Izet Žiško poznati je BH novinar trenutno zaposlen u Kanadi kao vozač "drumske krstarice", gdje usput skuplja i dojmove za svoj roman o Americi kroz prizmu "naših" ljudi. No, još samo kratko će svoj budžet popunjavati vrlo dobrom plaćom kamiondžije, jer nedavno je prihvatio posao u struci - zamjenik urednika "Jutarnjih novina", kojima baš i ne ide. Zanimljiv i, na neki način, edukativan intervju s Izetom pročitajte

Pređimo odmah na stvar, uz samo jednu napomenu kako ovo "RSE" značio Radio Slobodna Evropa, odakle prenosimo intervju u cjelosti i bez ikakvih intervencija.

RSE: Kako to da umjesto za kompjuterom, uobičajenim ambijentom za novinara, posljednjih mjeseci krstarite drumovima sjeverno-američkog kontinenta kao vozač teškog kamiona, drumske krstarice?

ŽIŠKO: U Kanadi, u svojoj struci, nisam mogao dobiti posao jer nisam imao dovoljno jaku vezu. U Kanadi ne možete dobiti bilo kakav posao ako nemate nekoga ko će vas preporučiti za neki posao. Pisao sam za razne novine dok su bila aktuelna zbivanja u Bosni i Hercegovini, a nigdje nisam mogao dobiti stalni posao.

RSE: Naše nekadašnje društvo je bilo na lošem glasu zbog veza i vezica. Izgleda da to nije fenomen vezan samo za bivšu Jugoslaviju, nego i za mnoge druge zemlje.

ŽIŠKO: One veze koje smo mi imali i koje smo koristili nisu takvog kalibra i takvog formata kao ove ovdje. Ovdje ne možete dobiti posao čistačice ako nemate neku preporuku. Veza je status i ona je ozakonjena.

RSE: Kada sam došao u Australiju, meni su slično kao i vama rekli da nije važno šta znam, nego koga poznajem.

ŽIŠKO: Mislim da je ta rečenica prava i da pogađa u centar. Kroz svoje iskustvo, kroz iskustvo kćerke i prijatelja u Kanadi i u SAD-u, garantovano nećete dobiti nikakav posao ako nemate dobru vezu. Ne morate puno znati, ne morate biti stručnjak u svome poslu, ali morate imati dobru vezu.

RSE: Kako izgledaju vaše vozačke šihte? Koliko je taj posao opasan? Kako doživljavate Kanadu i Ameriku iz kabine vaše drumske krstarice?

ŽIŠKO: Počeo sam voziti automobil u svojoj sedmoj godini i bio sam jedan od najmlađih vozača u bivšoj Jugoslaviji. Svojevremeno sam kao dijete vozio fiću na prvomajskoj paradi. Potom sam vozio relije i auto trke. Od ranog djetinjstva zamirisali su mi oktani. Pošto u svojoj struci u Kanadi nisam mogao dobiti posao, razmišljao sam šta bih mogao raditi a da bude izazovno i dobro plaćeno. Odlučio sam se za kamion kako bih prokrstario Ameriku i upoznao pravu stranu te zemlje, a ne onu koju sam gledao dok sam u SAD dolazio kao novinar i gost američke vlade. Posao vozača je izuzetno opasan jer su to destinacije o kojima Evropljani mogu samo sanjati. U sedam dana vozač kamiona drumske krstarice duge 23 metra pređe sedam do osam hiljada milja. Vozi se u timu. Prolazite kroz različite države, različite klime, prolazite kroz snijeg, led, a na drugoj strani kroz ljeto. Uz put viđate na desetine prevrnutih kamiona koje je prevrnuo vjetar, koji su sletjeli u provaliju zbog leda i slično. To je izuzetno opasan posao, tim prije što vas praktično na svakom ćošku vreba i policija ako prekoračite brzinu. Ono što je neobično za Evropljane je činjenica da u Americi skoro na svakom većem raskršću, na ulasku i izlasku iz pojedine države imate vage na kojima se vrše mjerenja težine kamiona, a pri tome i potpuna kontrola kamiona, tereta, vremena koje provodite za volanom i slično. Vodite neku vrstu dnevnika i tačno se zna koliko vremena možete provesti za volanom, koliko morate biti na spavanju, koliko morate biti na dužnosti.

RSE: Sedam milja je oko desetak hiljada kilometara?

ŽIŠKO: Upravo tako. Pretprošle sedmice sam išao od Toronta do Kalifornije i nazad. Samo kroz Kaliforniju sam prošao oko dvije hiljade kilometra, a ukupna dužina puta bila je 10 hiljada i 216 kilometara. Možete zamisliti koliki je to napor, čak i za mlađeg čovjeka.

