Uskoro će tri mjeseca kako sam ovdje, u „srcu“ EU. Neke stvari su se počele razvijati. Kao prvo, pao je probni balkanski roštilj na Karibima. Gazda je bio toliko zadovoljan da je, i prije nego što je do kraja pojeo, pitao – „koja je tvoja cijena“. Išao sam na sigurno - kotleti i vratina, pileći ražnjići s povrćem, „urnebes“ namaz – i pogodio. ‘La grillade Croat’ bit će standardna ponuda na Martiniku, a krenuli smo i s pripremama za dokumentarac. Pisao sam vam kako su mi rekli da ovdje živi jedna Hrvatica koja je na čelu Gospodarske komore. No, ispostavilo se da žena uopće nije iz Hrvatske, već iz centralne Srbije, a na susretu s njom saznao sam da na ovom otočiću ima još ljudi s Balkana.

Svašta se (iz)događalo u posljednjih desetak dana. Toliko toga da sam tek jedan dan bio na plaži. A i taj četvrtak nije da nisam imao posla nego sam jednostavno odlučio uzeti jedan dan samo za sebe. Kupao sam se i sunčao od jutra do večeri, pojeo ručak u snackbaru Ti carbet na plaži La Bresche. Pripremaju stvarno fini gulaš od hobotnice i samo sam uživao jer me sutradan čekalo jako puno posla i skakanja naokolo. No, da se vratim na bitno, a to je pitanje posla

Još malo pa će biti točno tri mjeseca kako sam ovdje (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Kao što znate redovito šaljem molbe za sve poslove za koje barem približno mogu aplicirati, ali odgovora još niti jednog. Tako da mi preostaje ganjati ono što sam vam prije pisao: pravljenje roštilja i snimanje dokumentarca o Martiniku s Engleskinjom. I na te obje fronte ima pomaka. Dakle, prošle nedjelje sam pripremio roštilj u Lakou Trankilu za vlasnika, njegovu obitelj, Dana te nekoliko njegovih učenika iz likovne radionice koju održava svake druge nedjelje. Za otprilike desetak ljudi.

Išao sam na sigurno. Svinjski kotleti i vratina bili su u pacu dva dana. Napravio sam i ražnjiće od piletine s tikvicama i šampinjonima, od ostatka otkoštane piletine skuhao sam juhu s puno povrća, a pošto je (pre)ostalo još malo pilećeg mesa skuhao sam i rižoto. Od priloga (is)pekao sam tikvice i paprike pa ih začinio s malo ulja, soli i češnjaka. Napravio sam i namaz ‘urnebes’. Znate, svježi sir, sol, slatka crvena paprika, malo luka i češnjaka te dosta ljute paprike. Ispast će da se hvalim, ali Renaud, vlasnik, nije ni pojeo komad vratine do kraja, a već je rekao da kažem svoju cijenu.

Išao sam na sigurno i pogodio (FOTO: Lupiga.Com)

Na kraju smo se dogovorili da je novac od hrane moj, a sve piće njegovo. Prvi ‘La grillade Croat’ trebao bi biti sljedeće nedjelje. Koliko im se svidio moj roštilj govori i činjenica da kada sam ovaj petak bio tamo, gazdarica me zamolila da ispečem piletinu za goste te večeri. Barem pet-šest kila bataka sa zabatkom za otprilike pedesetak osoba koliko ih dođe na ples Belee. Iako sam mislio da radim samo uslugu na kraju sam nešto i privredio mom budžetu, a nisam ni platio ništa što sam popio i pojeo. To je, dakle, uspjelo.

Na roštilju si bili i polaznici Danovih učenika (FOTO: Lupiga.Com)

Nije sad nešto veliko i neće mi osigurat sigurne i velike prihode, ali ako se publici svidi može biti dobar put do otvaranja vlastitog restorana i sigurne egzistencije. Pokazat će vrijeme. Uostalom sada ću imati nešto više za raditi, a ako uspijem sa zarađenim pokriti cijenu smještaja bit ću zadovoljan. Što se druge strane tiče, odnosno spomenutog dokumentaraca, poslije višednevnih razgovora što i kako na kraju smo se dogovorili da krenemo s pričom o bananama jer stvarno ima more podataka koje o njima uopće nisam znao. Od toga da su dobre za srce i kardiovaskularne probleme preko činjenice da ima više od 300 vrsta banana pa sve do toga da na Šri Lanci vjeruju da je to voće koje je izbacilo Adama i Evu iz raja. Poskliznuli su se, valjda, na njenu koru.

Druga tema za koju će trebati više vremena jest što je sve napravljeno na Martiniku, a financirano je iz fondova Europske unije. A stvarno ima puno toga. Samo u mom kraju postoje dvije plaže koje su uređene novcem iz EU fondova, ribarnice u Tartaneu i La Triniteu, sustav odvodnih voda pa elektrana koja je ujedno i muzej suvremene umjetnosti u Morne Rougeu… Vidio sam još stvarno puno toga na otoku, ali da sada ne nabrajam.

