DRUŠTVENA KLEMMA U VLADI: Kako su premijer i branitelji počinili dvojni udar
Fina je ironija sudbine to što se na dan najveće krize s braniteljima iz pregovora s Ministarstvom zdravlja povukla najveća hrvatska sindikalna središnjica, Savez samostalnih sindikata Hrvatske. Da podsjetim, taj su se dan branitelji iz Savske 66 uvukli među radnike Imunološkog zavoda koji su protestirali na Markovu trgu, a kad su se radnici naše skoro jedine preostale zdravstvene industrijske institucije povukli s trga, branitelji su ostali i najavili da ih odatle mogu maknuti jedino mrtve, pa je cijela javnost čekala da u 22 sata počne državni udar ili da policija krene nasilno micati branitelje s lokacije na kojoj je od tog sata zabranjeno okupljanje. Zahvaljujući toj drami, nijedan se novinar taj dan nije imao vremena ni volje baviti time što je jedan važan sindikat odustao od pregovora o temeljnim zakonima u zdravstvu, kazavši javno da ih je SDP-ovo ministarstvo prevarilo kad je pustilo zakone u javnu raspravu prije završetka socijalnog dijaloga. Ti se zakoni, inače, tiču gotovo cjelokupne populacije kojoj će se vjerojatno značajno reducirati prava, osim braniteljske, koja će zauvijek ostati korisnik cijele palete zdravstvenih usluga neovisno o platežnoj moći.
U tom je spoju događaja i prizora fenomenalno to što su se branitelji zavukli baš među radnike zdravstvene institucije od strateškog značaja, jer su oduvijek brinuli o zdravstvu i strateškim državnim firmama, osobito u doba kad je Sanader prodavao Plivu. Samo malo kasnije, u susretu branitelja s premijerom, pokazat će se da branitelji kenjkaju baš na zdravstvo čije su turbulencije potpuno medijski zanemarene upravo zahvaljujući braniteljskom pohodu na Trg Sv. Marka. Fenomenalno je i to što neki od radnika Imunološkog zavoda barem 15 godina upozoravaju na kriminal u Zavodu i nitko ih ne zarezuje, ali je zato na prvi braniteljski mig da će na Markovom trgu doći do nasilja gotovo unisono izglasan stav da se premijer Milanović mora odazvati njihovom „pozivu na dijalog“. Mora i nekim socijalnim partnerima koji rade na tome da zdravstvo svima ostane dostupno, pa 'ko ih jebe kad su pristojni.
Obespravljeni radnici su nevidljivi jer umjesto oružjem zveckaju transparentima (FOTO: Hina)
Već zato sastanak premijera i dva ministra s predstavnicima pobunjenika u Savskoj 66 nije bio besadržajan, kao što to mnogi tvrde, a nešto supstance se da izdvojiti i iz sadržaja samog toka razgovora. Za početak, branitelji su vrlo jasno i decidirano istaknuli da žele sjevernokorejski odnos prema dijelu hrvatske povijesti, počevši od toga da uniformirana lica uređuju sadržaj školskih udžbenika i stručne kriterije za postavljanje dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja, pa sve do toga da premijer preuzme obavezu zaustavljanja negativnih stavova o braniteljskom pokretu i ogradi se od takvih stavova, a predstavnici Vlade su vrlo ponizno prihvatili takav tok razgovora, ni u jednom trenutku ne remeteći mir do kojeg je dovelo nasilje.
„Da li se vi ograđujete od tih izjava kad nas se naziva militantima i fašističkim imenima“, pitao je Jukić Milanovića kao da je premijer dužan isprati sva govna koja je na njih bijesna javnost nabacala.
„Nisam čuo da ste se ogradili od barbara i terorista. Recite da nismo militanti“, rezolutno je Klemm ponovo tražio od premijera, te je ovaj napokon pomirljivo kazao da on tako ne misli o njima, a zatim odskočio sa sastanka shvativši apsurd u kojemu se svojevoljno zatekao: upravo mu antimilitantni tip pred kamerama izdaje militantne naredbe, a on iz potpuno nejasnih razloga ne može reći ne.
Trešćec je, nadalje, kazao da je šator podignut zbog izjava Bojana Glavaševića koji je „izrazio sumnju u njih“, a Milanović je na to odgovorio da on ne vjeruje da je pomoćnik ministra baš tako rekao“ i ostao u nevjerici da bi „osoba koja je toliko propatila imala takav odnos prema tome“. Kakav odnos?
