„Pitam Vas zašto Slovenac ili Talijan mogu napraviti dobar proizvod od našeg drveta uz veću plaću i skuplje komunalije i nama taj namještaj prodati i još zaraditi? A mi imamo sirovinu, tehnologija je dostupna, imamo ljude s znanjem i iskustvom, ali očito naša politika je nesposobna da stvori uvjete za profitabilnu proizvodnju u Hrvatskoj“, oštro će ekonomski stručnjak ljubo Jurčić u razgovoru za Lupigu kritizirati gospodarske prilike u zemlji. Uvjeren je da su igre s tečajem i deviznom klauzulom koju proklinju korisnici bankovnih kredita, Hrvatskoj nanijele više ekonomske štete nego Domovinski rat, a da je kriza razgolitila nesposobnost vodećih stranaka u zemlji.

„Vidio sam kako politika funkcionira i to me nije zanimalo, zato se nikad nisam miješao u politiku“, kaže Ljubo Jurčić, poznati ekonomski stručnjak, nekadašnji gospodarski strateg SDP-a te osnivač i predsjednik Novog vala, nedavno osnovane političke stranke koja se počela pripremati za predstojeće izbore. Kaže kako je u tu priču ušao zato što u ovom trenutku na političkom tržištu nema lidera koji bi razumio kako stranka mora biti sredstvo da se ostvare državni ciljevi, pa je uglavnom oko gospodarskog sadržaja koji nudi, jednostavno trebalo graditi i političku podlogu. Godinama promovira uglavnom iste ciljeve i govori isto, no birači ga nisu prepoznali. Tako je i na prošlim parlamentarnim izborima, na kojima je izašao samostalno, uz podršku nekih manjih političkih stranaka, poput PGS-a i Bloka Umirovljenici zajedno, prošao nezapaženo. Ni nakon tog iskustva, kad kažemo da ga vjerojatno čeka ista politička sudbina, jer ni u programu Novog vala nema retorike koja bi podilazila prosječnim biračima, ne pristaje razgovarati na taj način. Kako se politički aktivira samo uoči izbora, pa onda „nestane“ negdje između Ekonomskog fakulteta i Hrvatskog društva ekonomista, upozoravamo ga da su mnogi stekli dojam da se angažira samo da bi se „dočepao“ mjesta u Saboru i osigurao par lagodnih godina.

"Vratili smo se stoljeće unatrag" (FOTO: Lupiga.Com)

- Mene to ne zanima. Ja od politike ne živim, niti ću živjeti od politike. Na koncu, kad sam i bio u Saboru, nisam puno sjedio tamo. Predavao sam na Fakultetu, bio predsjednik Nadzornog odbora Podravke, itd. No, nije istina da nestanem nakon izbora – uvijek sam tu negdje, na raspolaganju vlasti. I u novinama ima toliko mojih komentara, vaše kolege me stalno zovu. Neki dan me baš jedan kolega nazvao jer je naišao na moj elaborat još iz socijalističke Hrvatske. Kaže da sam spominjao Marxa, pa me pita bih li se danas odrekao toga. Nikako, i danas to potpisujem. Tada, u bivšoj Jugoslaviji, imali smo neke dobre stvari. Radilo se, na primjer, programe dugoročnog razvoja, republičke privredne komore radile su na razvoju regionalnih programa, odnosno razvojne programe pojedinih republika. Još  i tada sam, zajedno s mojim kolegama profesorima s Ekonomije, sudjelovao u razradi nekih dijelova tog programa za Hrvatsku. Dakle, još iz tog razdoblja pratim trendove u Hrvatskoj. Kako bi se reklo gledao sam politiku iz blizine. No, nisam sudjelovao u vlasti, za mene su to bili samo projekti, posao, matematika i analitika. I kad sam upao u Vladu Ivice Račana, doživio sam to kao projektni zadatak.

Rekli ste kako ste u osnivanje stranke ušli zato što danas na političkom tržištu nema lidera kakav je bio Račan. Na čemu ste se to vas dvojica našli?

- Jako puno smo razgovarali, to su uvijek bili dugi razgovori o povijesti, politici, ekonomiji, čak i o astronomiji. I kada me pozvao da se učlanim u SDP i njemu sam rekao da me stranačka politika i angažman ne zanimaju. Ali ako želi, možemo odigrati 'igru' za Hrvatsku. Prihvatio je. I naš je dogovor funkcionirao zato što je on stvarao politički okvir, a ja sam davao sadržaj. Najviše o toj suradnji zna Antun Vujić, bio je tu i gospodin Ivan Grdešić s Fakulteta političkih znanosti, no u osnovi je to bio dogovor između Račana i mene. Prije toga u Račanovoj vladi bavio sam se projektima za koje sam smatrao da ih mogu riješiti. Na primjer, ja sam vratio Hrvatsku u Krško. Đuro Đaković je trebao bankrotirati, ja sam tada svojim potezima spasio Đuru Đakovića, njihovu Montažu. Koalicija se potukla oko ACI-ja, onda me Račan imenovao za predsjednika Nadzornog odbora. Preuzeo sam ACI s 30 milijuna kuna gubitka, a iduće godine poslovao je pozitivno. Restrukturirao sam IPK Osijek, u Željezari Sisak sam, možda i jedini u Hrvata, uzeo jamstvo za dobro izvršenje posla koje je kasnije i naplaćeno. Nakon 28 dana mandata Vlada je usvojila Program restrukturiranja Hrvatske brodogradnje, ali nažalost, zbog gubitka vlasti nije proveden. Ali nisam se bavio politikom. Ponekad sam samo na zatvorenim skupovima, tamo gdje nije bilo javnosti, rekao svoje mišljenje o makroekonomskoj politici ili općenito o politici, no nisam se previše miješao ni u to. Više sam funkcionirao kao operativac.

