Naš novi povremeni dopisnik Tomislav Marinović izvještava sa sjeverne tribine stadiona Maksimir. Riječ je o prekaljenom Dinamovom ultrasu, iza kojeg su stotine i stotine utakmica. Lupiga vam, dakle, nudi jedinstvenu priliku da čujete artikuliran glas maksimirskog sjevera, odnosno hrvatskog navijačkog pokreta. Našim čitateljima Marinović će reći ponešto o bojkotu Bad Blue Boysa, Zdravku Mamiću i današnjem Dinamu te o hrvatskim medijima koji na navijače gledaju isključivo kroz prizmu nasilništva

Devedesetih godina kada je Hrvatskom vladao Franjo Tuđman Bad Blue Boysi su bili miljenici hrvatske javnosti, barem onog djela koji nije bio u službi vladajuće garniture. Tepalo im se da su vox populi, a pročelje zgrade u Draškovićevoj krasio je grafit 'Da je sloboda i demokracije bio bi Dinamo, a ne Croatija'. Petnaestak godina kasnije zagrebački navijači u javnosti imaju imidž 'onih drugih' koji su nepoželjni u društvu. Iz heroja ulice mediji su Boyse pretvorili u problematične tipove.

Doduše tu 'pretvorbu' nije bilo teško izvesti. Iz godine u godinu Boysi su svojim ponašanjem i pretjerivanjem u navijačkom ritualu sablažnjavali dežurne dušebrižnike. Navijači su se nastavili ponašati kao da su devedesete, a u međuvremenu se promijenilo puno toga. Baklje se više ne toleriraju na stadionima, a pogotovo njihovo bacanje na teren. Pokojoj tučnjavi još se da progledati kroz prste, ali kravali pred širokim medijskim auditorijem više ne prolaze. Stigao je i diskutabilan Zakon o sprečavanju nereda na sportskim borilištima. Promijenili su se i mediji. Objektivno i uravnoteženo novinarstvo ustuknulo je pred senzacionalizmom.

Baklje se više ne toleriraju na stadionima, a pogotovo njihovo bacanje na teren

U novom medijskom ambijentu navijači su postali medijske zvijezde. Glavni negativci u iskrivljenoj slici realnosti koju nam serviraju kojekakvi urednici. Ima li što bolje za plasirati na naslovnicu novina od navijača koji baca stolicu? Uz to se i nađe zgodan naslov, primjerice 'BBB - divljaci kakve Prag nije vidio'. Iako su takvi naslovi u kontradikcijama sa službenim policijskim izvještajima, koga briga za istinu. Važno je da se privuče što veći broj 'klikova'. Koliko je senzacionalizam uzeo maha najbolje pokazuje nedavni primjer. Klinci s Jaruna crtali su grafit na osnovnoj školi te su crtali lik američkog vojnika s cigaretom u ustima. Na kacigi je nosio hrvatski grb s prvim bijelim poljem, kao što stoji na crkvi Sv. Marka i u grbu ATJ Lučko. Isti dan na jednom je portalu osvanuo naslov 'Boysi crtali ustašu ...' Toliko o heraldici ...

No, zagrebački zločesti dečki itekako imaju putra na glavi. I sami priznaju da su u nekim slučajevima debelo premašili gabarite zadane nepisanim navijačkim pravilima. Bacanje baklji na teren, prekidi utakmica, neredi po austrijskim selima ... Godinama ih prati imidž fajtera i huligana, a takva reputacija mora se održavati ... Posljednji okršaj koji je izazvao pravu medijsku pomamu zbio se na Praznik rada. Tragičan epilog okršaja je jedan policajac bez oka, a jedan navijač dobio je metak pod nerazjašnjenim okolnostima i dva je sata ležao u policiji bez pomoći. Nakon toga uslijedila je moralna panika u kojoj su mnogi navijači, bili oni krivi ili ne, završili na naslovnicama mainstream novina s kojih su vrištali osuđujući naslovi.