Prema čemu? Kakve veze ima privatna patnja s dužnosničkim razmišljanjem?
Glavašević je, koliko me pamćenje služi, postavio nestručnu hipotezu da je broj PTSP populacije u Hrvatskoj neproporcionalan broju PTSP populacije u Srbiji, pa bi to moglo biti znak da smo mi u Hrvatskoj pretjerali – teza je promašena zato što Srbija ne priznaje da je ratovala, zato usporedba ne stoji – ali on sigurno ne može biti odgovoran za bolesnu reakciju koja je uslijedila, od zazivanja Krvavog Uskrsa do hvatanja za plinske boce, niti za to što je ovo društvo u kojemu se nekažnjeno prijeti nasiljem zbog izgovorene riječi.
Milanovićevo „je li Glavašević baš tako rekao“ predstavlja pristojan uzmak samo za one koji bi mladog pomoćnika odmah natamburali zbog preispitivanja odnosa politike prema PTSP-u, iako njima ništa nije dovoljno. Za ostatak društva koje smatra da politiku PTSP-a treba preispitivati, kao i teoriju relativnosti i sve ozbiljne stvari na ovome svijetu, Milanovićeva reakcija je krajnje antagonizirajuća, jer implicira da je možda razumljivo da se dignu šatori i plinske boce ako je Glavašević stvarno „baš tako rekao“.
Konstruktivni dijalog branitelja s državom se isplatio (FOTO: Hina)
Dio sastanka se zatim posvetio tome da nikako ne smije doći do revizije statusa PTSP invalidnina i da, štoviše, „kvaka PTSP“ mora biti dostupna svakome i 40 godina nakon rata (!), što je također prihvaćeno kao tema budućih pregovora.
Također, klemmovci su izričito tražili sustav nasljedne meritokracije, što pretpostavlja i više od toga da npr. djeca branitelja imaju zakonsko pravo na prednost pri zapošljavanju, da se možeš buniti ako zakon ima „rupu“ po kojoj prednost ipak mogu dobiti naprosto bolji kandidati. Fred Matić, inače vrlo suvisao ministar, eksplicitno je kazao da pri zapošljavanju uvijek postoji mogućnost namještanja natječaja nekome tko nije braniteljsko dijete zbog toga što je razgovor s kandidatom odlučujući, pa „braniteljsko dijete dobije četvorku, a netko drugi peticu“.
Ne znam je li Matić bio pri punoj svijesti dok je ovo izgovarao ili je bio omamljen jer mu je vojna delegacija zabranila i da slobodno diše, jer je moguće nelegalnim (ne nelegitimnim, nego doslovno ali nedokazivo protuzakonitim) proglasio svaki eliminacijski postupak kroz koji dijete branitelja nije prošlo zahvaljujući diskrecijskom pravu komisije da procijeni osobnost kandidata. Branitelji su propustili kazati da bi se ovo moglo ispraviti tako da i njihovi unuci dobiju prednost u zapošljavanju, no nastavi li Vlada ovako, već će se i toga sjetiti.
Braniteljski predstavnici tražili su i da zdravstvo u mirnodopskim uvjetima radi po sistemu ratne trijaže, dakle, prvo da zbrine ranjenike koji mogu nastaviti rat, pa onda sve ostale (ratna trijaža ne izgleda baš tako, ali neću daviti s preciznim opisima). Ovo, doduše, također nisu eksplicitno kazali, ali su se pobunili što Matić navodno dvije godine ne može doći do ministra zdravlja i riješiti da ih zdravstveni sustav brže zbrinjava, što znači da ne vide problem u tome da ministar osobno intervenira za jednu skupinu bolesnika, a druge ostavi da se sami i bez plinskih boca izbore za prijem u bolnicu. Recimo da je legitimno da se jedna skupina bolesnika bori za specifična prava i pažnju zdravstvenog sektora, ali ovdje nismo vidjeli takvo što, već samo zahtjev da se braniteljima pruži pravovremena zdravstvena zaštita u resoru koji nikome ne garantira pravovremenu zdravstvenu zaštitu. Bi li ministar trebao odobriti da branitelj dobije endoprotezu kuka u roku od mjesec dana, a netko od 75 godina za deset godina ili, još bolje, kad umre?
