Jedan od najvećih pjesnika današnjice na prostorima zajedničkog nam jezika, Faruk Šehić, ukazao nam je posebnu čast i poslao nam do sad neobjavljenu pjesmu pod nazivom "Šetnja Srebrenicom". U svijetu koji nas okružuje, to nam je potpuno jasno, za poeziju ima sve manje mjesta, ali jednog dana, koji će nadamo se stići, svojim unucima pričat ćemo: "Eh, to su bila vremena, kad je Faruk Šehić svoje pjesme slao najprije Lupigi, portalu koji smo stvorili doslovno iz ničeg i na kojem smo cijelo jedno desetljeće radili iz čistog entuzijazma." Farukova pjesma o Srebrenici malo je remek djelo i najtoplije je preporučujemo.

 

Šetnja Srebrenicom

 

Kad sam bio u Srebrenici prvi put 

Probijajući se kroz zrak zbog jeze poput želatine gust

Hodao sam gradom što se preselio pod zemlju

U njemu je bilo više pasa lutalica nego ljudi na ulici

Sve što bih vidio pretvaralo se u nešto drugo

Kuća ovdje nije kuća kao bilo gdje

Njen rentijer je smrt

Flora mi je bila strana, iako svugdje prvo prepoznam biljke

Ali sve što sam vidio upućivalo me na to da sam ovdje nekad davno već bio

Toliko su se fotografije i televizijske slike upisale u memoriju

Sila teže usporava korake i jezik 

Svaki posjet ovom gradu ravan je hodočašću, pogotovo prvi put, tad si zatravljen i nijem 

Na povratku u Sarajevo morao sam sebi pustiti krv

Puls noći da zaigra tijelom i oslobodi bol

Nesrazmjer između fizičke snage i gorčine ljudskoga poraza, to sam tek tu shvatio

 

Kad sam bio u Srebrenici

Jednom sam došao iz suprotnog pravca, iz Beograda

Uhvatio me alergijski napad na početku puta

I paničan strah od smrti gušenjem

Onda šetao noću ulicama Srebrenice izliječen

Vratio se kući u najcrnje srce tame

Niz Učinu bašču i Reufa Selmanagića Crnog

Prozori su bili mračna špigla

Iz dimnjaka izbija samoća umjesto konopca od dima

Strašna je tišina ovdje, peti element, jezik onih kojih nema

Kuće sam zamišljao kao živa bića

Da u svojoj glavi ovaj prostor naselim životom

Potok je šumio između tamnih nastambi

S one strane zavjesâ mrak je puštao svoje micelije

Srebrile se duše mrtvih

Kuće bez fasada zavitlane duboko u noć

Betonske stepenice na kojima se šćućurila mačka - krznena opruga topline

I jedna dunja na stepenicama ostavljena da sazrije

Šetnja noću Srebrenicom me ispunjava nadom

Približava zvijezdama spasa

I vraća dostojanstvo mome biću

 

Kad sam bio u Srebrenici

Osjetio bih kolosalnu zbrku kosmosa bez boga

Težinu svoga tijela, kojeg, ovdje, kao da sam nosio po kazni

Da, osjećaj krivice je zrak koji izdišemo

Nijedna pjesma o Srebrenici nikada neće doći do svoga kraja

Beskrajna je tuga njena muzika

Baština naših duša

Faruk Šehić (2013.)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tarik Samarah