POČASNI DOKTORAT IGORU MANDIĆU: „Nikada nije podilazio, niti kalkulirao, nego je, naprotiv, namjerno provocirao“
„Hvala mu na velikom doprinosu intelektualnoj zajednici“, uz te je riječi, na Sveučilištu u Rijeci, dodijeljen počasni doktorat Igoru Mandiću, književniku, velikom esejistu i Lupiginom kolumnistu. Prijedlog je još prošle godine stigao od Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, a pozitivnim ga je ocijenilo Stručno povjerenstvo u sastavu Nikola Petković, Ines Srdoč Konestra, Nenad Smokrović, Nadežda Čačinović, Maša Kolanović, Velimir Visković i Zdravko Zima te je u lipnju prošle godine sveučilišni Senat prihvatio prijedlog, a danas je konačno počasni doktorat Mandiću i svečano dodijeljen.
„Ova dodjela počasnog doktorata je na najboljem tragu prosvjećenost i prosvjetiteljstva o kojima su pisali humanisti poput Erazma Roterdamskog ili Immanuela Kanta. To je čin odavanja počasti vladavini neovisnoga uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom“, rekla je prilikom svečane dodjele rektorica Sveučilišta u Rijeci, Snježana Prijić Samaržija, naglasivši kako je Mandić „prvorazredni javni intelektualac“, da bi odmah potom ukratko i objasnila što smatra pod tim pojmom.
Dodjela točno u podne (FOTO: Facebook/Sveučilište u Rijeci)
„Javnog intelektualca čine intelektualne vrline znalca, poznavatelja, mislitelja, informirane i reflektivne osobe, vrline intelektualne znatiželje, intelektualne nezavisnosti savjesnosti, odgovornosti i hrabrosti. To može biti samo osoba koja ima snažne, originalne i supstantivne stavove o fenomenima koji zanimaju širu javnost, ne može je se kupiti, vezati politikom, institucijski ili emotivno kupiti“, napomenula je rektorica. Dodala je i kako je Mandić cijelog svog života, u što su se mogli uvjeriti i Lupigini čitatelji čitajući Mandićeve tekstove, iznosio kontroverzna gledišta i da nikada nije podilazio niti kalkulirao, nego je, naprotiv, namjerno provocirao.
„U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinformirano kritizertstvo, a stav na autocenzurirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba“, zaključila je Snježana Prijić Samaržija uz poruku kako bi uloga sveučilišta morala biti i ta da prepoznaju javne intelektualce i osobe koje su doprinijele intelektualnom životu izvan onoga što u najužem smislu predstavlja akademija.
I dok riječko Sveučilište bira intelektualce, ono u Zagrebu, primjerice, politički se oportuno odlučuje za osobe poput Dragana Čovića.
Riječka dvorana danas je na svečanoj dodjeli, točno u podne, bila dupkom puna, a sama dodjela izazvala je veliki pljesak okupljenih.
„Drago mi je da se moj životni put od sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaokružio ovdje, u Rijeci, okrunjen počasnim doktoratom“, kratko je komentirao Mandić, podsjetivši da se kulturologija u Jugoslaviji počela razvijati objavljivanjem njegove knjige „Mitologija svakidašnjeg života“ 1976. godine, u vrijeme kada kulturologija nije postojala kao pojam, a u knjizi su objavljeni tekstovi iz više novina u kojima se nalaze opisi fenomena svakidašnjice. Poručio je i kako akademske zajednice na ovim prostorima bije loš glas, u smislu da su zatvorene i samodovoljne, zbog čega mu se čini da je ovo „prvi iskorak u povijesti novih vremena kulture u Hrvatskoj i šire da akademska zajednica opaža nekoga izvan svoga bedema“.
Mandić već pola stoljeća neumorno piše književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike (FOTO: Facebook/Sveučilište u Rijeci)
Promotor dodjele, Nikola Petković, Mandića je opisao kao osobu koja ne zna za zlatnu sredinu, te je iznio i nekoliko fakata iz bogate biografije Igora Mandića, rođenog 1939. godine u Šibeniku.
Već pola stoljeća Mandić objavljuje književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike za gotovo sve značajnije regionalne dnevne i tjedne novine i periodiku. Njegov opus je uistinu golem, do sada je objavio 34 knjige. Godine 1999. dobio je nagradu Matice hrvatske, „A. G. Matoš“, a 2005. godine nagradu Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo. Godinu poslije na Sajmu knjiga „Sa(n)jam knjigu“ u Puli dodijeljen mu je i „Kiklop“ za knjigu „Sebi pod kožu“, dok je prošle godine zaslužio i nagradu Hrvatskog društva pisaca, „Janko Polić Kamov“ za najbolju knjigu godine, „Predsmrtni dnevnik“. To je ujedno i posljednja Mandićeva objavljena knjiga u kojoj se nalaze i tekstovi koje je Mandić pisao za Lupigu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Facebook/Sveučilište u Rijeci
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definirani teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala. Već smo i iznajmljeni kao pomoćna snaga za najnasilniju grupaciju svijeta, a to je NATO, koji neki danas hvale zaboravljajući da je to najrazbojničkija organizacija novoga svijeta. Možda mu je ravna jedino Crkva u doba križarskih ratova prije 800 godina. Ondašnja Pax Romana sad je Pax Americana. Prema tome, ako smo mi pod pokroviteljstvom i u službi tog NATO-a, kako smo samostalni? Nismo samostalni ni u kojem pogledu pa ni u pogledu našega novca. Banke su nam u vlasništvu stranog kapitala, rasprodajemo željeznice i puteve, rasprodat ćemo vode i šume i sva nacionalna bogatstva koja »višnji nam Bog je d'o«, kako pjevaju naši popovi iz dubrovačke renesanse. Rasprodali smo kao da nam je ćaćino, a nije. To nam je palo prirodnim izborom naših davnih plemena koja su se tu naselila. No dobro. Ta naša suverenost apsolutno je upitna u svakom pogledu: političkom, graničnom, vojnom, financijskom. Kakva bi još suverenost postojala? Nikakva, osim kao fantazma mahanja zastavama, ispisivanja i crtanja šahovnice i klečanja na Kamenitim vratima u svrhu ostvarenja radničkih prava.