RSE: Koliko dnevno vi i kolega napravite kilometara?

ŽIŠKO: Dnevno pravimo oko dvije hiljade kilometara. Pet sati vozite, pet sati spavate i stalno se smjenjujete. Kamion ne stoji dvadeset i četiri sata.

RSE: Da li vozite mak?

ŽIŠKO: Vozim volvo, ali tu su i makovi. Volvo je posebno popularan među našim ljudima. Veliki broj ljudi sa područja bivše Jugoslavije se orijentisao na ovaj posao, iako je težak, ali je mnogo bolji nego raditi u fabrici. Posao je dobro plaćen, ako se gleda ukupna suma koju dobijete na ruku, ali ako bi to rasporedili na sate, onda je to najslabije plaćen posao na ovom kontinentu.

RSE: Koliki teret prevozite?

ŽIŠKO: Kamioni su dugi 23 metra, za razliku od onih u Evropi koji su dugi 17,5 metara. Tereti su svaki put različiti. U Americi su tereti ograničeni na oko 30 tona.

RSE: Poznato nam je iz brojnih holivudskih filmova da su vozači teških kamiona u Americi žestoki momci, tipovi kratkog fitilja, uvijek spremni na kavgu. Ima li u tome istine ili se radi o stereotipu? Kako su vas prihvatile kolege? Dolazite iz ambijenta koji oni možda pomalo preziru.

ŽIŠKO: Kolegama ne govorim da sam novinar jer bih tada malo šta saznao. Mislim da bi u tom slučaju prema meni bili podozrivi. Vozači kamiona su sjajni momci, međusobno izuzetno solidarni. Reaguju žestoku samo u slučaju da ih neko nagazi. Svakome će pomoći ko se nađe u nevolji. Oni nemaju vremena za opuštanje, ne uživaju u alkoholu, osim u rijetkim prilikama kada se nađu kod kuće. Slika o žestokim momcima je više produkt Holivuda nego stvarnosti.

RSE: Rekli ste da želite napisati knjigu o Americi viđenoj očima čovjeka koji je tu zemlju prokrstario uzduž i poprijeko kao vozač. Kakva to knjiga treba da bude?

ŽIŠKO: Knjiga treba Ameriku da predstavi u pravom svjetlu. Znam da ogromna većina naših ljudi, ali i ljudi u drugim zemljama svijeta, ima potpuno pogrešnu sliku o životu u Americi. Rekao bih da je Holivud glavni krivac što ljudi o Americi misle kao o zemlji iz bajke u kojoj se samo uživa. Naprotiv. Slika Amerike je, na žalost, potpuno suprotna tom uobičajenom stereotipu. Amerika je zemlja malog broja bogatih pojedinaca i miliona siromašnih. U toj zemlji danas gotovo da nema srednje klase. Kada vam rođaci pričaju o Americi, obično govore o tome kako su kupili kuću sa bazenom, kako imaju novi automobil, kako imaju sve što požele. Niko vam ne govori da je zadužen do guše. Američki poreski sistem je takav da vas tjera da investirate, da se zadužujete kako bi ste plaćali manji porez. Otuda mogu reći da su gotovo svi naši ljudi do guše zaduženi. Gledao sam Ameriku drugim očima prije rata, Ameriku iz Holivuda, Ameriku bogatih ljudi. Danas kada gledam Ameriku imam potpuno drugačiju sliku o toj zemlji. U Americi razboliti se znači gotovo preko noći ostati bez bogatstva. Moj suvozač, Mesud Kilić, je u toku jedne vožnje prema Kaliforniji dobio moždani udar. Pozvao sam 911 i za desetak minuta stigla su kola hitne pomoći. Mesud je prebačen u malu bolnicu gde je proveo pet dana. Za pet dana boravka u bolnici ispostavljen mu je račun od 200 hiljada američkih dolara. To je Amerika. Ne možete vjerovati koliko danas jedan Amerikanac teško preživljava. Ni u jednoj evropskoj zemlji nećete vidjeti toliko mnogo bijede kao što ćete je vidjeti u Americi.

RSE: Da li je istina da mnogi naši ljudi, u želji da se vrate ti dugovi i da steknu neku solidnu osnovu, rade i po tri posla?

ŽIŠKO: To je istina. Naši ljudi rade po dvadesetak sati dnevno. A ako je to moguće, rade i po tri posla dnevno. Niko ovdje nema vremena za druženje i rijetke su prilike u kojima se naši ljudi sastaju, u kojima se ljudi susreću, razmjenjuju iskustva, sem ako ih ne vežu neki poslovni odnosi.

RSE: Kako pripremate građu za knjigu? Da li tokom tih silnih susreta imate novinarski blok i magnetofon pa to bilježite? Ne smijete otkriti da ste novinar jer želite što neposrednije odgovore, što otvorenije razgovore. Na koji način to postižete?

ŽIŠKO: U pojedinim trenutcima ako sam sam bilježim neke razgovore i na osnovu sjećanja reprodukujem u svojim mislima ono što sam vidio. Nastojim u pojedinim trenucima da diktiram u diktafon ono što vidim i ono što mi se čini zanimljivo. Ovdje je na stotine hiljada naših ljudi sa područja bivše Jugoslavije. Gotovo da nema niti jednog pedlja zemlje, niti jedne države u SAD-u u kojoj nema naših ljudi. Čak žive i u Nevadi, Nebraski i u nekim zabitima gdje ne možete vidjeti niti jednu kuću. Ima jedan rudnik u kome radi 150 ljudi iz Bosne i Hercegovine. Pravim priču o takvim ljudima, o njihovim životima, kakva su njihova iskustva u SAD-u, kako oni doživljavaju tu zemlju. Moj stav o Americi nije samo moj stav, iako je to Amerika gledana mojim očima. To je Amerika gledana kroz prizmu naših ljudi koji u njoj žive. Gotovo da nema niti jednog čovjeka sa područja bivše Jugoslavije kojeg sam sreo, a koji nije poželio da se vrati.

RSE: Proputovali ste mnogo, vidjeli mnogo toga. U koja bi ste se mjesta vratili kao turista?

ŽIŠKO: Malo je zemalja koje nisam obišao. Nikada i nigdje je neću naći, niti sam ikada igdje vidio ljepše more i ljepšu državu nego što je to Hrvatska. Ako bih ikada mogao da biram, živio bih u Dubrovniku. Dubrovnik je moj san i mislim da je to jedan od najljepših gradova na svijetu. Želio bih da živim u Evropi. Mislim da su nam ljudi u Evropi bliski običajima, po življenju života, po onome kako razmišljaju. Mislim da se u Sjevernoj Americi ili Australiji teško navikava čovjek iz Evrope, jer je tamo sve stereotip. Ako vidite jedan grad u SAD-u ili u Kanadi, možete računati da ste vidjeli sve njihove gradove.

RSE: Živite u Kanadi koja zajedno sa SAD dijeli prostor Sjeverno-američkog kontinenta i u odnosu na većeg i bogatijeg susjeda razvija sistem kapitalizma koji je nešto blaži, u kojem ima solidarnosti, u kojem ima zaštite najugroženijih, u kojem je bogatstvo možda ravnomjernije raspoređeno. Imate li priliku da poredite i kako doživljavate Kanadu, zemlju velikih potencijala i izuzetno skromnih ljudi?

ŽIŠKO: Kanada je bila socijalna zemlja. U odnosu na onu od prije desetak godina je potpuno drugačija. U Kanadi se ranije moglo živjeti od socijalne pomoći, a danas ne možete platiti ni stan, a kamoli hranu. Besplatne usluge u zdravstvenoj zaštiti je svakim danom sve manje. U Kanadi ste ranije bez ikakve nadoknade mogli srediti zube. Danas za najbezvezniji pregled kod zubara morate platiti najmanje 300 dolara. Sada plaćate i preglede kod očnog ljekara. Rekao bih da se danas Kanada amerikanizira, da ide ka tome da će možda u nekoj bliskoj budućnosti Kanađani u pogledu zdravstvene zaštite biti u istoj situaciji u kakvoj su danas Amerikanci. I u Kanadi plaćate studije. Za prosječnog građanina medicina i pravo su nedostupni, jer da bi ste završili te univerzitete, pored izvanrednih rezultata tokom srednje škole, morate izdvojiti ogromne pare. U Kanadi je jedan problematičan zakon a to je da se u praksi ne priznaje niti jedna evropska niti bilo koja druga univerzitetska diploma osim američke. Pored toga, možete imati i kanadsku diplomu, ali ako nemate kanadskog iskustva nećete dobiti niti jedan posao. U Kanadi je praktično ozakonjena veza. Takva je danas Kanada. Nije to Kanada od prije desetak godina koja je bila na listama UN-a prva zemlja po sadržajnosti življenja i ugodnosti života.

