Joža Horvat - književnik, moreplovac i svjedok prolaznosti. Sa svojom "Besom" 1965. i 1967. godine oplovio je svijet. More mu je znalo uzvratiti ljubav, ali i najsurovije ga kažnjavati. Na drugom putovanju oko svijeta, brodom "Modra lasta", more mu je uzelo sina Marka. O tome je napisao: "Bojim se, koga jednom pod jedrom opere more, do smrti sa sebe ne ispere sol!" Donosimo par odlomaka iz djela velikog pisca.

 

Joža Horvat, rođen u Kotoribi 10. ožujka 1915.

„Ova bi knjiga davno već bila napisana i objavljena da mi jedne noći đavo nije šapnuo u uho:
- Prodaj „Besu“, sagradi novi jedrenjak i još jednom kreni na put oko svijeta!
Sklon kojekakvim grijesima, poslušao sam nečastivog. Moj novi brod se zove „Modra lasta“. Upitao sam đavla:
- Koga da povedem sa sobom na put?
On, prokletnik, lukavo se nasmiješi i procijedi kroz zube:
- Uzmi samo ženu i sina!
Dok vi čitate ovu knjigu, Renata, Marko i ja već sječemo pučinu i žurimo u vidokrug sazviježđa Južnog Križa.“

Joža Horvat, "Besa"

 

Joža Horvat za kormilom

Čudesno more! Utvrdili smo tvoja prostranstva, prebrojili velike i male otoke, namijenili im imena, odredili njihovu geografsku širinu i dužinu. Obilježili smo gdje te guše ledeni pokrivači na sjeveru i na jugu. Poznata nam je visina, dužina i snaga tvojih valova. Znane su nam granice do kojih dopire sunčeva svjetlost u tvoje dubine. Za svaku točku na obali izučili smo amplitudu plime i oseke. Zabilježili smo gdje kriješ podvodne grebene, gdje hridi, gdje sprudove. Poznate su nam ptice koje te nadlijeću, od veličanstvenog albatrosa do sićušne burnice. Razvrstali smo u rodove i vrste ribe, životinje i biljke koje te nastanjuju. Otkrili smo kemijski sastav svake tvoje kapi. Pa unatoč svemu, znademo li sve ili ništa o tebi? Sto još kriješ? Dobrotu? Zloću? Dobrota je tvoja saglediva, zloća je tvoja nepredvidiva. Kome je pučina majka, ponekad mu je sudbina maćeha! Neka bogovi budu skloni onima koji svoje živote povjere tvojoj varljivoj ćudi!

Joža Horvat, "Molitva prije plovidbe"

 

"Jer, što je crta? Ljudi razmišljaju, rade, stvaraju, otkrivaju, napreduju i, u jednom trenutku, kao da su iscrpili svoje snage, kao da su došli do cilja, i tu zastanu. To je njihova crta! Tu crtu vračevi odmah pretvore u zakon. Time crta postaje izvor i putokaz nasilju. Crta određuje, naređuje, propisuje, zabranjuje... Ona proglašava što je dopustivo, što je grijeh, što nije, što smiješ, što ne smiješ... Oko nas svuda su crte, svuda su zapreke i zabrani. Da poludiš! Kao obruči, sa svih nas strana stežu zakoni, a život se ne može razvijati, ljudsko društvo ne može napredovati ako se ne brišu crte, ako se ne mijenjaju zakoni! Da ljudi nisu prelazili crtu, gdje bismo mi još bili, moj Iteo!"

Joža Horvat, "Waitapu"

 

Joža Horvat i Vlado Hrlić na Pacifiku

NA PUČINI, 12. LISTOPADA

U predvečerje neki je crvendać dugo oblijetao oko jedrenjaka, ali nikako da se spusti na palubu i odmori. Svi smo utihnuli, nitko se ni maknuo nije samo da ga ohrabrimo. Pred sumrak je ipak sletio na žičanu ogradu i tu se smirio. Kad je osjetio da baš ničim nije ugrožen, preselio se na pramac i tu zanoćio.

NA PUČINI, 13. LISTOPADA

Noću se more uznemirilo, gunđa, mlatara valovima uz bok našega broda. Kad sam u svitanje Borisa smjenjivao za kormilom, upitah ga za crvendaća. Veli, ovog je trenutka odletio! Obojica smo promatrali pučinu ne bismo li ga otkrili, ali uzalud. Malo zatim ga Boris ipak ugleda kako leti sve dalje od nas, kojih stotinjak metara od krme našeg broda. Leti na sjever, prema Europi. Zar je poludio, zar je izgubio orijentaciju? Ali crvendać u polukružnom letu izmijeni smjer, opameti se i sad hrli k nama. Nažalost, ponestaje mu snage, spušta se sve niže, sve je bliže valovima... Eto, imali smo pravo, pao je, nestao u moru!