Ne zanima vas politika, a ipak ste pristali na to da vas SDP kasnije istakne kao kandidata za predsjednika, zajedno s Ivom Josipovićem. Je li vam žao što ste izgubili na unutarstranačkim izborima, biste li danas bili bolji predsjednik od njega?

- Ne bih razgovarao na taj način. Mene to ne zanima, znao sam da će rezultat unutarstranačkih izbora biti kakav je bio, no mislio sam da trebam ući u to radi stranke i mog položaja u stranci. Teren me je tražio, vrh stanke me nije trebao i kroz te izbore želio sam da bude jasan moj odnos s SDP-om. Nakon tih izbora ni „teren“ me više nije tražio. Predsjednički položaj nije baš ugodan, posebno zbog toga što kao predsjednik imaš više informacija i podataka, a pozicija ima toliko ograničenja zbog kojih ne možeš mijenjati stvari. Tako da bi mi taj položaj bio frustrirajući, tim više što su temeljni problemi gospodarski, tu se osjećam doma, a ništa značajno ne bih mogao učiniti, barem ne onoliko koliko mislim da bi trebalo. Znam da predsjedniku  Josipoviću isto nije lako.

"Krizu sam najavljivao još 2008. godine" (FOTO: Lupiga.Com)

Krajnje neambiciozno, stalno ponavljate da vas politika ne zanima. Zašto ste onda ušli u osnivanje stranke, imate li uopće ambicija postati premijer?
   
- Imam, završit ću misao. Rekao sam: danas na političkoj sceni ne vidim lidera s kojim bih mogao razgovarati o političkom okviru. Još kad je Račan umro shvatio sam da to više neće biti takva stranka. Kad pogledate te lidere, oni nit su državnici, nit su neki suvremeni političari. Oni su de facto stranačke vođe koje traže način kako će ostvariti stranački interes. Postojeće stranke su došle u slijepu ulicu. Možda imaju dobre namjere i ciljeve, ali njihova struktura koja se izgradila u proteklom vremenu ne omogućuje im da danas i sutra naprave bolju Hrvatsku. Na to sam upozorio već početkom 2008. godine, kada sam najavljivao krizu. Bilo je jasno da će kriza razgolititi nesposobnost vodećih stranaka u Hrvatskoj, jer neće imati odgovor. Stranka je, po meni, sredstvo da se ostvari neki viši, državni cilj. Kad s većinom njih razgovaram o politici, primijetio sam da tu nekog sadržajnog političara zapravo nema. Postoji dio politike koji je rezultat povijesti, nasljedstvo s kojim se morate znati nositi, ali na temelju tog nasljedstva, povijesnog, političkog i kulturnog, kao lider morate znati organizirati suvremenu hrvatsku državu. To je jedan okvir u kojem bi se narod trebao prepoznati, znati da je to politika za Hrvatsku. A drugo, da država bude uspješna, morate politiku prilagoditi hrvatskim gospodarskim resursima, kao i ljudima. U politici bilo koje stranke danas toga nema i ne znam što bih radio u tim strankama, ili s njima, osim da stvarno pikiram na neku poziciju samu po sebi. Ali to me zaista ne zanima. Eto, takav je bio i moj dogovor s Račanom: idemo odigrati stratešku igru, s ciljem da napravimo suvremenu hrvatsku državu. Da ima sve odlike suvremene države, a da s druge strane iskoristimo bogom dane resurse da u okviru takve države imamo takve organizacije, institucija, procedure i mehanizme da izgradimo suvremenu ekonomiju. To je za mene bila vrlo komotna situacija, jer je SDP bio organizirana stranka, a Račan je zaista bio neupitni lider stranke. On se nije trebao boriti da čuva svoju poziciju da bi mogao nešto napraviti. I beskrajno je dugo razgovarao s ljudima, razmišljao i provjeravao, pa tek onda donosio odluku. Ljude je nervirala njegova sporost, ali kad je donio odluku, niste joj mogli naći nedostatak, niste joj mogli proturječiti.

Kako ste onda završili u Sanaderovom Ekonomskom savjetu, on je sušta suprotnost?

