledaj ona dva stabla!”, rekla si. “Pomalo nalikuju na ljude ... Vidiš li, to su im glave. Podsjećaju me na par neposredno prije poljupca. Lijevo stablo ostavlja dojam muškarca - pognuo je glavu i primiče ju, nije li tako? Desno je nešto manje i nekako nježnije, to je djevojka. Obrati pažnju na to kako je položeno. Kao da se nećka bi li prihvatila poljubac ili ne, nije se posve usmjerila prema njemu.” Potvrdio sam, prizor mi se vjerno ukazao ispred očiju. “Ali nastavi sad priču, što se na koncu dogodilo?”, molio sam da se stvar nekako zaokruži. Pomalo zbunjeno, odgovorila si “Kako to misliš? Pa nije se dogodilo ništa. To su ti stabla, stabla samo tako stoje”. 

Sjetio sam se tog razgovora i krajem istog ljeta, kad je ova recidivna epizoda već bila okončana. Tih je dana u medijskom fokusu bila najezda stjenica. Nije, međutim, riječ o onim stjenicama koje će zaskočiti nesretnog putnika kad usni u postelji unajmljenog prenoćišta. Bili smo suočeni s vrstom nametnika koja se u principu hrani biljnim sokovima. Ipak, čini se da su ove biljne stjenice u posljednje vrijeme odlučile modificirati prehranu. Građani se žale da ih salijeću, lijepe se za kožu i ujedaju. Sve novinske redakcije podigle su se na noge. Početkom rujna još uvijek nije lako pronaći sočnu priču, a ovo je u danom trenutku bilo najbliže krvoproliću. Novinari su izašli na teren da bi ispitali žrtve. Od nekih stradalnika saznali smo kako u izvjesnim dijelovima zemlje ovi nametnici već godinama puku zagorčavaju život. Pokušalo se razgovarati i sa stjenicama, ali nije bilo povratnih komentara. Reporteri su stoga pohitali na fakultete kako bi stručnjaci obrazložili zašto su se biljne stjenice iznebuha povampirile. Odgovora nije bilo, jer fenomen je posve nov. Istraživanja tek valja provesti, a to nije šala. Oprezno i sramežljivo natuknuta je poneka hipoteza. 

Pomno sam pratio ovaj slučaj i u jednom trenutku zaprepašteno shvatih da stanovitu mogućnost baš nitko ne uzima u obzir. Uznemireno sam, stoga, napisao upit jednom od konzultiranih stručnjaka. “Ne radi se nužno o tome da su stjenice promijenile dijetu”, napomenuh. “Nije li moguće da su se ljudi pretvorili u stabla?” Odgovor, međutim, nikad nisam primio. 

Kad ostaneš bez nečega što se čini presudnim, ljudi ponekad imaju potrebu razglabati o stvarima koje si, naprotiv, dobio. Kada im danas, međutim, pričam ovakve priče ponašaju se kao da sam ipak stekao nešto o čemu se nema išta pohvalno za reći. “Morao bi to riješiti sȃm sa sobom”, gunđaju nezadovoljno. Ne znam što bih s takvim savjetima. Nalazim da vrijeme jednako teče i dok sam ugodno zadubljen u vlastite godove. Hrapava kora, pritom, nije na odmet. U prvom redu naučio sam ne čekati na to da se stvari dogode. Korijenje se prima i za škrtu zemlju. Grane pružam uvis i povremeno zahvalno šumorim uz nalet blagog toplog vjetra.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay