Vratila se Jozefina, sada Hadžidilber, s medenoga mjeseca. Jest, malo sutra, reći će naša junakinja, hajd' ti letaj po ovoj ponjavi mjesec dana o svom trošku. Zato se vratila, evo ni heftu dana nije sastavila na putu. Danas je na redu, ponovno skandalozan i nepovezan, njezin zapis, kojemu radi bračnih stečevina i možebitnih sudskih procesa, dajemo atribuciju 18+. Jer, riječ je o zakonu o transparentnosti, koji ovdje nije nijednom spomenut, osim maloprije. Zato je rečeno ponešto o sindikatima, policajcima u dječjim vrtićima, a haiku da ne spominjemo.

 

Odem lijepo na medeni mjesec. To mjesec, nije mi objasnio ni ovaj moj, s kojim sam doduše 12 godinica živjela u 'divljem braku' pa me najzad obrlatio. Naime, tko more mjesec dana platit bilo gdje, a da ne bude u svojoj kući i blizu svojega šporeta. Tako smo i mi jednu heftu letali po 'regiji', ne bi li se svima poznatima javili diljem one bivše, je li. A ima ih, te rodbina u Krupi, te u šeher Banjaluci, da o ćaršiji ne govorim i sarajevskoj raji, pa onima što ostadoše živi na beogradskom Senjaku i Topčideru, ili skroz dolje u Tivtu i Kamenarima u Crnoj nam Gori, a Tode nam ne bi oprostio da nismo svratili u Kumanovo, Skopje i na Ohrid. I tako. Ali o tom putovanju dublje na jug, jednom drugom prilikom.

Unutarnja zemlja

Elem, pošli prvo Bosni ponosnoj, "terra interioris", unutarnjoj zemlji, što'no se kaže. A tamo, na potezu od Banjaluke, do Krupe, a bogme svratili smo i do Varcar Vakufa, odavno ga nazivaju Mrkonjić gradom – preko vakufa onih i ovih i Uskoplja, a o Jajcu i Plivi da ne zborim – svuda poput madeža bogomolje izrasle. Negdje veće, gdjegod manje, a meni u prsima raste neka gvalja. I velim onom mome, ovdje bog ne stanuje odavno, ovo su biljezi mržnje. On, Miljenko moj, ni mukajet, samo drži onaj volan i mrsi nešto za sebe. Vidim, ako nastavim, ode medeni mjesec u helać. Jedva se smirih iza Travnika kod Plave vode. Što ću ti reći bona, o tom ćemo isto drugi put.   

Nismo se pravo ni vratili u Hrvatsku, a ovdje belaj. Pedofili opet navalili, policija ureduje po dječjim vrtićima, radnici u šahtovima umiru. U bijelom svijetu, Sarkozyju laknulo što je onaj ubojica musliman, Norvežani nekako još uvijek nisu sretni što je onaj njihov, a ne recimo iz Bosne, a upravo saznadoh da je u potonjoj naoružano svako treće kućanstvo i sve tako. Istovremeno, istraživanja kažu da četvrtina roditelja mlati djecu nogom, šakom i priručnim materijalom, dok kći Zmage Jelinčića ima osam godina i slika gole ljude, u jebačkim pozama.

A u trokurac

Pristojnost je ipak na velikoj cijeni. Evo policijskih službenika. Kad netko u središtu grada Zagreba, uzimam kao primjer - jer u našoj 'regiji' slično je u Ljubljani (hej, pazi, to je Evropa), Beogradu, Prištini, Subotici, ops, Novom Sadu, Sarajevu, Skopju, Titogradu, pardon Podgorici – dakle, kada netko uključi sva četiri žmigavca i ostavi auto nasred ceste (iako se u neki zgodama ta kombinacija kamiona, bagera i borbenog vozila, teško može nazvati prometalom za kretanje po asfaltu) – onda ništa. 

Policajci krotko prolaze pored tog stroja, jer znaju da ne smiju napisati kaznu. Uostalom, takvo vozilo teško može natovariti i 'pauk služba'. Dobro, ponegdje, u gore rečenoj Evropi, zapišu registraciju.

Onda po novinama nađem tekstove o intervenciji jakih snaga MUP-a, u ovom slučaju opet u Zagrebu, ali kako rekoh može biti bilo gdje/gde/in regiji – na ulazu u dječji vrtić. Hej, cinik bi rekao kako bi u tom slučaju, policiji u opsadi jaslica, tete mogle uzvratiti punjenim pelenama. Da su se toga sjetile. Elem, policajci lisicama vezali oca blizanaca, jer da nije bio pristojan. U zaštitu te dvojice policjota koji su, po riječima ravnateljice vrtića ušli u taj prostor naoružani, stao je i njihov sindikat. Jer da oni mogu ući u vrtić i jaslice, valjda u potrazi za pristojnim ljudima. Pa su vjerojatno bili šokirani prizorima vrišteće dječice. Flambojanto, dao bi naslov naš popularni dnevni list koji nedjeljom nadmašuje sebe i istovara ona prije spomenuta govna izravno na glave neopreznih čitalaca.

Oprostite Lupeži, da ne petljam preveć, evo što kaže sindikat u obranu likova u odorama, a kao reagiranje na napise u medijima: "…stječe se dojam da je zakonito postupanje policijskih službenika nešto loše i da nije dobro da se događa u nazočnosti djece iako policijski službenici nisu mogli znati da su to njegova djeca, te da to utječe traumatično na djecu iako je inicirano od strane tog građanina. Ponašanje tog roditelja koji je ostavio malodobnu djecu bez nadzora u cilju vrijeđanja službenika tretira se u medijima dobrim i poželjnim ponašanjem, te ga se stavlja u poziciju žrtve policijske torture čime se stvara loša slika o policiji…". Postavlja se pitanje bi li uopće došlo do ovakvog događaja da se muškarac ponio pristojno i obzirno" - stoji u priopćenju sindikata.

Jebemti, oni misle da je sve obavljeno zakonito i profesionalno, k tome, ne bi ganjali rečenoga muškarca da je bio pristojan, a možda ništa ne bi učinili da su znali kako su to njegova djeca, jer naravno, nekoga pred tuđom djecom može se i blagotvorno oplesti pendrekom po leđima. 

Ukratko, podsjeća me to na grafit koji sam vidjela Vinkovcima: „Pomozite policiji, istucite se sami“.

Sindikati koliko je sati

Cijene goriva preskočile sve psihološke granice. Sjećam se, govorilo se da je ta granica osam kuna, sad je već oko 11, ali država će intervenirati ako prijeđe dvanaest kunelića. Ti bokca, tu me razveselio moj omiljeni sindikalac-pjesnik, pače, šef centrale koja se diči naslovom nezavisni sindikati. Televizije ga strašno vole, pa je sad umjesto troškova života i košarica za četveročlanu obitelj, opleo po narodnim izrekama. Što izgubiš na mostu, dobiješ na ćupriji, reče on, govoreći o cijeni goriva i tražeći od države neko poduzimanje. No, da budem korektna, evo što je ljepotan rekao: „Ako će gubiti na mostu, dobivat će na ćupriji, odnosno koliko te cijene rastu, njima isto tako raste i prihod od PDV-a, pa samim time imaju prostora da se Vlada uklini između i da traži uravnoteženje“ - rekao je Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Zapravo točno je: što dobiješ na mostu, gubiš na ćupriji, ali svejednako, riječ je o besmislici.

Za neku drugu prigodu, predlažem Severu ovaj: René François Ghislain Magritte je opisao svoje slike izjavivši; „Moje slike su vidljivi prizori koji ništa ne skrivaju; one izazivaju misterij i, doista, kada netko gleda moje slike, postavi si jednostavno pitanje: „Što to znači?“ Ne znači ništa, jer ni misterij ne znači ništa, on je nespoznatljiv“.

Naime, postojanje sindikata u ovom obliku koji kod nas imamo danas, iako vidljivo, ne skriva ništa i ništa ne znači. Ali može dobro poslužiti u zaštiti vlastite pozicije kada se, recimo, vlast mijenja.

Evo primjera.

Krajem prošle godine Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti u svoje redove prima i potvrđuje osnivanje nove sindikalne podružnice, imenom „Agencija za regionalni razvoj“. Priznaju u ovoj sindikalnoj središnjici  kako djelatnost zaposlenih u toj agenciji „ne spada u primarni krug djelatnosti našeg sindikata, no oni su iskazali želju…“. Jedini je problem što je predsjednica novo osnovane sindikalne podružnice istodobno ravnateljica te Agencije. Ona će, dakle, u sindikalnoj središnjici kojoj granski nikako ne pripada, raditi na zaštiti materijalnih i socijalnih prava onih zaposlenika Agencije koji se učlane u sindikat i naravno zastupati ih pred poslodavcem – sobom.

Zato, uvaženim štiocima, poklanjam ovaj, svadbeni, haiku:

Stiglo proljeće
Miljenko mi ga meće
Uživancija

Jozefina Hadžidilber