- Moram vas podsjetiti da sam ja najavljivao krizu otprilike godinu dana prije nego što je počela i govorio o potrebi da se osnuje takav savjet, no tada je Sanader osuo paljbu i nazvao nas pesimistima. Jedan dan, kad je kriza počela, nazvao me ministar Ivan Šuker sa sjednice Vlade, ili nešto slično i rekao da Sanader okuplja ekonomske stručnjake. Prvo sam mislio da će nas biti pet, šest, no na kraju nas je bilo 16, pa i 18. Jednostavno – odazvao sam se pozivu predsjednika Vlade, bez obzira na to što smo nas dvojica tada bili različitih stajališta i suparnici u politici. Nakon što ga je zamijenila gospođa Jadranka Kosor, rekao sam joj da mogu pomoći na projektima oko HŽ-a, HEP-a, brodogradnje i Podravke. Na kraju je ispala samo Podravka. Možda smo se mogli dogovoriti za sve, samo da smo malo više razgovarali, ali ona je bila prezaposlena s Slovenijom i EU. Ukratko, uvijek sam nekom drugom prepuštao organizaciju političkog djelovanja, u okviru kojeg sam mogao ponuditi sadržajno rješenje.

Novi val sad ispada kao konkurencija jednoj i drugoj opciji. Ili postoji mogućnost da s nekima od njih koalirate?

- Zasad ne, nije još ni vrijeme za razmišljanje o tome. Novi val jest konkurencija, već sada nas ima puno i kad dobijemo registraciju, moći ćemo registrirati podružnice po cijeloj Hrvatskoj. Pokrivena je Slavonija, Dalmacija, Istra, Zadar, Pula, Karlovac i neka manja mjesta. No, jedno je pitanje formalne organizacije, a drugo izgradnje stranke. Idemo s organizacijom stranke osnivajući podružnice, no idemo i s osnivanjem savjeta za poljoprivredu, energetiku, turizam, industriju... Ti savjeti će biti stručna tijela koja će dati sadržaj politici. Još prije mjesec dana rekao sam oko čega se mi okupljamo: ne da riješimo tisuću hrvatskih problema, nego da za naredno razdoblje napravimo programe koji će riješiti pet, šest prioritetnih problema. Imamo milijun drugih, no to su prioriteti i ako uspijemo u njihovom rješavanju, mnogi ostali problemi riješit će se sami od sebe, ili puno lakše.

A prioriteti su?

- Zaposlenost, proizvodnja,izvoz, rješavanje dugova. I postoje mjere i politike kako se svaki od tih problema rješava. Na tome ćemo raditi do ljeta, odnosno do jeseni. Već sada postoji velika razlika između Novog vala i svih ostalih na sceni. Nitko od velikih parlamentarnih stranaka nema taj pristup da treba mijenjati cijeli gospodarski sustav. Naime, kod nas nije problem u jednoj mjeri, u tome da li viša ili niža stopa poreza, nego je čitav sustav krivo postavljen. A drugi temeljni problem je taj da se u Hrvatskoj ne isplati raditi i proizvoditi zato što je daleko na prvom mjestu nedodirljiva monetarna politika, a ona bi morala služiti povećanju standarda naroda. I fiskalna politika mora služiti tome. Hrvatskoj nedostaje industrijska, ali i regionalna politika. Vlada je sebi postavila neke umjetne ciljeve: da mora čuvati proračun i monetarnu politiku. U politici Novog vala na snazi je promjena prioriteta.

"Čitav je sustav kod nas krivo postavljen" (FOTO: Lupiga.Com)

Po onome što se dosad moglo čuti, najprije ćete se dobro zadužiti. Samo ne znam gdje i kako, s obzirom na to da se već sad zadužujemo po visokim kamatnim stopama i nismo kreditno sposobni.

- Ma, ne. Zaduženje za državu niti je problem niti rješenje, to je samo jedan od mogućih instrumenata ekonomske politike ako znate što je osnovi cilj. Prvo trebamo točno znati što ćemo raditi, što ćemo proizvoditi, u kojim proizvodnjama ćemo zaposliti ljude, jesu li te proizvodnje konkurentne, i ako nisu, što treba napraviti da to budu. Na prvo mjesto, dakle, dolazi industrijska politika, što i kako proizvoditi, a ne monetarna politika. Na drugo mjesto dolazi regionalna politika, gdje će se proizvoditi, a ne fiskalna. Kod mene je različit redoslijed politika po važnosti, a pored toga, ciljevi i instrumenti dolaze na svoja prava mjesta. Na primjer: moj cilj nije da držimo proračunski deficit na razini koju zadamo, bez obzira što proizvodnja, zaposlenost i plaće padaju. Moj je prvi cilj povećati domaću proizvodnju i zaposlenost. Zatim povećanje izvoza i investicija. To su prioriteti. Tim ciljevima moraju služiti i fiskalna i monetarna politika.

Kako povećati industrijsku proizvodnju?

- Piše to u programu.

Pričate o drvnoj industriji, tekstilu, poljoprivredi... to kod nas više ni ne postoji. I čime to pokrenuti, kojim novcem?