RSE: Kada ste govorili o amerikanizaciji, da li to znači da nema više ni stalnih poslova, nego se poslovi sklapaju po ugovoru?

ŽIŠKO: To je tačno. Osim službenika koji rade u državnim službama, ne možete računati na to da nećete sutra ostati bez posla. Naši ljudi sa područja bivše Jugoslavije, naviknuti na neku vrstu socijalne sigurnosti i nemogućnosti da ostanu bez posla, ovdje su podizali kredite. Preko noći ostanu bez posla i mnogi dolaze u situaciju da se nađu na ulici. I u Kanadi i u SAD-u imate sindikalne pokrete, ali oni su daleko od toga da budu snažni i moćni, onakvi kakve poznajemo u Evropi.

RSE: Obično kada razgovaramo sa ljudima iz Bosne i Hercegovine koji su bježeći iz rata potražili utočište u nekoj stranoj zemlji, svi se slažu da je mlađa generacija lakše doživjela taj lom i imala više uspjeha u prilagođavanju. Da li je takav slučaj i sa vašom kćerkom?

ŽIŠKO: Svakako da se mlađi ljudi lakše uklapaju u nove sredine. Mi u ovim godinama i sa određenim navikama iz Evrope zaista teško to podnosimo i teško se uklapamo u ovaj način života, a život je takav da se praktično živi na točkovima. Takav je bio slučaj i sa mojom kćerkom. Teško se naviknuti na ovdašnje uslove života jer i Amerikanci i Kanađani pola života provedu u automobilu. Ovdje nemate klasičnih prodavnica kao u Evropi. Imate molove na kojima kupujete, na molovima su smješteni restorani. Kada idete u kupovinu ili u restoran obavezno koristite automobil. Razdaljine su takve da bez automobila ne možete živjeti. Moja kćerka se relativno dobro uklopila u ovdašnju sredinu, ali i pored završenog univerziteta, ne može dobiti adekvatan posao jer ovdje nema baš nikakve veze. Supruga je bila prisiljena ponovo upisati univerzitet i sada je pri kraju da po drugi put završi studij, ali je u pitanju da li će i ona dobiti posao. Mislim da će kćerka uspjeti. Postala je dio ove sredine. Ona će se nekako i snaći i vjerovatno nakon izvjesnog vremena dobiće i posao. Već je stekla određene navike. Rekao bih da nije u pravom smislu Kanađanka, ali svakim danom postaje sve više i više prava Kanađanka.

RSE: Da li ste u Kanadi uspjeli za sebe da kupite i sredite neki automobil i da ga vozite u slobodnom vremenu, da uživate u tome?

ŽIŠKO: Teško da mogu uživati u vožnji, s obzirom na toliko sati provedenih za volanom. Kupio sam automobil koji odgovara meni i mojim viđenjima. S obzirom na velike daljine to je veliki automobil, pontijak. Ima sedam sjedišta. Amerikanci prave komforne automobile koji su veoma udobni, mnogo udobniji nego evropski, ali su oni veliki gutači benzina, za razliku od evropskih i japanskih. Uživam u vožnji kada imam slobodnog vremena i kada sam neopterećen. Ovdje je teško i uživati u vožnji s obzirom na saobraćaj i frekvenciju vozila. Na putu je po pet-šest traka. Teško je opisati uslove u kojima se vozi po Americi. To su milioni vozila na putu. Mora čovjek biti oprezan i teško da ima vremena za opuštanje.

RSE: Imate li slobodnog vremena i kako ga ispunjavate? U Kanadi je na pragu zima. Znači li to manje šansi da budete napolju, u prirodi, na otvorenom i više vremena za knjige i neke druge hobije?

ŽIŠKO: Kao profesionalac-novinar ja sam pasionirani čitalac novina i kada god uhvatim slobodnog vremena, koje se mora naći za čitanje čak i u toku vožnje, kupim, ako ništa i US Today. Na žalost, američke novine imaju veoma malo onoga što mene interesuje. Gotovo da nema izvještaja o Evropi. Uglavnom su to događaji iz Sjeverne Amerike ili iz Iraka. Nađem priliku da gledam televiziju i da čitam knjige, one koje mene zanimaju, knjige iz spoljno-političke sfere, one oblasti kojom se bavim već tridesetak godina. Moj poseban hobi je bavljenje sportom. Već 35 godina se bavim sportom gotovo svakodnevno i kada imam slobodnog vremena najviše ga provodim u trčanju i u prirodi. Kada dođe zima gotovo da nema zgrade u Kanadi koja nema salu za vježbanje. U zgradi, u kojoj živim, u prizemlju ima jedna mala sala i dobar dio vremena provedem u njoj trčeći i vježbajući. Čovjek u ovom poslu, bilo u novinarstvu ili za volanom, mora biti fizički spreman.

