HRVATSKA I CRNA GORA: Dvije zemlje koje su jedna drugoj okrenule guzice
Sreli se predsjednik jednog malog kick boks kluba i uglednik iz domena keteringa, pa počeli da maštaju o budućim danima uzajamne slave. Sreli se onako ljudski, govore o blagom kečapu i mae geri udarcu, ali ipak slute da im životi prolaze uzalud. Odluče stoga obojica da postanu predsjednici opština. Kick bokser postane načelnik općine Antunovac u Hrvatskoj, a ovaj drugi bude prvak crnogorskog grada Budve. Ni to im ne bude dovoljno, pa se nakon nešto dosadnih godina partijskog drila obojica nađu u civilnoj komandi kao ministri odbrana Hrvatske i Crne Gore.
Imena im svakako pogađate, Ivan Anušić i Dragan Krapović konačno su spojeni u svojoj misiji da zastupaju građane dvaju država, ili dviju država, kako li se kaže, ne bih znao, prošlo je mnogo od onih vremena kad su dvaju, dviju, lipo, lepo i lijepo bili listići jednog cvijeta. Ono što znam jeste da je tenzija između slavjanske braće naglo porasla u četvrtak kad je prvi kick zadao Krapović nekom svojom grubom izjavom. Nakon toga Anušić odbija da sretne istog na proslavi Dana hrvatskog naroda u Tivtu, kažnjava kolegu tvrdim stavom, pa je red da kažem i zbog čega.
Nekadašnji predsjednik malog kick boks kluba (FOTO: MORH/F.Klen)
Krapović je, naime, rekao da će država Crna Gora promijeniti natpis na memorijalnoj ploči logora Morinj gdje su u prošlom ratu mučeni Hrvati, i mada nije rekao o kakvoj promjeni je riječ, naglasio je ono što se sigurno neće mijenjati, a to je vlasništvo slavnog broda Jadran. To Krapoviću nije bilo baš taktički pametno, jer Anušić je već u trećem srednje uzeo pušku, a prvi dan na poslu svojeručno okačio uramljenu fotografiju broda Jadran kao motivacionu sliku u svom ministarskom uredu.
Nećemo ulaziti u meritum, što se ono kaže, više nas ovdje zanima raspon ovih sporenja, od brodova do logora, raspon koji ponekad djeluje čak korisno, jer unosi makar neki politički sadržaj u odnose dvije države. Da nema tog broda valjalo bi ga izmisliti, jer o čemu bi drugo Anušić i Krapović razgovarali? Možda bi se u nekom trenutku sjetili table logora Morinj, tako je, ali da nema ni logorske table ni prokletog jedrenjaka gledali bismo jedan neugodan pasivizirani randevu mjesnog polukuvara i diplomiranog kineziologa, nekakav uškopljeni peting diplomatskog protokola i ostali uskraćeni za konflikt bez kojeg nema dobrog susjedstva na Balkanu.
Nekadašnji uglednik iz domena keteringa (FOTO: Ministarstvo odbrane Crne Gore)
Školski brod Jadran spasonosna je tema dvije države koje jedna drugoj inače nemaju što reći. Brod bivše Jugoslavije na kome su se nekad obučavali mornarički pitomci postao je prevozno sredstvo diplomatskih strijela umočenih u govno, komunikacijski bolid, nekakav čudni simbol državnog aparata u nedostatku bilo kakve ideje šta bismo jedni s drugima radili. Kao kad prdnete u liftu, tako živite sa susjedom na brdovitom jugu, blokirate unisono i kušujete u tandemu, pa je prava sreća kad se oko nečega makar imate gložiti.
U kuloarima se šuška da Krapović nije omogućio Anušiću da se popne na palubu Jadrana i tako podgrijao sukob. Sve što Hrvatska i Crna Gora imaju kao da je stalo u taj brod, nakon što se Ryanair nedavno prizemljio, a putnička linija Podgorica- Zagreb ugasila. Mučeni putnik iz Zagreba za Podgoricu sad može letjeti, da oprostite preko Beograda, ili autom kroz ljuti hercegovski kras.