- Možemo pokrenuti sve ono što se temelji na prirodnim resursima i radu. Drvna, tekstilna industrija, prehrambena industrija. Kada bi tekstilne radnice radile za 4.000 kuna neto – a mislim da se plaća do sada kretala oko 3.000 – i ako imate tržište za proizvod, vjerujem da bismo mogli otvoriti 10.000 radnih mjesta u tekstilnoj industriji. Samo trebate voditi takvu ekonomsku politiku da tekstilna proizvodnja uz takvu plaću bude konkurentna. Da se to može dokaz je Zara, jedna od najbrže rastućih kompanija u Europi u zadnjih 20 godina, a bavi se tekstilom. Radi se o tome da morate definirati kojim proizvodom može povećati proizvodnju, kojom tehnologijom, organizacijom i za koje tržište. Novac s makroekonomskog stajališta nije proizvodni faktor. Država može „proizvesti“ novca koliko treba. Bitno je znanje o stvaranju konkurentnog proizvoda, znanje o  tehnologijama, tržištu, pa tek na četvrtom, ili petom mjestu dolazi novac.

Što možemo proizvoditi u drvnoj industriji? Uskoro u Hrvatsku dolazi Ikea, za koju zasad radi jedna jedina hrvatska tvrtka i nema puno šanse da ugovore suradnju s još nekim za proizvodnju namještaja. Koji su to naši potencijali u drvnoj industriji?

- Istina, ovdje surađuju s tvrtkom Tvin. Ponavljam: proizvod, tehnologija i tržište. Postoje niše u koje se možemo smjestiti. Ikea ima monopolski položaj u svom sektoru i zato može spuštati cijene i raditi kako radi. Možete raditi za Ikeu, ali i ne morate. Ikea ima velike serije i stišće proizvođače na niske cijene. Postoje i druge tržišne niše gdje su manje serije, a veće cijene. No, nije samo stvar u tome možemo li raditi za Ikeu, mi i bez Ikee uvozimo pola namještaja koji je na domaćem tržištu. Problem je u isplativosti, odnosno omjeru troškova proizvodnje i cijeni proizvoda. No, naš najveći problem nije Ikea i namještaj, imamo mi i većih i očitijih problema. Primjerice, mlijeko. Imamo vlastito tržište oko 900 milijuna litara, imamo prirodne uvjete za proizvodnju i  ranije smo proizvodili oko 700 milijuna a danas smo spali na 400 milijuna i dalje padamo. To je zbog nesposobne politike koja ne zna iskoristiti niti prirodne uvjete, niti vlastito tržište, niti znanje i iskustvo svojih ljudi. To je konkretno zato što ne znaju da se politika na tržištu vodi kroz politiku odnosa cijena. Cijena je na tržištu kralj. Pozitivno funkcioniranje tržišta politika blokira ako blokira djelovanje mehanizma cijena. Hrvatska politika je blokirala taj mehanizam i tako svezala ruke i noge domaćoj proizvodnji i prepustila je stranoj konkurenciji koja ima jake i ruke i noge te uz to i potporu vlastitih država. Kad je u pitanju odnos cijena sa svijetom, tu značajnu ulogu igra tečaj. Da euro danas vrijedi 10 kuna onda bi se isplatilo proizvoditi mlijeko, tekstil, namještaj iz vlastitog drveta...

"Devizna klauzula uništila je konkurentnost hrvatskog gospodarstva i hrvatsku proizvodnju" (FOTO: Lupiga.Com)

Da je tako, mene biste upropastili. Imam kredit u eurima.

- Devizna klauzula je neprirodna klauzula. U Hrvatskoj funkcije novca može obavljati samo kuna.

Ja već imam ugovoren kredit u eurima, znači li to da će premijer Jurčić to promijeniti?

- To je zatečeno stanje i to treba mijenjati i uz to paziti na ukupne društvene koristi i troškove (štete). Kad je Boris Vujčić preuzimao funkciju guvernera, vaše kolege su me pitale što bih mu preporučio, pa sam rekao: da otvori proces ukidanja devizne klauzule, a da posljedice devizne klauzule koja se primjenjuje zadnjih pet, šest godina ravnomjerno rasporedi među svim sudionicima.

Svjesni ste toga da vas ovo može koštati izbora, bankarski lobi je jak u predizbornim igrama?

