Šta se zapravo desilo tog petka 7. 2. 2014. godine, kakva divlja snaga se oslobodila u ljudima i preuzela kontrolu nad ulicama oko zgrade Predsjedništva BiH i Kantona Sarajevo. Dan prije u Tuzli je počelo pred zgradom vlade Kantona za vrijeme jednog od mnogih radničkih protesta. Policijska brutalnost, i nespremnost da se nose sa situacijom koja je brzo eskalirala bila je vidljiva na amaterskim snimcima na internetu. Bilo je za očekivati da će u petak biti mnogo napetije i gore nego prvi dan kada se revolt počeo širiti tuzlanskim ulicama. Onda je u petak nešto oko podneva zapaljena zgrada tuzlanskog Kantona. Nakon što sam to pogledao na državnoj televiziji sišao sam u grad.

Živim nekoliko minuta hoda od zgrade opštine Centar, odnosno Kantona Sarajevo. Već na raskrsnici kod Alipašine džamije osjetila se haotična atmosfera. Mnoštvo ljudi koji su se kretali ulicama u različitim pravcima. Saobraćaj je bio obustavljen. Kraj Koševskog potoka do zgrade Kantona izvijao se lagan svijetli dim. Prošao sam paralelno sa potokom i došao na tramvajsku stanicu na Skenderiji. Kiosk na stanici je bio demoliran, staklo nadstrešnice na tramvajskoj stanici je bilo sasuto u komade bijele kao snijeg.

Preko puta Miljacke stajali su ljudi na platou Skenderije i posmatrali šta se dešava. Ispred zgrade Kantona je bila nekoliko hiljada ljudi, i vidio sam kako gore vrata na centralnom ulazu u zgradu. Duh pobune je bio pušten i vidjelo se da ga više niko neće moći kontrolisati. 

Faruk Šehić, ovogodišnji dobitnik nagrade Europske unije za književnost 

Policija sa pleksiglasnim štitovima i kacigama se povukla u ulicu Reisa Džemaludina Čauševića koja spaja obalu Kulina bana sa Titovom ulicom. Napravili su kordon ispred pokrajnog ulaza u zgradu Kantona, pored parka koji se nalazi iza zgrade Predsjedništva. U toj ulici se vodio pravi rat. Demonstranti su napadali u talasima gađajući policijski kordon kamenicama od razvaljenih žardinjera i kamenom iz parka pred Domom sindikata. Povremeno bi se dešavalo da policija krene u kontranapad i ljudi bi bježali prema Ajfelovom mostu i obalom Kulina bana pored kina Kriterion. Onda bi se udarne grupe demonstranata pregrupisale i opet krenule na policajce koji bi se povukli do kordona. Dim je sukljao sa svih strana napadnute zgrade Kantona. Jedan automobil je gurnut i zapaljen u Koševskom potoku.

Nije bilo jasno šta i gdje tačno gori, sve dok plameni jezičci nisu počeli izlaziti iz prozora zgrade prema Koševskom potoku šireći se unutrašnjošću zgrade. Papiri i dokumentacija iz opštine Centar su letjeli zrakom. Čulo se pucanje stakla i razbijanje namještaja. U ulici Reisa Džemaludina Čauševića trajala je neprekidna ulična borba. Vidio sam mladiće sa otetim policijskim štitovima i policijskim kacigama na glavama. Bilo je ranjenih demonstranata. Na njihovim licima se vidio adrenalin od ulične borbe.

Bili su to mlađi ljudi, srednjoškolci, navijači u duksericama, ali i stariji likovi. Činilo se kao da se mnogi od njih lično poznaju, i vidjelo se da su solidno iskusni u fajtu sa policijom. Vidio sam mladića sa velikim drvenim lakiranim topuzom kako ide prema liniji koju su držali policajci. Vidio sam djevojke kako nose vodu demonstrantima koji su bili najbliži policijskom kordonu. Postojalo je neko unutrašnje uređenje koje je upravljalo tim haosom. Nagoni koji su se odjednom probudili u ljudima, pokazujući ratničko lice i gestikulaciju karakterističnu za bojno polje.

(FOTO: Faruk Šehić)

Stajao sam i gledao kako gori zgrada Kantona Sarajevo. Nisam bacao kamenje, nisam učestvovao u paljevini, nisam ni psovao policiju, vlast, državu. Bio sam nijem i osjetio sam onu unutrašnju vrelinu, energiju koja me ispunjavala od stomaka prema grudima. Bio bih neiskren ako bih rekao da nisam osjetio zluradost gledajući živopisnu boju vatre koja je lizala zidove. Nisam ništa činio, ali kao da je ono što su drugi činili bilo i posljedica mojih želja da se desi nešto nesvakidašnje. Znao sam taj osjećaj iz rata, samo što sam se bolje snalazio tada sa puškom u ruci, nego sada kao pasivni posmatrač koji stoji nasred ulice okružen haosom. 

Istovremeno se čula buka uličnih borbi oko Predsjedništva BiH. Gorjeli su državni automobili u pokrajnim ulicama. Tramvajska stanica preko puta Predsjedništva je bila razbijena, kiosk provaljen, ali je neko na mjesto gdje je slomljeno staklo naslonio frižider sa sokovima. Stotine ljudi je stajalo na zidiću parka iza tramvajske stanice gledajući napad na ulaz u zgradu Predsjedništva. Niko nije protestvovao, niti je činio bilo šta protiv volje demonstranata. Stajao sam i pričao sa starijim građanima na raskrsnici kod kina Radnik.

