Izvještavanje o antikorupcijskim aferama, ubojstvima Ivane Hodak, Ive Pukanića, o reprezentaciji, Dinamu ... dodatno je razgolitilo novinarstvo. Neki mediji sve više služe kao glasilo, a neki se uporno bave opskurnim likovima poput izvjesnih Ante, Simone, Ave, modnih mačaka i kučaka. Kako kriza sve više „nagriza“ Hrvatsku, neki političari uz pomoć medija ponovo nacionalističke raspiruju strasti vraćajući nas u 90-te, kako bi se prikrilo da je država pred bankrotom. Kakva država, takvo (i) novinarstvo

Izvještavanje o slučajevima antikorupcijskih afera, ubojstvima Ivane Hodak, Ive Pukanića i Nike Franjića, zatim o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, Dinamu ... dodatno je „razgolitilo“ novinarsku neprofesionalnost.

Pođimo redom: mediji najavom nečijeg kaznenog progona pripremaju javnost na procesuiranje, te služe Vladi RH kao pokazatelj (pokriće) da se doista bori protiv korupcije. U tome prednjači „Jutarnji list“, koji je imao monopol u najavi nekih slučajeva (poput primjerice afere Indeks), kao i u objavi (inače tajnih) iskaza okrivljenika i svjedoka u policiji, USKOK-u … Ta novina, ali i neke druge tiskovine, sve više služe kao glasilo onih koji im „dilaju“ informacije. 

U slučaju ubojstva Ivane Hodak mediji su se utrkivali u „ekskluzivama“ objavljujući razne verzije događaja i time zbunjivali javnost. Svega je bilo u izvješćima – od „teorija zavjere“ do „trivijale“. „Kopanje po utrobi“ ubijene djevojke, kao i posmrtno „otkrivanje“ njenih ljubavnika, ponovo je aktualiziralo problem novinarskog „lešinarenja“. Ovaj je slučaj na kraju poprimio i estradizacijsku dimenziju kad su neki mediji Ivanin sprovod predstavili kao drugorazrednu manekensku smotru.

Slučaj ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića je, također, medijski prezentiran puno više u stilu dezinformiranja, nego informiranja javnosti. Opet je bilo utrkivanja u špekulacijama i senzacijama te se u „borbi“ za ekskluzivom nije puno marilo za profesionalnost i pijetet prema žrtvama. Nakon svega toga su i pojedine Pukanićeve i Franjićeve kolege iz Nacionala potpuno bile „izgubile kompas“ i „udarile“ po mnogim novinarima iz drugih redakcija, ne birajući „sredstva“ (uvrede).

Slučajevi hrvatske nogometne reprezentacije i Dinama su, pak, do kraja ogolili ionako loše sportsko novinarstvo „u Hrvata“. „Najbolji i najgenijalniji svjetski trener“ Slaven Bilić je nakon dva uvjerljiva poraza „vatrenih“ od Engleske bio medijski sroza(va)n, a njegovi „boysi“ (igrači) su od najboljih i najtalentiranijih nogometaša na planeti Zemlji, a i šire, odjednom posta(ja)li neznalice. Dinamo je, pak, (ne)sportskim novinarima, primjerice nakon prošlogodišnjih poraza od Red Bull Salzburga i Anderlechta služio za sprdnju. No, poslije pobjede „modrih“ nad Temišvarom u gostima ti isti „nevjerojatno dosljedni“ novinar(čić)i su opet počeli pisati i govoriti o „plavim junacima“ i njihovom kvalitetnom treneru ... Nakon prvog sljedećeg (europskog) posrtanja opet je krenula „pljuvačina“. Mnogi novinari koji prate sport su i inače poznati po nedosljednosti, mijenjanju mišljenja i stavova „prema puhanju vjetra“. Kad ih je svojevremeno „veliki moralist“ Zdravko Mamić poput male dječice postrojio i „popljuvao“ na maksimirskom stadionu, pokorno su ga slušali, a onda su se tek u sigurnoj udaljenosti redakcija okuražili napisati (po)nešto protiv „divljeg“ izvršnog dopredsjednika Dinama.