- To je i dugoročni interes banaka. Njihov proizvod, njihov novac je deviznom klauzulom bio zaštićen i u prvom razdoblju osiguravao im, neprirodno, visoke profite. Međutim, devizna klauzula, nisko fiksiran tečaj uništili su konkurentnost hrvatskog gospodarstva, uništili su hrvatsku proizvodnju i dohodak komitenata banke. A banke su jake i stabilne onoliko koliko su ekonomski jaki i stabilni njihovi komitenti, tako da dolazi razdoblje monetarnih „vratolomija“ u spašavanju hrvatskih banaka. Zbog ove nove situacije vlasnici banaka će tražiti i drugačiji pristup hrvatskom tržištu, drugačiju organizaciju i poslovnu politiku i vjerojatno i drugačiju upravu.    Međutim gledajući s pozicije makroekonomske, odnosno monetarne politike, to se, može izvesti bez vratolomija jednom pametnom i razumnom politikom. Rekao sam „otvoriti proces ukidanja devizne klauzule“, nisam rekao ukinuti. No, imate moju izjavu na brojnim portalima o tome da je devizna klauzula udar na sudionike tržišta, ovisno u kojem roku, kraćem ili dužem. Ova igra s tečajem i deviznom klauzulom Hrvatskoj je nanijela više ekonomske štete nego Domovinski rat, u propuštenoj proizvodnji i izgubljenim radnim mjestima koja se mogla ostvariti da je vođena monetarna politika prilagođena strukturi hrvatskog gospodarstva i gospodarskim potencijalima.

I mislite da se može mijenjati?

- Može, imamo monetarni suverenitet. Moj je pristup taj da u svakom potezu koji poduzimate društvene koristi moraju biti veće od društvene štete. Iz društvene koristi moraju se kompenzirati štete koje će nastati takvom promjenom za određene institucije. To je temeljni pristup politike: svaka civilizirana država, ako mijenja neki zakon, mijenja ga zato što će proizvesti veće društvene koristi nego štetu. Morate znati procijeniti jedno i drugo. Najveći otpor prema reformama i tranziciji nastaje zato što vlada onima koji bi pretrpjeli određenu štetu ne govori kako će im se ta šteta kompenzirati. A to se mora učiniti. I morate im dati vrijeme da se transformiraju i prilagode novom sustavu.

To bi se zvalo organizacija i planiranje.

- Ne može se samo čačkati po državi, ja na to gledam kao na avion koji stoji na zemlji, a političari hoće da voze avion iako nisu za to kvalificirani. Oni znaju u veći slučajeva da nisu, ali žele stvoriti osjećaj kod naroda da jesu. Budući da su se više od naroda vozili avionom, pričaju o tome kako je avion krasan, kako postoje motori, krila, kormila, kokpit... Ali ne znaju ni upaliti motor, a kamoli letjeti i pilotirati. Motor u hrvatskoj priči uopće ne radi. Mi smo kao brod na uzburkanom moru, bez motora i kormila. Pričali smo o drvnoj industriji, pa da vas pitam: zašto Slovenac ili Talijan mogu napraviti dobar proizvod od našeg drveta uz veću plaću i skuplje komunalije i nama taj namještaj prodati i još zaraditi? A mi imamo sirovinu, tehnologija je dostupna, imamo ljude s znanjem i iskustvom, ali očito naša politika je nesposobna da stvori uvjete za profitabilnu proizvodnju u Hrvatskoj. Zadatak politike je stvoriti uvjete za profitabilnu proizvodnju u nekom sektoru, a unutar sektora će tržišna utakmica izabrati uspješne. Ako država nije stvorila uvjete za neki sektor onda su u tom sektoru poduzetnici na vjetrometini i prije ili kasnije će nestati. Kad smo svojedobno analizirali našu drvnu industriju, prvi je problem bio dizajn, zatim tehnologija za preradu drvne mase. Stranci rade duplo lakši, a duplo skuplji namještaj. Treći problem je bila površinska obrada, četvrto promocija i distribucijski kanali. I peto financiranje. Kad podvučete crtu i uspijete doći do toga da u prethodnim točkama imate pozitivu, novac nije problem, ali – morate znati što hoćete i doći do toga, a organizirana država u svemu tome može dati potporu.

"Politikom rezanja nikada ne možete stabilizirati javne financije a vlastiti narod gurate u siromaštvo i bijedu" (FOTO: Lupiga.Com)

Zašto niti jedna hrvatska vlast ne razmišlja tako? Ne znaju, ne mogu, lobiji su prejaki? Gospodin Branko Grčić je, recimo, profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu, vi ste profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu... Zna li on ali ne može u ovoj Vladi, ili ne zna ili je odustao?

- Je, on je i član predsjedništva Hrvatskog društva ekonomista, zajedno smo radili neke stvari. Teško mi je na to odgovoriti. Nije ni korektno da govorim na taj način. Sve što sam govorio do sada, ne kritiziram ni Grčića, ni Slavka Linića, samo kažem da je rad Vlade potpuno pogrešan. Recimo, kad već spominjem ministra Linića, koji se na mene vjerojatno ljuti, uvjeren sam da mjere rezanja ne mogu dati rezultate ako nemate program za razvoj proizvodnje. Osobno sam protiv rezanja. Ako morate uravnotežiti proračun, to se ne radi rezanjem, već preusmjeravanjem novaca da u što većoj mjeri završe u domaćoj proizvodnji i još se morate dodatno zadužiti da investirate u zaustavljanje krize i oporavak. Bez ovih investicija ne možete zaustaviti krizu, a pogotovo se ne razvijati. Ako ste nekom krivo davali novce do sada, morate to ispraviti, ali novce ne smijete povući s tržišta jer tako utječete na potražnju. Samo politikom rezanja nikada ne možete stabilizirati javne financije a vlastiti narod gurate u siromaštvo i bijedu, što je politički vrlo opasno za zemlju.