Roštiljdžija (FOTO: Lupiga.Com)

U petak smo imali dogovoren sastanak s pročelnikom za kulturu u La Trinitetu, ali imao je nekih neodgodivih poslova pa smo prebacili za nadolazeću srijedu. Pošto smo imali vremena otišli smo u Muzej banana koji se nalazi u dvadesetak kilometara udaljenom gradiću po imenu St Marie da se bolje upoznamo s materijom. Muzej je stvarno lijepo uređen, a sastoji se od velike zgrade gdje na panelima stoje sve činjenice o toj biljci. Od toga da je najviša biljka na svijetu, a da nije drvo, do toga odakle je došla i kako je putovala svijetom, pa sve do načina njena uzgoja.

Nažalost taj dio je zabranjen za fotografiranje. Drugi dio je vrt s više od pedeset vrsta banana najrazličitijih boja i oblika. Dok se šetate među bananama visokih od metra do osam metara stvarno pomislite da je istina kako je u Bibliji došlo do greške te da je jabuka zauzela mjesto banani.

Detalj iz muzeja (FOTO: Lupiga.Com)

Vrt izgleda rajski. Uskom stazom hodate razgledavajući plodove banana manje od prsta na ruci, preko plavih, rozih, crvenih, dugih gotovo pola metra, kockastih… Ma svih mogućih. Na kraju je degustacija najrazličitijih proizvoda poput marmelade, likera, kolača, pa čak i kečapa te čipsa. Za obilazak je potrebno oko sat vremena, no mi smo malo požurili jer sam ja morao u predgrađe Fort de Francea koje se zove Lamatin. Nisam nikad bio tamo, a sastanak sam imao dogovoren u pola tri.

Svih vrsta i veličina (FOTO: Lupiga.Com)

Kao što se sjećate, a i pisao sam vam o tome da su mi tako rekli kako je jedna Hrvatica na čelu Gospodarske komore na Martiniku. Nije bilo lako, ali uspio sam doći do nje. Dakle, krenuh poslije Muzeja banana na taj sastanak. Jasno, javnim prijevozom, tj. taxi communitarieom. Sišao sam s tog jedinog javnog prijevoza, kako sam kasnije shvatio, dvije stanice prerano, pa sam morao hodati oko pet do šest kilometara po vrlo jakom podnevnom suncu i stigao sam oko jedan na pravu adresu. Taman sam imao vremena za ohladiti se, pojesti sendvič, popiti litru vode u obližnjem kafiću i vratiti se na vrijeme do zgrade Komore na intervju.

Razgovarali smo više od dva sata, ali na kraju, ili bolje rečeno na početku, ispalo je da nije iz Hrvatske već je u Francusku iselila iz Ćuprije u središnjoj Srbiji, danas davne 1975. godine. Tamo je na fakultetu upoznala supruga koji je s Martinika i 1992. godine preselila ovdje. Tijekom razgovora rekla mi je kako na otoku živi jedan Hrvat po imenu Bruno, ali je druga generacija doseljenika, pa ne govori hrvatski, a bavi se izgradnjom i popravkom jedrilica. Ovih dana bih trebao dobiti njegov kontakt pa ću se naći i s njim. Iz regije tu  je još jedan bračni par iz Srbije, koji inače žive u Bruxellesu, a ovdje su na studijskoj godini. I to je to od Balkanaca na Martiniku. Ja sam dakle peti.

Ove su među zanimljivijim vrstama (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon intervjua požurio sam kući u Tartane jer sam navečer s Dan Maximom išao u Lakou Trankil. Kao što sam prije rekao čim sam došao zamoljen sam da ispečem piletinu, a tek kada sam završio počeo sam uživati u plesu Belee. I tek oko dva ujutro sam stigao kući. Subota je prošla u pripremanju hrane, malo piskaranja, a navečer sam otišao u Le Jardin na dobar koncert. Snimku jedne pjesme možete vidjeti i poslušati.

Za koji dan, bolje rečeno 25. siječnja, bit će točno tri mjeseca koliko živim ovdje. Polako napredujem, upoznajem ljude, francuski ide sve bolje i stvarno sam zadovoljan. Vidim po nekim malobrojnim komentarima ispod mojih Dnevnika da neki od vas misle da se samo kupam i ločem, te da sam posve nesposoban. Nije me briga za to jer je vas koji mi žele dobro i koji mi šalju poruke podrške mnogo više. I zato vam hvala.

Vrijedilo je čuti ove izvedbe (FOTO: Lupiga.Com)

Na kraju ću vam otkriti svoju malu tajnu za liječenje od nostalgije za domovinom. Kada ju osjetim odem na plažu, namočim noge u Atlantski ocean i gledam u daljinu. Prva zemlja koja se nalazi ispred mene je Afrika. Ta (po)misao me odmah nasmije i odobrovolji. Dođe mi osmijeh na lice i zrak u pluća, i spreman sam na nove izazove koji me čekaju dok se trudim naći novi život ovdje. Na malenom kamenčiću usred oceana.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com