Ako ti smeta sloboda govora, pusti plin (SCREENSHOT: RTL)
Usput, nerazumljiv je zahtjev branitelja da se ratnom ranjeniku 2015. godine osigura pravovremeno zbrinjavanje rane. Iz kojeg su vremena jezive fotografije s kojima je Glogoški mahao? Zašto to nitko nije pitao?
Uglavnom, trebalo bi razmisliti je li prekomjerno granatiranje vazelinskom pristojnošću i svekolikim ustručavanjem prema braniteljima, zapravo neka vrsta pasivne agresije prema pravnoj državi i političkim i pravnim procedurama koje se smatraju civilizacijskim stečevinama, a bogami i cjelokupnom javnošću koja mora biti ponižena ponašanjem Vlade prema braniteljima. Predstava koja se zove „svi smo si dobri“ ima i svoj nastavak ili naličje, kako hoćete, a to naličje je činjenica da je običan građanin bez puške u ruci ili ministarske pozicije, potpuno nezaštićen od političkih i društvenih posljedica tog spektakla.
Počevši od toga da mu netko može staviti bocu plina pod zgradu, da ga trojica branitelja mogu daviti dok je na radnom mjestu, da se njihovi apsurdni zahtjevi rješavaju, a njegovi ignoriraju i cenzuriraju, da se iza kulisa donose zakoni koji će mu unazaditi život, ali mediji za to nemaju vremena jer čuju zov Glogoškog i tako dalje... Ako s jedne strane agresivno sjašiš sindikate, Glavaševića, djecu koja imaju pravo na posao i ako im roditelj nije bio u ratu, ne-ratne invalide i tako dalje, da ne nabrajam, a s druge se koncilijantno smješkaš onome tko te na smiješak nasilno isprovocirao i ne popizdiš baš ni u jednom trenutku u ime građana koji gledaju tu nepravdu – je li taj razgovor posljedica razumijevanja između strana koje pomalo sliče?
Vjerujem da nisu u pravu oni koji će tvrditi da to nije tako i da su Milanović&Co. samo taktički bili pristojni da ne bi došlo do krvoprolića: ni do kakvog krvoprolića ne bi došlo da se od branitelja od početka tražilo da poštuju zakone, niti bi se bilo što promijenilo da je Milanović na sastanku otvoreno kazao da o metodama Klemma i društva misli sve najgore, a zatim nastavio pregovarati o stvarima o kojima u demokratskim državama ima smisla pregovarati. To što ih nije bilo je irelevantno, trebao je insistirati na tome da je njegovo vrijeme u tom slučaju uzurpirano. Uostalom, Milanović nije smio prešutjeti da je bezrezervno na strani ljudskih prava, a da je jedno od temeljnih ljudskih prava pravo na slobodu izražavanja o svemu, pa tako i o braniteljima, i da ne dopušta da ga ljudi u vojnim odorama pozivaju da se od toga ogradi. Ali nije riječ samo o izdaji ljudskih prava, već i o izdaji velikog broja ljudi koji se u anketama mjesecima izjašnjava protiv vojnog terora na zagrebačkim ulicama.
Nadalje, ako ćemo o suhoj taktici, beskonačno uvlačenje braniteljima je i beskonačno glup potez, a Milanović očito ne shvaća da nikada i ničim neće dobiti desno biračko tijelo, pa tako ni potezima kojima odustaje od svog biračkog tijela. To tijelo, nadam se, osjeća istinsku odbojnost prema naletu desničarskih snaga i ratnih podjela u društvu kojima je tzv. lijeva Vlada dala vjetar u leđa, računajući da će njima plašiti i integrirati svoje birače kontra HDZ-a. Radi se žrtvovanju interesa javnosti zbog partikularnih stranačkih interesa, što je – neka mi oproste na izravnosti – čista korupcija, baš kao i krajnje koruptivne i neoliberalne reforme protiv kojih, koristeći samo argumente, ne možemo ništa.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina
Varate se, draga Nataša. Glavaševićeva izjava nije se odnosila na srbijanske ratnike već na hrvatske Srbe koji su ratovali u TO ili drugim paramilitarnim jedinicama, a od kojih se zacijelo niti jedan nije usudio prijaviti PTSP i tražiti pripadajuće beneficije. Iako bi na to, nakon abolicije ako nisu počinili zločine, trebali imati pravo. Mladi Glavašević otvorio je jedno vrlo zanimljivo pitanje i zaslužuje preciznu interpretaciju. Time što je ukazao na apsurd prekomjernog granatiranja PTSP-jem je i izazvao gnjev branitelja.