Ali nemamo novca.

- Nije točno da nemamo novca. Problem je političara i većeg broja ekonomista što ne znaju „tajnu stvaranja novca“. Prvo je pitanje, tko na zemaljskoj kugli ima pravo i mogućnost štampati novac? Zemlje koje imaju monetarni suverenitet, tj. vlastiti novac. Hrvatska to ima. Ima kunu. Ponosni smo što imamo vlastiti novac, ali problem je što smo ga se u najvećoj mjeri odrekli, što se vidi kroz deviznu klauzulu - gdje smo dopustili stranim valutama da obavljaju jednu od funkciju novca u Hrvatskoj iako nemaju nikakve veze s Hrvatskom - što se država pored svog novca zadužuje u stranoj valuti, što nismo dopustili da djeluje tržišni mehanizam na deviznom tržištu u određivanju vrijednosti kune… Novac nema unutarnje vrijednosti (kao zlatni novac), njegova vrijednost proizlazi iz tržišne vrijednosti proizvedenih roba i usluga u nacionalnom gospodarstvu. Međutim, o vrijednosti kune ne odlučuju tržišne zakonitosti i vrijednost i efikasnost hrvatske proizvodnje tako da je kuni oduzeta njena najvažnija makroekonomska i ekonomsko politička funkcija. A bez te njene uloge nacionalna ekonomija nema orijentira… A sada bilo kako bilo, Hrvatska nema problema s novcem i novca uvijek treba biti za ono što vrijedi i točno onoliko koliko to nešto vrijedi. Bogatstvo države ne čini novac nego vrijednost proizvedenih roba i usluga, a novac je samo mjera tog bogatstva koji između ostalog omogućuje da se ti proizvodi i usluge lakše i brže razmjenjuju, a ostatak vrijednosti da se u novcu deponira na štednju.

Znači li to da se zalažete za ukidanje nepotrebnih općina i gradova, broja agencija, ili javnih službenika na proračunu?

- Ne, zalažem se prije svega za financiranje hrvatske države hrvatskim novcem, kunom. Ne direktno iz centralne banke, to može ostvariti i na drugačiji način. U tom slučaju kamatna stopa za hrvatsku državu može ići ispod četiri posto. Treba potaknuti potrošnju hrvatskih građana, a vlast je radila baš obrnuto. To bi povećalo domaću proizvodnju, ali i uvoz, pa moramo naći sektore u kojima to možemo kompenzirati izvozom. I to opet pokreće proizvodnju, s tim da država mora osigurati poticaje, pomoći oko razvoja tehnologije i izlaska na tržište. Vi danas gotovo da i ne možete izaći na neko novo tržište ako se „politika“ nije dogovorila s „politikom“ države gdje želite izvoziti, barem ne u velikoj količini.

Pa hodaju naši ministri okolo.

- Ako znate da Europa godišnje troši 12 tisuća milijardi eura robe, a mi proizvodimo 44 milijarde, da izvezemo čitavu svoju godišnju proizvodnju, da ništa ne ostavimo doma, Europa to ne bi primijetila. Da proizvedemo duplo, sto milijardi, nitko u Europi ne bi osjetio da smo prisutni. Dakle, kako da mi u tih 12 tisuća milijardi eura potrošnje ne možemo ugurati dodatnih 12 milijardi eura...?

Meni to djeluje kao stvar ciklusa od petnaestak godina.     

- Nije. Metalna, drvna i strojarska industrija, u prosjeku bi imale ciklus sedam mjeseci do godine dana. Čitava prerađivačka industrija od sedam mjeseci do dvije godine. Poljoprivredna od godine do pet, ili deset, tu postoje ograničenja vezana uz optimalnost posjeda i ekonomije obujma. No, imamo zemlju. Naša zemlja može prehraniti 23 do 32 milijuna ljudi, kažu agronomi. No, kad pogledate naše prinose po hektaru i usporedite, ne s nekom prosječnom zemljom u Europi, mi imamo dvostruko manje prinose. Jasno je zašto: imali smo veća okrupnjavanja u socijalizmu, dok smo u tržišnoj ekonomiji išli na usitnjavanje. Rasformirali smo PIK-ove, koji su bili preslika kombinata iz Zapada, gdje se okrupnjavalo zemljište, koncentrirala tehnologija i razvoj, razvijala zaštitna sredstva, koristili zajednički resursi. Cjepkanjem zemlje smo stvorili prvo ograničenje efikasnosti. Raspad PIK-ova stvorio je nedostatak razvojnih instituta, nedostatak logistike... Vratili smo se stoljeće unatrag.

"Bez obzira što smo imali socijalistički sustav, tehnološki smo bili dorasli u proizvodnji. Najveći zločin je što tu tehnologiju i to znanje nismo sačuvali" (FOTO: Lupiga.Com)

Vi kao da biste se vratili u socijalizam, pa ispočetka.

