Intervju je forma koja se na ovim stranicama zbilja rijetko viđa, stoga ćemo se potruditi da to ubuduće ne bude tako. Prvi "na tapeti" je Sanjin Đukić, 27-godišnjak ponajviše poznat kao marketing manager diskografske kuće Dallas Records, no što je za nas važnije, osoba kojoj je "patetika jako ugodna dnevna soba" i kojoj je nedavno, nakon tri godine nastajanja, izašla druga zbirka pjesama imena "Radost"

"Radost" je objavljena od strane Društva za promicanje književnosti na novim medijima, što je 18 naslov po redu u izdanju spomenutog Društva, a u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige. Među tih 18, čak dva su naslova Sanjinovo djelo, budući je već objavljena njegova prva zbirka pjesama, "Zadnji je prvi". Sa Sanjinom je razgovarala naša Svjetlana.

Po čemu se "Radost" razlikuje od tvoje prethodne zbirke "Zadnji je prvi"?

"Zadnji je prvi" je probijao led. Kako je to obično s prvim knjigama i pločama. One su best of svega što ste dotad napravili i mogli ste to raditi godinama. Druga knjiga je već vremenski omeđena, a samim time i kompaktnija, intenzivnija. "Radost" ima više dijelova i pjesama od prethodnika, nastajala je par godina kraće, konkretnije sumira osjećaje prošlih godina i zrelija je u nastupu. Malo ozbiljnije i manje euforično gleda na stvari oko sebe. Nikog ne shvaća preozbiljno jer je i sama dijete.

Koliko dugo je nastajala?

Oko tri godine.

Zašto "Radost"?

Pa, radost je zapravo jedina povezna nit svih pjesama koliko god se to ne činilo na prvi pogled. Radost je u biti činjenica da su sve te stvari zapisane, da ih nije progutao trenutak, slabost jer mi se nije dalo uzeti olovku i zabiti ih u vremenu.

Ali ne pišeš baš puno o radosti ...

Kako se uzme. Mogu pisati isključivo o stvarima koje mogu osjetiti i ako mogu osjetiti radost na dječji ili ženski način onda tako pišem. Ako ne osjećam otvorenu radost onda je sakrijem negdje i koliko god se čini da je nema ako malo bolje potražite naći ćete je u nekom kutu. Bilo da je katatoničan luna park, sreća zbog stare prijateljice iz Skandinavije ili poznati zrak na cesti ispred moje zgrade. Ako pišem da mi je "srce puklo ako čitaš ovo pismo" radost je u tome što te imam, što imam nekom pisati.

Ženski rod?

Pisati u ženskom rodu je puno intenzivniji i teži osjećaj nego u muškom. Nije to ni približno isto. Pisati iz dječjeg kuta je isto puno intenzivniji osjećaj nego pisati iz kuta odrasle osobe. Općenito, fizički "inferiorni" likovi jako brzo i efektno postaju agresivni i uvjerljivi da bi, jednako brzo ponovo postali mali i ranjivi. To im daje odličnu dinamiku, dubinu, dimenziju. Lakše izražavaju osjećaje i nije ih sram. Muškarce je često sram.

Ljubav?

Pisati o ljubavi je uvijek bilo jako osjetljivo pitanje jer lako zapadneš u patetiku, a patetika je jako ugodna dnevna soba iz koje dugo ne izlazim.

Kako pišeš?

Jako lako, ali ne često. Ne mogu pisati na silu. Pišem kad se potrefi trenutak i pišem koliko taj trenutak traje. Onda samo ispadne iz mene. Nešto kao porod. Boli dok izlazi, ali kad je vani onda je samo tvoje. Al, jebiga, ne možeš biti trudan cijelo vrijeme. Barem ja nisam. Nisam jedan od onih koji stalno razmišljaju o svojim pjesmama, o poeziji uopće, o smislu života i što su bili u prošlom životu. Oni stalno nešto pišu, prepravljaju, nikad nisu zadovoljni, nitko ih ne razumije ... S takvima se obično ne da razgovarati, a često su totalni luđaci koje treba izbjegavati. I stalno loču. He he ...

Kritike?

Kritike su mahom fenomenalne, svi pričaju o dva mala remekdjela. Svi su oduševljeni, a moja mama najviše.

Poezija kod nas?

Nemam pojma. Uopće ne čitam poeziju. Slušam muziku. Izdavači su me uvjeravali da se od poezije ne živi i uspjeli su me uvjeriti, ali baš me briga. "Zadnji je prvi" do ovog trenutka ima 1.934 hita (18.063 posjetitelja), a "Radost" je u prvih tjedan dana imala 124 hita (1440 posjetitelja). Sad skupljam novac da odštampam obje knjige i podijelim ih ljudima koji me vole.


Kvalitetu "Radosti" možete provjeriti klikom na ovih sedam znakova: XOXOXOX.