Bili oni krivi ili ne, završavaju na naslovnicama mainstream novina s kojih vrište osuđujući naslovi

Nakon svih tih borbi BBB-i danas izgledaju kao kakav stari izranjavani ulični mačak kojem su odbrojeni dani. Grupa je, naime, posljednjih godina zapala u anarhiju. Stariji navijači uglavnom su napustili maksimirski Sjever. Ne postoji autoritet koji bi smirio strasti i spustio loptu na zemlju. Nekad jedinstvena grupa raskolila se na dvije udruge – Udrugu navijača Dinama i Klub navijača BBB koje okupljaju oko 2500 ultrasa. Jezgra grupe sastoji se od dvjestotinjak navijača koji su razdijeljeni u nekoliko podgrupa. Ugled grupe je uništen zahvaljujući bespotrebnim neredima i senzacionalizmu. Blijede i simpatije Zagrepčana. Svoj obol u stvaranju kaosa unutar grupe po principu divida et impera dao je i Zdravko Mamić koji je potkupljivao pojedine navijače. Zdravko je prije dvije godine bio i član Vladinog tijela za borbu protiv huliganizma te je na sve strane lobirao za još strože zakone. Tada je u javnost plasirana teza kako ljudi ne idu na stadione jer se boje huligana. Međutim, ako ste stalni posjetitelj Maksimira statistički gledajući puno je veća šansa da ćete se ugušiti u gužvi na jednom od ulaza u stadion ili da će vas usmrtiti cigla oronulog zdanja, nego da će vas napasti zli huligani sa Sjevera. A o kvaliteti nogometa, klađenju i aferama koje se zbivaju u HNL-u da ne pričamo.

Svoj obol u stvaranju kaosa unutar grupe po principu divida et impera dao je i Zdravko Mamić

Podijeljeni Boysi su ovog ljeta krenuli u novi 'don kihotovski' boj. Ovaj put protivnik je opasniji od Franje Tuđmana jer se bori za vreću love od koje dobro živi. Zdravko Mamić uz pomoć Milana Bandića de facto je privatizirao klub koji financiraju porezni obveznici. Ne plaćaju se ni porezi na transfere igrača. Mamić senior vodi klub, junior Mamić upravlja obiteljskom sportskom agencijom, a fratelo Mamić po Južnoj Americi nalazi igrače sumnjive kvalitete. Krši se Zakon o sportu. U divljim javnim ispadima za vrijeme nogometnih utakmica Mamića ne brine Zakon o sprečavanju nereda na sportskim borilištima jer zna da ga nitko neće uhapsiti. Institucije na sve to šute i toleriraju Mamićeve eskapade. Šute i legende kluba, a jedino tko viče 'Mamiću, ti nisi Dinamo' su BBB-ovci.

Iako će Boysi teško pobijediti Mamića bojkot je barem ujedinio grupu. Odluka o bojkotu teško im pada, a pogotovo sada kada je klubu napokon dobro krenulo u europskim natjecanjima. Mnogi im zamjeraju da su napustili klub te ih kažnjavaju riječima da je bez njih i bolje. No, svatko tko voli nogomet priznat će da atmosfera na stadionu bez Boysa nije ista. Nitko ne može nadomjestiti huk sa Sjevera koji ne prestaje i kada klub gubi. Jednom kad se vrate ondje gdje im je mjesto ako nastave stazom destrukcije mogla bi ih zadesiti sudbina ultrasa PSG-a koji nakon silnih podjela i rasta spirale nasilja više ne postoje.

Ako ništa, bojkot je barem ujedinio grupu

Boysi, kao i svi drugi, imaju svoje lice i naličje. Oni ne dolaze s nekog drugog planeta i prisutni su u svim segmentima društva – od školaraca, studenata, radnika, novinara, profesora, besposličara … Zločesti plavi dečki su bojkotom dobili vrijeme za razmišljanje. Hoće li ga dobro iskoristiti vidjet ćemo …

Tomislav Marinović