Kakva je uloga Njemačke u grčkom dugu i zbog čega Grci već nekoliko godina prosvjeduju na atenskim i ulicama drugih grčkih gradova? Što bi se s Grčkom moglo dogoditi ako propadne europski, točnije njemački plan za ovu zemlju, a što bi se u tom slučaju moglo dogoditi s njemačkom ekonomijom? Kakva je, uopće, trenutno uloga Njemačke u europskim prilikama i tko u rukama drži kakve karte? Odgovore na sva pitanja naći ćete u ovoj izvrsnoj, svima razumljivoj analizi, koja će prosječno informiranom čitatelju napokon objasniti što se zapravo događa u Grčkoj, pred kakve izbore ih stavlja Njemačka i zbog čega to čini.

 

Njemačka je vlada prošli tjedan predložila imenovanje europskog povjerenika koji bi  zamijenjivao grčku vladu. Iako se ovakva formulacija njemačkog prijedloga može činiti ekstremnom, to nije bez povoda. Po njemačkom prijedlogu, taj bi povjerenik držao kontrolu nad grčkim proračunom i oporezivanjem. S obzirom da Europska središnja banka već kontrolira grčku valutu, euro, time bi zapravo Unija ostvarila kontrolu grčke vlade, s obziom da svatko tko kontrolira javne troškove, porezne stope i monetarnu politiku neke zemlje zapravo kontrolira tu zemlju. Njemački bi prijedlog suspendirao grčku suverenost i demokratske procese kao cijenu financijske pomoći.

Iako je Europska komisija odbacila prijedlog, koncept je daleko od toga da bude mrtav, kao što direktno proizlazi iz logike situacije. Grci su u centru financijske krize koja je Grčku učinila nesposobnom otplatiti posuđeni novac. Mogućnosti su ili da proglase neisplatu dugovanja („defaulting“) ili da s kreditorima ispregovaraju dogovor, što nadgledaju MMF i EU. Svaki dogovor će imati tri dijela. Prvi je pristanak kreditora da odustanu od dijela duga. Drugi je financijska pomoć od MMF-a i EU kako bi se pomogao otplatiti preostali dug. Treći je pristanak grčke vlade da smanji vladinu potrošnju i poveća poreze kako bi izbjegla buduće krize javnog dugovanja i otplati barem dio duga.

Bankrot i nacija - država

Nijemci ne vjeruju da će se Grci držati ikakve pogodbe, što nije nerazumno s obzirom na to da Grci nisu bili spremni provesti dosadašnje dogovore. S obzirom na taj manjak povjerenja, Njemačka je predložila suspenziju grčke suverenosti koju bi preuzeo europski izvršitelj. Kada bi Grčka bila korporacija ili individua, to bi bio sasvim normalan proces. U takvim slučajevima se nakon bankrota ili restrukturiranja duga imenuje netko kako bi osigurao da će se tvrtka ili pojedinac u budućnosti ponašati promišljeno.

S nacijom/državom je drugačije, što počiva na dvije pretpostavke. Prva je da nacija predstavlja jedinstvenu legitimnu zajednicu čiji članovi dijele raspon interesa i vrijednosti. Druga je da je porijeklo države u narodnoj volji i da jedino ta narodna volja ima pravo odlučivati o akcijama te države. Uopće nije sporno da je za Europu princip narodnog samoodređenja fundamentalna moralna vrijednost. Nije sporno da je Grčka nacija i da njena vlada, slijedeći ovaj princip, predstavlja grčki narod kojem je odgovorna.
Nijemci dakle predlažu da Grčka, suverena zemlja, prepusti nadzorniku svoja prava na nacionalno samoodređenje. Nijemci zastupaju tezu da, s obzirom na neuspjeh grčke države, zapravo i grčke javnosti, kreditori imaju moć i moralno pravo suspendirati princip nacionalnog samoodređenja. S obzirom na to da se taj argument iznosi u Europi, to je apsolutno radikalan koncept. Važno je shvatiti kako smo tu došli. 

Njemački udio u dužničkoj krizi

Riječ je o dva razloga. Prvi je da grčka demokracija, kao mnoge demokracije, traži od države povlastice za narod, i političari koji žele biti izabrani moraju davati te povlastice. Iz tog razloga postoji inherentan pritisak na sistem ka prekomjernoj potrošnji. Drugi razlog odnosi se na status Njemačke kao druge najveće svjetske izvoznice. Oko 40 posto njemačkog BDP-a dolazi iz izvoza, od čega veliki dio otpada na Europsku uniju. Bez obzira na sve njemačke rasprave o fiskalnoj štedljivosti, Nijemci imaju interesa u podupiranju potrošnje i potražnje za njihovim izvoznim proizvodima diljem Europe. Bez tog izvoza Njemačka bi uronila u depresiju.