RSE: Postoji li neki dnevni list, ili neki nedjeljni magazin, koji u potpunosti zadovoljava vaše kriterije?

ŽIŠKO: Naravno da ima. Moja novina je Time koju već decenijama čitam redovno. Mislim da je jedna od najboljih i najanalitičnijih novina na svijetu. Od kanadske štampe redovno čitam Toronto Star i mislim da je to jedna izuzetno dobra novina. Za njom mnogo ne zaostaje National Post. U SAD, na prvom mjestu za mene je New York Times, iako imam rijetku priliku da ga čitam. Na putevima po kojim se krećem u SAD-u uglavnom prodaju USA Today.

RSE: To je neka vrsta Večernjih novina?

ŽIŠKO: To je novina za širu čitalačku publiku, koja mene ne zadovoljava, sa kratkim informacijama, puna tračeva, malo vijesti iz spoljno-političkih događaja, malo Evrope, malo svijeta. Novina koja je isključivo vezana za američko podneblje, za američke događaje i više je žuta nego ozbiljna novina. To nije novina za profesionalce, već za čitanje u podzemnoj željeznici ili u autobusu.

RSE: Krajem godine krećete za Sarajevo kako bi ste preuzeli mjesto zamjenika glavnog urednika Jutarnjih novina. U tu redakciju nosite veliko iskustvo i reputaciju čovjeka koji zna kako se prave dobre novine za tržište. Ne mogu radi konkurencije da vas pitam kakve inovacije namjeravate uvesti, ali dozvolite da ipak upitam za mišljenje o medijskoj situaciji u Bosni i Hercegovini, posebno kada se radi o štampi.

ŽIŠKO: S obzirom na činjenicu da sam dobar dio vremena posljednjih godina proveo radeći za raznorazne medije u Bosni i Hercegovini, pa i u samom Sarajevu, imam kompletnu sliku današnjeg stanja u bosansko-hercegovačkom novinarstvu. Po meni, ono nije ni malo svijetlo. Na žalost, mnogi novinari su podlegli uticajima svojih nacionalnih lidera i pišu isključivo kroz nacionalnu dioptriju. Tako danas u Bosni i Hercegovini imate mnogo nacionalnih novina s nekompetentnim pisanjem. Nema pravog analitičarskog novinarstva, onakvog kakvog smo navikli da imamo. Svaka redakcija ima poneku zvijezdu. Naše kolege nisu za to krive. Mnogi su iz školskih klupa sjeli za uredničke stolove i silom prilika bili prisiljeni da se nađu u ulozi za koju nisu imali dovoljno iskustva, niti su imali dovoljno priprema, niti su imali kolege mentore, kakve smo mi nekada imali. Nisu imali vremena za pripremu i nisu imali mogućnosti kao mi nekada.

RSE: Koga se rado sjećate? Od koga ste najviše naučili?

ŽIŠKO: Najradije se sjećam svog pokojnog kolege Anđelka Otovića, kolege Rize kojeg počesto srećem i koji je danas, na žalost, u teškom zdravstvenom stanju. Sjećam se i Drage Solde. Puno je dragih kolega koji su sada već u godinama i dugo godina u penziji.

RSE: Govorite o legendama Oslobođenja i bosansko-hercegovačkog novinarstva?

ŽIŠKO: Upravo tako. Mislim da su to ljudi koji su zadužili bosansko-hercegovačko novinarstvo i koji će ostati zabilježeni u istoriji bosansko-hercegovačkog novinarstva kao vrsni profesionalci.

RSE: Jednom nogom ste na putu, u mislima ste već u Sarajevu zaokupljeni time kako ćete urediti stvari u Jutarnjim novinama. Uporedo sa tim poslom očekuje vas izuzetno težak posao - sređivanje materijala za vašu knjigu. Kada bi se knjiga mogla pojaviti u knjižarskim izlozima?

ŽIŠKO: Neki sadržaj već imam. Napisao sam i par feljtona. Imam generalni koncept knjige, imam pribilješke i zabilješke. Mnogo toga imam i u glavi. Mislim da mi je dovoljno šest mjeseci da to uobličim i napravim. Uvjeren sam da će za sedam mjeseci knjiga izaći iz štampe.

Intervju sa Izetom Žiškom možete naći na ovom linku, a potpisuje ga Nikola Gurović.