Svaka čast Baretiću, Jergoviću, Dežuloviću, Gromači i inima, ali 2004. osobno ću pamtiti ponajprije po zbirki kratkih proza “Trajekt” Miroslava Mićanovića. Ponajbolja priča iz te zbirke naslovljena je “Pohvala vatri”, dijelom je božićne tematike i nanovo nas bolno podsjeća da u ovo blagdansko doba nisu svi te sreće da pred bogatom trpezom sjede u društvu dragih im ljudi. Pročitajte je klikom na naše uobičajeno

Miroslav Mićanović

POHVALA VATRI

Ime i prezime tog muškarca, njegov nadimak ne moram reći, jer gdje je posljednji oproštaj obilježen ženama koje plaču, limenom glazbom, svećenikom i radoznalom djecom u mimohodu, on je vječna figura. Poneki različit detalj, nevažan za priču, uznemirio bi one koji vole svaku priču sravniti sa svojim iskustvom ili im ta razlika ne da da saslušaju drugog.

Visok, crn, rasčupan i bradat, s uvijek istim vunenim zimskim kaputom i kapom obilježio je djetinjstvo mnogim dječacima. Izgledao im je onako osamljen, golem i ozbiljan kao čuvar nedokučivih tajni. Istodobno je privlačio nekim opasnim megnetizmom i pozivom na pustolovinu koja se događa negdje na kraju svijeta, a odbijao mrzovoljom i šutljivošću.

Naslovi knjiga koji su govorili o čarobnim lampama i gospodarima prstenova ništa su spram one posljednje tajne koju je samo on znao kad je kao grobar posljednji prilazio grobu i zasipao ga lopatama zemlje. Njegova izdvojenost, ozbiljnost i zlovolja odredili su zauvijek njegov život i dali mu posebno značenje u životu sela. Mnogi bi na odlasku ispod oka motrili njegove snažne zamahe i odlučnost da što prije završi posao. Nije se obazirao na plač, viku, razgovore ispod glasa : bio je samo nijemi svjedok tuđih briga i nevolja, njegova je lopata bila zadnja. S groblja bi svratio u prvu gostionicu, sjedio bi sam za stolom, u dimu i polumraku seoske birtije pio bi do u kasnu noć. Poslije bi ponetko kroz svoj prozor, zašuškan u sigurnost četiri zida, slušao njegove korake, psovke, pjevanje i brundanje. Psi bi i zvijezde završili noć i sutradan bi sve opet bilo isto.

Tko je on zapravo i kako je postao mjesni grobar, nije lako odgovoriti. Stariji bi se jedva sjetili imena njegovih roditelja, rodbina je bila sretna što se tek u rijetkim blagdanskim prigodama nakratko sretnu i pozdrave. Kružila je, kao što uvijek kruže oko takvih ljudi, priča o velikoj i nesretnoj ljubavi u gradu, gdje je, navodno, studirao. Živio je uglavnom između zapuštene kuće i groblja. Rijetko bi se tko pohvalio da je zavirio u neku od njegovih soba ili bio u njegovom društvu. Milostiviji bi mu poslali nešto novca ili hranu koja je ostala poslije slavlja.

Teško bi semoglo reći da je on volio svoj posao, ali radio ga je pouzdano i predano kao što seljaci obrađuju oranice. Smjenjivale su se godine i već se osjećalo da će ubrzo netko drugi preuzeti njegovu lopatu, nadimak, i postati novi grobar. Tko bi to mogao biti i čija će se i prošlost i budućnost stopiti u jedno, mogli su naslutiti samo uporniji posjetitelji gostionica. Ali još nije bilo vrijeme da se jedna priča završi i druga započne. Sve se odvijalo po predviđenu rasporedu, kao da je ono što se vidi i događa jedino logično i moguće: žene su se sastajale na kavi kad su muževi bili na poslu, čistile i prale dok su oni odlazili u gostionice, naš susjed kovač i dalje je puhao mijeh, okružen vatrom uporno tukao po vrelom željezu. Imao je veliku obitelj i već je odredio svoga zamjenika.

Kovač i grobar bila su možda dva najnespojivija čovjeka na svijetu, ali ako sam ikada vidio da netko tako strpljivo i uporno može međusobno razgovarati – bila su to njih dvojica. Kao da su pokazivali da se može razmijenjivati trijeznost i pijanstvo, radost i umor, sigurnost i glad, osamljenost i obitelj.

Zima je žestoko obuhvatila cijelo mjesto i kao da se svijet zaustavio na jednoj strani kotača. Smrt je zaobilazila selo i kao da je i sama zastala na pragu. Ponestalo je hrane i drva, nije bilo pića u gostionici za mjesnog grobara, a majstor kovač otišao je s obitelji u daleku Australiju. Blistala je blizina blagdana i vesela zvonjava zvona objavljivalam je gradu i svijetu sretnu vijest.

Naš je grobar u vlastitoj sobi iskopao pravokutnu rupu veličine čovjeka, dubine tridesetak centimetara, i ispunio je slamom, što je jedina preostala u sablasno praznoj kući. Približavala se ponoć i on se spustio i legao u šuškavu slamu. Bilo je hladno i zapalio je posljednju cigaretu.

Plamen koji je buknuo iz njegove kuće nije bio radosna vatra koja u ponoć sve obasjava i raduje.


Miroslav Mićanović iz zbirke priča "Trajekt" (Meandar, 2004.)