- To nam zaista može biti referentna točka za procjenu proizvodnih mogućnosti. Bez obzira što smo imali socijalistički sustav, tehnološki smo bili dorasli u proizvodnji, naša industrija je radila neke vrlo kvalitetne proizvode. To što možda nisu bili isplativi je bila stvar socijalizma, ali tehnološki su bili na svjetskom nivou. Naši tokari, glodači, varioci bili su na svjetskom nivou. Radili smo dijelove za vodeće svjetske kompanije, dijelove za avione, nuklearne centrale, cijeli tenk T-84... itd. Najveći zločin je što tu tehnologiju i to znanje  nismo sačuvali. Kad se rušio socijalizam kao društveni sustav, kao nadgradnja, onda se na tome nije zaustavilo nego se rušila i gospodarska baza, tj proizvodnja, tehnologija, znanje koje se moglo efikasno u najvećoj mjeri koristiti i u tržišnoj ekonomiji. Pliva, Podravka, Kraš, Končar, Jugoturbina, su samo neko od hrvatskih kompanija koje su u socijalizmu bile uspješne tržišne kompanije. Iako su mnoge proizvodnje nepotrebno ugašene, one su pokazatelj puno većih hrvatskih proizvodnih potencijala nego što ih danas koristimo.

Koliko to ljudi danas razumiju, obični građani?

- Ma, malo tu ima razumijevanja, pa ne razumiju ni mnogi koje zovemo stručnjacima. Jedna od najvećih šteta koju je napravila politika u Hrvatskoj je to što je prekinula vezu sa znanošću, rekao bih da je to zločin politike. U Europi je bilo međusobnih ubijanja, ratova i klanja kroz povijest. Europa je bila jedno nestabilno i besperspektivno područje do 16. i 17. stoljeća. Tada dolazi do otkrića znanosti. Znanost je najveće otkriće u ljudskoj povijesti. Znanost o svemu od pravljenja kolača do organizacije i vođenja države. I od tada uvijek iza uspješne politike stoji uspješna intelektualna, znanstvena elita. Političar je samo kormilar koji kormilari i vozi u pravcu koji predlaže znanost. Kod nas je najveća šteta to što su političari prikazali politiku drugačije u odnosu na ono što ona jest, pa se svodi na pljuvanje, svađanje i tome slično, i ogadili su je narodu. Dakle, najveća je šteta to što smo dugoročno prekinuli vezu sa znanošću i kad mi ekonomisti danas pričamo o ekonomskoj politici, možemo pričati što hoćemo, svejedno je, zato što se politika u praktičnom životu ne koristi znanošću, pa ne možemo ni testirati njenu vrijednost. I tako ne možete testirati koji potez vrijedi, koji ne. Zato nemate dovoljno znanja prilagođenog hrvatskim specifičnostima. Kad biste danas tražili da vam netko napravi ekonomski model razvoja Hrvatske, nemate takvog znanstvenika, nema baza podataka, nema parcijalnih istraživanja,.. Svi su se oni zadnjih 20 godina bavili Amerikom, Kinom, Japanom, ili nečim trećim, no za Hrvatsku nemamo ozbiljnih znanstvenih analiza, a bez takvih analiza niti znate u stvari gdje ste, zašto smo tu gdje jesmo i kamo i kako dalje. Sve je to politika pokušaja i pogrešaka.

Opet, prosječne građane ova priča ne zanima, oni traže konkretna obećanja. Kako će Novi val podilaziti biračima?

- Meni borba za političko mjesto u vlasti nije svrha i tu je možda problem u našem pristupu. Kad bih i došao u poziciju da mogu ostvariti neku političku funkciju, samo zbog funkcije, to ne bih prihvatio. Mi nudimo zaposlenje i dohodak, posao iz kojega će ljudi zaraditi plaću od koje će moći pristojno živjeti i rješavati dugove. I to je naša poruka. Ne znam koliko će se to „zalijepiti“ za ljude. To je taj, mogli bismo reći lijevi dio programa. Desni dio je izgradnja hrvatske države u skladu s hrvatskim vrijednostima – običajima, kulturom, religijom. Tako da narod prepoznaje da je to njegova država koja se brine za njega u skladu s njegovim vrijednostima. To je politika utemeljena na vrijednostima i znanju, od Nikole Tesle, Vatroslava Ružičke, pa do današnjih Ivice i Janice. U programu piše da ne moramo imati nikakav kompleks manje vrijednosti, jer je naš doprinos svjetskoj kulturi i povijesti iznad prosjeka u odnosu na broj stanovnika. Kad pogledate i u povijesti, kad je riječ o toleranciji, mi smo bili na području na kojem su se sudarale kulture i civilizacije, i Hrvati su uvijek bili tolerantni, a Europa se gradi na različitosti i toleranciji. I kad gledate hrvatsku zemlju, to je najljepša zemlja na zemaljskoj kugli, a hrvatski ljudi najbolji ljudi. Mi nikada nismo išli u osvajanja, agresiju, uvažavali smo kulturu drugih. I ne moramo biti kao neka druga zapadna zemlja – uhvati me jeza kad naši političari govore da ćemo biti kao Finska ili Švicarka - moramo biti točno ono što jesmo. Mi smo ljepši od svih drugih zemalja. Samo nam nedostaje politika koja će sve to organizirati da imamo udoban dom u vlastitoj domovini.