I izvještavanje o navijačima je u ljigavoj „toplo-hladnoj“ maniri. Mnogi im se novinari dodvoravaju, pišući i govoreći o njima kao o „dvanaestom igraču“, „udarnoj snazi klubova i reprezentacije“ ... Načitali smo se i naslušali priča o sjajnoj atmosferi i u trenucima kada su baklje letjele u teren, ili kada je s tribina „grmio“ ustaški poklič i poziv na linč „nepoćudne nacionalne manjine“ ... Kada, pak, huligani „totalno podivljaju“, onda se iz „objektivnih medijskih pera“ otvori baražna, ali kratkotrajna paljba po njima, no ubrzo sve padne u zaborav, a navijačke nepodopštine se minimaliziraju ili sklanjaju pod tepih.

Sramotan je, recimo, svojevremeno bio naslov u tada jedinom hrvatskom sportskom dnevnom listu: „20 tisuća razloga za ponos“, kojim se asociralo na prisutstvo tolikog broja navijača na reprezentativnoj utakmici protiv slabašne Andore u Zagrebu, u kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo. U nadnaslovu je, pak, sitnijim slovima „provučeno“ kako je, eto, bilo i malo nepodopština („neprimjerenih pjesama“), ali da su takvi bili u velikoj manjini. Ako je i od Sportskih novosti – previše je! Sinkronizirano skandiranje većine navijača na sjevernoj tribini s onima na istočnoj, a potom i na zapadnoj: „Za dom spremni“, „Ubij Srbina“, „Ajmo ustaše“ ... za SN je očito bio minoran slučaj. Uvijek se kroz naše medije nekako provlači teza o „šačici huligana“ ...

Na rad televizijskih komentatora sportskih zbivanja je već godinama puno kritika. No, njih to očito ne tangira, žive u nekom „svom svijetu“, a po utakmicama „vodaju“ razne štimce i ostale kućne ljubimce (sukomentatore), s kojima se tijekom prijenosa intimiziraju kao da su na tulumu u nekoj seoskoj birtiji.

„Novinarski duh Marinka Božića“, inače, „lebdi“ u mnogim redakcijama. Većina medija je neizlječivo oboljela od „Imperijalizma“ i „ST-izma“, a žutilo i površnost su se uvukli u sve novinarske pore. Mediji se uporno bave stupidarijama opskurnih likova poput izvjesnih Ante, Simone, Ave, modnih mačaka i kučaka …  Razne televizijske emisije, uglavnom, služe zaglupljivanju gledatelja koji i tako „gutaju“ sve što im se „servira“ s TV ekrana ... Potenciranje bezvezarija itekako pogoduje političarima, kako se ne bi više pisalo i govorilo o važn(ij)im temama, poput na primjer totalne nesposobnosti „vladajućih“, ali i „oporbenjaka“. Relativiziranje stvarnih problema ove države i skretanje pozornosti pučanstva na nevažne stvari svakako iniciraju i medijske gazde preko poslušnih uredničića, kako se ne bi zamjerili Vladi. U posljednje vrijeme, kako financijsko-ekonomska kriza sve više „nagriza“ Hrvatsku, neki političari uz pomoć medija ponovo raspiruju nacionalističke strasti vraćajući nas u devedesete, očito kako bi se time prikrilo da je Lijepa naša gotovo pred bankrotom.     

Internetski „žurnalizam“ je, pak, potpuno relativizirao struku, tako da sada svatko može pisati što god hoće i biti „novinar“. Žalosno je da se čak i na najčitanijim web-stranicama objavljuju komentari svakakvih „neandertalaca“ koji, liječeći komplekse, pišu najodurnije gadosti ... Uz to, portali u utrci tko će prije objaviti neku informaciju „emitiraju“ sve i svašta, pa se često pojavljuju netočne vijesti, prezentirane u polupismenim tekstovima. Što, dalje, reći o „istraživačkom“ copy-paste novinarstvu koje je „preplavilo“ medije?

Ova je profesija, na žalost, kod nas definitivno dotaknula dno, no i ona je samo proizvod bolesti hrvatskog društva, jer „kakva država, takvo (i) novinarstvo“.