Stoga su Nijemci upotrebljavali institucije Europske unije kako bi održavali potražnju za svojim proizvodima. Kroz monetarnu uniju, Njemačka je omogućila drugim državama eurozone pristup kreditima po stopama koje njihove vlastite ekonomije nisu same po sebi zasluživale. Njemačka je na ovaj način podupirala potražnju za svojim izvozom omogućavajući neodogovornu praksu posuđivanja širom Europe. Stupanj do kojeg su njemačke akcije ohrabrivale takve nerazborite postupke – s obzirom da njemačka industrijska proizvodnja uvelike nadmašuje vlastito domaće tržište, što čini kontinuiranu potražnju na tržištima van Njemačke kritičnu za njemački ekonomski prosperitet – nije u potpunosti shvaćen.

Istinska štedljivost unutar Unije bila bi katastrofalna za njemačku ekonomiju, s obzirom da bi pad u potrošnji nastao na račun njemačkog izvoza. Dok je potražnja iz Grčke samo mali dio tog izvoza, Grčka je dio većeg sistema – i pravilno funkcioniranje tog sistema i te kako je među strateškim interesima Njemačke. Nijemci tvrde da su Grci prevarili svoje kreditore i Europsku uniju. Iscrpnije pojašnjenje uključilo bi činjenicu da su Nijemci namjerno zatvorili oči. Iako je Grčka ekstreman primjer, njemački sveobuhvatni interes bio je da održi europsku potražnju – i tako izbjegne rigoroznu štednju – koliko je god moguće.

Njemačka je sigurno suučestvovala u praksi posuđivanja koja je dovela do grčke mrtve točke. Moguće je da su Grci od kreditora skrivali cijelu istinu o svojoj ekonomiji, ali čak i u tom je  slučaju njemački zahtjev za suspenziju grčkog narodnog samoodređenja naročito upadljiv.

U određenom smislu njemački prrijedlog samo čini javnim ono što je oduvijek bila realnost. Da bi Grčka restrukturirala svoj dug, mora nametnuti znatne mjere štednje, na što je Atena pristala. Nijemci sada žele povjerenika imenovanog da osigura ispunjenje obećanja grčke vlade. U tom će procesu dužnička kriza potpuno ograničiti demokraciju tako što će premjestiti fundamentalne elemente suverenosti u ruke povjernika čiji su primarni interesi otplata dugova, a ne grčki nacionalni interesi.

Atenska presuda

Grci imaju dva izbora. Prvo, mogu prihvatiti odgovornost za dugove pod ispregovaranim uvjetima i pristati na ograničavanja vlastitog proračuna i slobode oporezivanja bez obzira na to da li to nameće povjerenik ili neka manje formalna struktura. Drugo, mogu proglasiti nepodmirivanje svih dugova („defaulting“). Kao što smo naučili iz korporativnog ponašanja, bankrot je postao respektabilna strateška opcija. S obzirom na to Grci moraju uzeti u obzir posljedice toga da jednostavno bankrotiraju.

Jednostrani otpis dugova možda bi im uskratio pristup na svjetska financijska tržišta. Ali čak ako to i ne naprave, na tim će tržištima biti prisutni samo pod najograničenijim okolnostima, uključujući k tome primarnu korist kreditora. Dodatno, kao što je mnogo korporacija otkrilo, posuđivanje postaje privlačnije nakon bankrota, zato što otvara put novom, post-bankrotnom zaduživanju. Nije sigurno da nitko nakon bankrota ne bi Grčkoj posuđivao novac. U stvarnosti, Grčka je nekoliko puta proglasila neisplatu svojih dugova i uspjela ponovno dobiti pristup međunarodnom posuđivanju.

Još važnije, to bi Grčkoj omogućilo da prestane dolijevati ulje na vatru unutrašnje političke krize gubljenjem političke suverenosti. Velik udio krize u Grčkoj proizlazi iz antipatije  javnosti prema štedljivosti. Ali drugi dio, koji bi izbio u prvi plan prema njemačkom prijedlogu, jest da Grci ne žele izgubiti nacionalni suverenitet. U svojoj dugoj povijesti, Grci su gubili suverenitet u korist napadača kao što su bili Rimljani, Otomansko carstvo te - najrecentnije - nacisti. Brutalna je njemačka okupacija još uvijek živa u pamćenju. Koncept nacionalnog samodređenja, dakle, nije apstraktni koncept za Grke. Njegov gubitak, u kombinaciji sa strogom štedljivošću nametnutom od strane stranih sila stvorio bi domaću krizu u kojoj bi grčka država bila shvaćena kao ekonomski i politički neprijatelj grčkih nacionalnih interesa, zajedno s povjerenikom ili nekim drugim mehanizmom. Političke posljedice mogle bi biti eksplozivne. 