Modra lasta kojom je Joža Horvat krenuo
na drugi put oko svijeta

Boris brzo okrenu brod i Modra lasta pohita u pomoć, a crvendać smože snagu, odvoji se od površine, oslobodi smrtonosnih valova i poleti k jedrenjaku. Na tridesetak metara od broda, posve iscrpljen, sruši se ponovno u more, kao puškom pogođen.
Vjerovao sam da je to kraj. Nije bilo lako između valova otkriti njegovu sićušnu glavicu, ali Boris još jednom otkrije nesretnika. Pod jedrima nije lako ni prići mu, niti ga dohvatiti, ali moramo pokušati. Dok smo skidali jedra, valjda mu je blizina broda dala snage pa se crvendać još jednom odvojio od valova i poletio k nama. Ali, gle nesreće! Ptičica više nije imala snage da se letom izdigne do visine palube, nego je u punom zamahu prsima udarila o bok broda i strmoglavila se u more. Zar će jadnica stradati nadohvat naših ruku? Ne, to ne! Nevjerojatno, nevjerojatno! Ptičica se još jednom vinula uvis! O, koliko li snage u tom sićušnom tijelu! Vinula se uvis, nadvisila bok jedrenjaka i sletjela na palubu. Bili smo sretni, presretni. Ptičica na palubi ni časkom nije zastala da se odmori, već je onim svojim tankim nožicama potrčala u prvi zaklon. Našla ga je ispod krmenog portela i tu se skutrila i smirila.

Nastavili smo plovidbu. Kad se Marko probudio i čuo što se s crvendaćem dešavalo, donio je iz spremišta mrežu popunicu, prebacio je preko portela i tako posve zaštitio ptičicu.
Potkraj dana nagli pad barometra navijesti skoru oluju. Sa zapada nagrnuše crni oblaci, bljesnuše munje. Da bismo mogli zatvoriti ulaz u krmenu kabinu, morali smo najprije ukloniti mrežu i uloviti crvendaća. Nije ni pokušao odletjeti, kao da je slutio da mu je nanovo život u opasnosti. Uskoro, eto vjetra, eto kiše. Nevrijeme se razmahalo takvom brzinom i silinom da smo odlučili potražiti zaklon u najbližoj afričkoj luci.

Besom je prvi put oplovio svijet

Bliži se večer, Modra lasta brazdi na jug, valja se, propinje, ponire i nestaje u dolini vala, pa se opet izdiže i polako ali uporno probija se sve bliže obali. Rascvalo se more, bijele se kreste kamo oko dopire, fijuče u naletu vjetar, brije, dimi i odjednom, svjedok sam nevjerojatnog prizora: veliko jato ševa, drozdova ili grmuša vjetar ih sve obuhvati i golemom snagom iz visine strmoglavi u dubine pomahnitala mora, u grotlo smrti, da u prvom trenutku nisam mogao vjerovati u zbilju prizora što sam ga upravo vidio. Neshvatljivo! Nestade cijelo jato, iščeznu kao oblutak bačen u pijano more. Bio sam zapanjen i ta će mi slika ostati dugo u očima i svijesti: smrtonosni nalet vjetra i nestanak ptica koje su letjele u nepovrat.

BEJAIA, 14. LISTOPADA

U svitanje smo uplovili u ovaj stari afrički grad okružen slikovitim planinama i raskošno zelenim obroncima. Sunce je isplovilo kasno, blizu podneva. Došao je trenutak da se oprostimo od našega suputnika - crvendaća. Marko ga je donio na palubu, svi smo oko njega da ga još jednom vidimo i da mu zaželimo sretan put. Marko ispruži ruku prema kopnu i otvori dlan. Crvendać se stisnuo na dlanu i dok mu crvenkasto perje na prsima otkriva kako mu srce užurbano kuca, on se još većma priljubi uz dlan, okreće glavicu, čas gleda nas, čas gleda kopno i ne miče se! Zar je to moguće? Na Markovu dlanu sjedi kao u vlastitom gnijezdu, sjedi i ne miče se. Tko će ikada shvatiti što se u tom trenutku motalo u onoj maloj glavici? Baš ničim nije pokazao namjeru da prhne i da se oprosti s nama. Da, tko zna, možda se prisjećao kako smo mu spašavali život. Ne znam dokle bi sve to trajalo da u jednom trenutku Marko ne izmakne ruku i crvendać poleti. Pratili smo ga pogledom sve dok nije nestao u zelenilu obližnjeg drveta na obali. Bilo mu sretno!

Joža Horvat, "Molitva prije plovidbe"

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: iz obiteljskog albuma