Dvije divne države slabo mare za zajednički turizam, osim malo komšijske zavisti, kao da ne vide jedno more, isti jezik i povijest života u bivšoj zemlji. Ali zato postoje dva ministra odbrane, jedan se bavio kick boksom, drugi keteringom, Anušić i Krapović se zovu, rekosmo li, obojica su preko partija dosegli vrhove, gotovo vršnjaci, idealni predstavnici besmisla političkih odnosa dvije zemlje koje su jedna drugoj okrenule guzice i diraju se obrazima debelog mesa kroz koje ne prolazi ljudska poruka.
Sve što Hrvatska i Crna Gora imaju kao da je stalo u taj brod (SCREENSHOT: YouTube)
Mimo nekoliko najava, koškanja i tvitova o pomenutom brodu, u svakidašnjem životu građana Hrvatske i Crne Gore ne postoji mnogo za opipati, nema zajedničkog pulsa, poduhvata, poslovnih bilansa, bilo kakve saradnje da se pohvalimo u udarnom dnevniku. Decenijama izostaje vizija komšijske saradnje, nema važne vijesti ili povoda, ako ne računamo ono kad mjesni četnici popizde što je Severina fanovima rekla da čuvaju Crnu Goru.
Tačno je da hrvatski pjevači dobro prođu za Novu godinu u Krapovićevoj Budvi, ali ekonomije dvije zemlje jedva se dotiču, kulture se ograđuju, sve se svodi na reviju predvidljivih političkih peckanja koja dokidaju istinsku bliskost kao jedini normalni put.
Treba biti Krapović ili Anušić pa vidjeti ozbiljan razlog da Zagreb i Podgorica nemaju odnose najvišeg poštovanja, ljubavi i koristi. Stotine hiljada demokratski podjarmljenih građana nemaju ništa protiv saradnje u regionu, ali diplomatija oštrih ivica i jezik nabrijanih mužjaka stvari drži na mrtvoj tački, ili što bi Njegoš rekao, točki.
Izgleda da će se odnosi Hrvatske i Crne Gore u narednom periodu blago pogoršati, što ako jesmo pjesnici možemo vidjeti kao korist. Malo tenzije nije na odmet, tek da se podsjetimo da jedni drugima nešto dođemo. Makar to bio samo jedan brod.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
@Arkaj, kako se ono veli na balkanu? nu, "kako sïješ tako žanješ", odnosno "kako si posïjaô tako ćeš i požeti". ruku na sṙdce, afrikanci se svojim plemenskim družstvenim ustrojem i malima drevnima tehnoložski zaostalima kraljevstvima, nisu onomadne mogli učinkovito suprotistaviti grabežljivima i podlima europljanima, ili arabima prïje njih. načelo "divide et impera" je u osnovi svieh imperijā. tar nisu slučajno američski domorodci i amerindijanci za europske "kolonizatore" govorili "zmijski jezici" - ukazujući na njihovu podlost, bezčastnost, hinbenost, vůhvenost, lažljivost i licemjerje. gdje god' su došli i doljezli palili su, žarili, robili, požigali i grabili sve prëd sobom. nakon toliko proteklih stoljećā, ni danas nije bolje. svejedno mnim da rasistično-kolonijalno obrjemenjen naziv "bantustan" nije danas prikladan za međunarodno bezznačajne "vazalostane" i "kmetostane" na balkanu ter na širjem prostoru europe. možda je i spṙdno "bananostani" prikladnïji naziv. inače, ne znam niti jednu podsaharskoafričsku dṙžavu, na području koje dāj būdi u jednom trenutku, ne gledē na brojnost, nije nogom zakoračiô arabin ili europljanin. razumïje se, postojala su stara plemenska i klanska neprijateljstva među domorodcima afrike, amerike i azije, pak su to europski kolonizatori vješto koristili za svoje ciljeve - i u tṙgovini robovima. dapače, današnja rieč "robot" u osnovi/korenu ima rieč "rob". inače, družstveno-politične "elite" na balkanu su vāsda bīle "konjušarske", a takove su i danas. u srjednjevjekovnoj hṙvatskoj, kratko prïje prodora osmanskih turakā s iztoka, cielo/sve hṙvatsko plemstvo je pokorno i skrušeno prëdalo svoje imëtke i zemlju u ruke ugarskoga kralja na razpolaganje, ter bezpogovorno priznalo njegovu podpůnu vlast. od toga trenutka zadnja nada za nëkakovu "hṙvatsku" kakoti mogući međunarodni subjekt u europi de facto prëstaje.