"Ako režete potrošnju, time režete i standard građana i države, ali i domaću proizvodnju" (FOTO: Lupiga.Com)

Koliko je u Novom valu trenutno ljudi kojima je cilj uhljebljenje?

- Od prvog kruga ljudi, od Predsjedništva i savjeta koje smo dosad osnovali, mislim da nikome to nije cilj, tako smo i slagali stranačka tijela.

Rekli ste zasad ništa od koalicije s SDP-om ili HDZ-om. Što je s Mirelom Holy ili Nikicom Gabrićem? 

- Holy i ja smo jako dobri, no zasad nismo razgovarali o tome. Ona ima jedan segment, održivi razvitak, kojim se i mi bavimo otprilike u istoj mjeri, što je splet okolnosti, ne nikakvih razgovora. Rano je. Nikica Gabrić je krenuo s agresivnom promocijom, no vrijeme je da pomalo predstavi i druge ljude u stranci, da vidimo potencijale. Redovito razgovaramo, u narednom razdoblju ćemo pratiti razvoj situacije dok ne dođe vrijeme da se ozbiljno porazgovara o mogućnostima suradnje i zajedničkog nastupa.

Kažete da ste protivnik rezanja, kako biste se uspjeli dogovoriti sa EU, koja od Vlade upravo traži nova rezanja?

- Ne traže rezanje, nego nas upozoravaju na rastući deficit. Deficit se može i jedino i treba smanjivati povećanjem nacionalnog dohotka, odnosno domaće proizvodnje. Ako režete potrošnju, time režete i standard građana i države, ali i domaću proizvodnju. Mi ionako imamo potrošnju koja je na europskom dnu, po tome smo već skoro bijednici. Dakle, mi nismo došli do vrhunca, do pune zaposlenosti i iskorištenosti naših resursa i tu još ima prostora za mnoge stvari. Ministar financija viče da u blagajni nema novaca, ali nije njegov zadatak u Vladi da pribavlja novce, nego je to zadatak ministara koji se bave gospodarstvom, da povećaju proizvodnju, a od tog posla u Vladi nema ništa.

A kad je država premrežena lopovlukom i korupcijom?

- Opet je jasno da nema jasnih ciljeva i kriterija. Na primjer, priča se o kupovini diploma. Da se mene pita, danas bi prije diplome na svim visokim školama polagali državni ispita iz osnovnih znanja iz područja za koje su školovani. Kao što su to organizirale neke druge zemlje: polažete ispit kod ispitivača kojeg ne poznajete, a pitanja se izvlače slučajnim odabirom i to radi kompjuter. Za prolaz bi trebalo riješiti 60 posto ispita, pa onda znate da onaj koga primate na neko mjesto sigurno ima neka znanja. Pored toga, diskrecijska odluke treba smanjiti na najmanju moguću mjeru. svaka mjera mora imati jasan cilj i mjerila ostvarivanja tog cilja i odgovornost za poduzete mjere. Uzmite, na primjer, predstečajne nagodbe. Po meni, za to je trebalo jasno definirati cilj. Taj cilj bi trebao biti određen industrijskom politikom koje nemamo. U industrijskoj politici se jasno postavljaju ciljevi i mjere te kontrola ostvarivanja tih ciljeva. Što su buduće hrvatske industrije, kako ih izgraditi i koja današnja poduzeća treba „spašavati“ radi tih ciljeva koji su javni i jasni. Kao pet ciljeva Europske unije za čije ostvarivanje su formirani fondovi. Nedefinirane politike stvaraju sivu zonu u kojoj su potezi uvijek pod sumnjom. Kako se moglo dogoditi da jedno javno dobro, kao što je, na primjer bio Vjesnik, pošaljete u likvidaciju bez puno razmišljanja, a spašavate drugog privatnog novinskog izdavača, a onog trećeg diskriminirate i na taj način stvarate nelojalnu konkurenciju, a kunemo se u tržište? To stvara osjećaj da je moralno hazarderstvo isplativo, da se mogu igrati kako hoću, ali ću se na kraju ipak izvući i narod će moju igru platiti. I kada pogledate tvrtke koje su prošle predstečajnu nagodbu, vidjet ćete da su to većinom one koje su bile jake u vrijeme velike javne potrošnje. Što se nikada neće ponoviti. Znači, pitanje je kako će funkcionirati za tri, četiri godine kada počnu vraćati dugove. A imate vjerovnike koji su izgubili dio novca i imovine. To je čak i u sukobu s Ustavom.

Lupiga.Com