Nejasno je, da li će se Grci odlučiti na to da isplate dugove. Određena cijena neotplate dugova – prisila da koriste nacionalnu valutu umjesto euro – zapravo bi povećala nacionalni suverenitet. Ekonomski bolno će biti ukoliko Grci napuste euro, i ekonomski bolno će također biti ukoliko ga zadrže; političke posljedice gubljenja suverenosti u tako teškoj situaciji lako bi mogle biti devastirajuće. Neotplata dugova svakako bi bila bolna za Grčku, ali to bi lako moglo biti manje bolno od alternative.

Njemačka dilema

Nijemci se nalaze u dilemi. S jedne strane, Njemačka je zadnja država u Europi koja bi si u problematičnim državama mogla priuštiti opću štedljivost i posljedično smanjenje potražnje.
S druge strane, ne može ni jednostavno tolerirati ravnodušnost, kao što je ona u Grčkoj, prema fiskalnoj opreznosti. Njemačka mora imati strukturirano rješenje koje do nekog stupnja zadržava potražnju u zemljama kao što su Grčka ili Italija; Nijemci moraju pokazati da postoje posljedice nepridržavanja uredne otplate dugova, odnosno proglašenja neisplate obveza. Više od svega, Nijemci moraju sačuvati Europsku uniju kako bi mogli koristiti europsku zonu slobodne trgovine. Postoji, dakle, inherentna tenzija između održavanja sistema i nametanja discipline.

Njemačka je odlučila od Grka napraviti primjer. Njemačka je javnost uglavnom prihvatila berlinski narativ o grčkoj prijevarnosti i njemačkoj nedužnosti. Njemačka kancelarka Angela Merkel nastojala je u ovom smjeru usmjeriti diskusiju i u tome je uspjela. Stupanj do kojeg je njemačka javnost svjesna kompleksnosti posljedica opće štedljivosti za samu Njemačku manje je jasan. Merkel mora zadovoljiti njemačku javnost koja propituje spašavanje drugih i vidi Grčku kao jednostavno neodgovornu. Grčka kapitulacija joj je potrebna u unutrašnjepolitičke svrhe.

Njemački potez u smjeru pitanja suverenosti podigao je dramatično uloge u dužničkoj krizi. Čak i ako Nijemci jednostavno odustanu od tog zahtjeva, podsjetili su grčku javnost da se zapravo radi o pitanju njihove demokracije.  Iako Grčka jest neodgovorno posuđivala, ako je cijena takvog ponašanja prepuštanje suverenosti neizabranom povjereniku, ta cijena ne bi samo dovela u pitanje grčke principe -  ona bi dovela Europu do nove krize.

Ta kriza bila bi politička, kao što je i tekuća kriza uvijek to bila.
U novoj krizi bi pitanje javnog duga bilo pretvoreno u prijetnju nacionalnoj nezavisnosti i suverenosti. Ako dugujete previše novca i vaši kreditori vam ne vjeruju, mogli biste izgubiti pravo na narodno samoodređenje u pitanjima od najveće važnosti. S obzirom da je Njemačka povijesno za većinu Europe predstavljala noćnu moru i upravo je Njemačka ta koja sada gura ovu doktrinu, ishod bi mogao biti eksplozivan. Mogao bi biti upravo suprotno od onoga što je Njemačkoj potrebno.

Njemačka mora u Europi imati slobodnu trgovinsku zonu. Njemačka također treba snažnu europsku potražnju. Njemačka također želi oprez pri posuđivanju. Konačno, Njemačka ne smije doživjeti povratak anti-njemačkim osjećajima prijašnjih epoha. Riječ je o nekoliko potreba od kojih se neke međusobno isključuju. U jednom smislu, radi se o Grčkoj. Ali sve više je riječ upravo o Njemačkoj. Koliko daleko su spremni ići i da li zaista razumiju svoje nacionalne interese? Ova kriza sve više prestaje biti grčka ili talijanska kriza. Radi se o krizi uloge koju će Njemačka igrati u europskoj budućnosti. Njemački je problem što u ruci drže mnoge karte: s toliko opcija moraju donositi teške odluke – a to Njemačkoj opterećenoj nasljeđem Drugog svjetskog rata ne pada lako.

George Friedman

s engleskog preveo Jerko Bakotin

Lupiga.Com via www.stratfor.com