Napad na zgradu Predsjedništva u njima je pobudio sjećanja na prve dane rata u Sarajevu kada su niški specijalci zaustavljeni i poraženi na Skenderiji u maju 1992., kada su pokušali da zauzmu Predsjedništvo BiH, simbol tek međunarodno priznate Republike BiH. U jednom momentu dok sam stajao i gledao kako nekolicina demonstranata juriša na drvena vrata Predsjedništva osjetio sam izvjesnu mučninu. Sa druge strane vrata neko je pružao očajnički otpor prskajući vodom demonstrante koji su pokušavali da razbiju vrata frižiderom za sokove od obližnjeg kioska, kojeg su koristili kao bojnog ovna za opsadu srednjovjekovnih kula. To je bila borba na život i smrt, i niko nije popuštao. Kada sam poslije pričao sa jednim likom rekao sam mu da mi je bilo žao ljudi koju su iznutra pružali otpor, a on je rekao: „Ko ih jebe, imaju platu tri i po hiljade maraka.“ Time bi sva priča bila završena.

(FOTO: Faruk Šehić)

Policije nije bilo kod zgrade Predsjedništva i svi su se čudili kako ona nije bolje branjena. Navodno se policija povukla do Odobašine ulice čekajući pojačanje. Jedan poznanik mi je rekao da misli da je Dodik platio da se dese ovakvi neredi, što je bilo u domenu teorije zavjere kojoj nisam sklon. Granica ludila je bila pređena i nije bilo povratka nazad. Počela je padati noć. Semafori i ulična rasvjeta nisu radili. Centar grada je bio osvijetljen samo vatrom iz goruće zgrade Kantona. Za samo nekoliko sati ovaj dio grada je pretvoren u bojno polje.

Ulice su bile pune razbacanih stvari, kamenja, papira, slomljenog drveta. Gorjele su i kancelarije lijevo i desno od ulaza u Predsjedništvo. Poslije će se proširiti priča da je zapaljen istorijski Arhiv BiH. Zavijale su sirene auto-alarma i povremeno bi odjekivale eksplozije topovskih udara. Pošto demonstranti nisu imali lidere, koji bi ih mogli predvoditi, znalo se da će noć značiti kraj uličnih borbi i nemira koji su trajali satima. Oslobođena divlja snaga je kružila sarajevskim ulicama. Bila je to hipnotička anarhija u najčistijem obliku. 

Kada smo hodali ulicom iza tržnog centra BBI vidjeli smo desetak blindiranih policijskih kombija kako pristižu. Iz njih su izašli specijalci i počeli pripremati opremu, stavljati zaštitne maske na lica. Vrijeme anarhije i sarajevske „pariške komune“ je bilo prošlo. Poslije su se pojavili policajci u civilu koji su premlaćivali pasivne posmatrače kraj spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva. Brutalne policijske akcije gušenja pobune su se odvijale u mraku.

(FOTO: Faruk Šehić)

Tokom nekoliko sati tog petka 7. 2. u centru Sarajeva nije postojao nikakav oblik državne vlasti. Da su demonstranti imali pet ljudi koji bi im komandovali bilo bi izvjesno da su mogli izvršiti državni udar bez po muke. Što govori o nesposobnosti države koja to nije, jer joj Dejtonski mirovni sporazum to onemogućava. I nesposobnosti vladajućih elita zbog čije socijalne neosjetljivosti, carske arogancija naspram vlastitih građana je i počela buna u Tuzli, potom u drugim gradovima BiH. Upravo mladi ljudi kojima su bogati i zadrigli političari oteli budućnost i pravo na normalan život, upravo su ti ljudi svoj bijes usmjerili prema institucijama u kojima sjede moderni faraoni naših života. Zato su gorjele zgrade. Zato su paljena auta. Zato su razbijani kiosci i tramvajske stanice. Nisu to radili nikakvi huligani, radila je to kolektivna svijest generacija mladih ljudi kojima su osione vladajuće elite sjebale život na njegovom početku. 

Iz beznađa se uvijek rađa snaga destrukcije koju niko ne može procijeniti niti predvidjeti. To su ljudi iz rubnih, siromašnih sarajevskih predgrađa, ljudi iz geta koji taj dan nisu imali šta izgubiti, ali i mnogi drugi. Pravi huligani su bahati političari, međedi sa kravatama, lopovi i zlikovci. Oni su demolirali zgrade državnih institucija, palili i uništavali sve pred sobom. I rade to već dvadesetak godina bez da ih iko razuman može zaustaviti. Zato je divljanje jedino što su demonstranti mogli da učine. Ni Čaušesku nije mogao vjerovati kako će završiti na smetljištu istorije, pa je skončao kao pas. Jer ako nemamo hljeba uvijek možemo jesti kolače, za razliku od govana koje nam serviraju svakodnevno dvadesetak godina. Niko ne može predvidjeti ni znati kada se opet može ponoviti neki petak, kada će opet kumulirani bijes da eksplodira na ulicama Sarajeva i kakve tragične posljedice on može da ostavi iza sebe. Za što će jedini krivci biti bezosjećajne vladajuće političke elite.

Lupiga.Com