„Kao budala, magistar Alispahić ima svako pojedinačno pravo braniti doktorat o, recimo, konstrukciji iseljeničkog mita u novijoj bošnjačkoj književnosti, sve po akademskim uzusima 'citirajući i navodeći' autore što dekonstruiraju fabricirani židovski mit o lutajućem Izabranom narodu i lažno bošnjačko pamćenje Obećane Bosne. Kao znanstvenik – jebiga – ne“, piše u svojoj novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje Boris Dežulović. Kako bi dokazao svoje teze o nepodobnom Fatmiru Alispahiću kojem nije dozvoljeno da doktorira na sarajevskom Filozofskom fakultetu, Dežulović će napraviti zanimljiv „eksperiment“

"Navodno je stradalih tek stotinu, i to od iscrpljenosti" (FOTO: Wiki)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pita on mene, znaš li šta Mujo radi kad završi Filozofski fakultet? Znam, reko, premjesti skelu na Pravni. Eto vidiš, dočekao me Kožo, kako robuješ stereotipu o Muji budali. To je kad Mujo završi Filozofski fakultet u Beču, Islamabadu, Oslu ili romanima Bekima Sajranovića: kad završi filozofski u Sarajevu, doktorira na temu "Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti".

Dobro, sad smo postavili potencijalno utuživu doktorsku tezu: magistar Fatmir Alispahić je budala. U obrani teze, međutim, ne samo da ću to dokazati, već će do kraja teksta to priznati i sam magistar Alispahić. Tim više što budala - za razliku od, recimo, falsifikatora i pseudonaučnog negatora genocida nad Bošnjacima - ima pravo doktorirati.

Je li Fatmir Alispahić peder? by Boris Dežulović

Disertacija magistra Alispahića "Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti" na sarajevskom je Univerzitetu, naime, odbijena zbog humanističke nepodobnosti autora i njegovih šovinističkih stavova, a da se nitko nije zapitao što je s njegovim naučnim kompetencijama. Evo stoga malog eksperimenta: pročitajte pažljivo sljedeći tekst – dat ćemo mu neki efektan naslov, recimo, "Marketing genocida" – pa ćete svojim riječima odgovoriti na neka pitanja.

"U ovom ćemo tekstu ilustrativno predstaviti sumnje u vjerodostojnost genocida nad Bošnjacima. Budući da Bošnjaci preko medijske industrije genocida drže Svijet u obmani o svome stradalništvu, kako bi abolirali svoje zločine, historički tekst se nameće kao temelj projekta. Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu o bošnjačkom stradalništvu u ratu 1992 - 95. Do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć koju drže muslimani ne dopušta brkanje 'istine' o genocidu. Naučnici koji su pokušali zvaničnoj verziji suprotstaviti činjenice, brutalno su proganjani. Ipak, kroz tu medijsku maglu do nas su se uspjele probiti neke teze koje nanose sasvim drugo svjetlo na tekstualne proizvode na osnovu kojih smo do danas bezrezervno vjerovali da je Karadžić u Bosni pobio sto hiljada Bošnjaka."

Dosta? Izdržite još malo.

"Srebrenica je posebna priča. Zvanična historija tvrdi da su Srbi u roku od par dana sistematski poubijali više od osam hiljada Bošnjaka i pokopali ih u nekoliko desetina masovnih grobnica, a nauka tvrdi da je za taj proces potrebno barem dvije sedmice. Navodno je stradalo tek stotinu Bošnjaka, i to od iscrpljenosti. Ovdje smo samo ukratko naveli sumnje u vjerodostojnost historijskog teksta o genocidu, a kako bismo ukazali na potencijal historije kao medija političke moći."

Analizirajmo sada pročitani tekst. Idemo po abecednom redu: da vidimo što o njemu misli magistar Alispahić. A on misli – ispravit će me ako griješim – da je riječ o odvratnom revizionističkom pamfletiću u najboljoj tradiciji Ljiljane Bulatović. I bit će, naravno, u pravu.

Što, međutim – sad postaje zanimljivo – kad bi Ljiljana Bulatović u svoju obranu kazala kako je u tekstu "navela i citirala tekstove onih koji negiraju genocid nad Bošnjacima, da bi pokazala kako Bošnjaci čuvaju istinu o svome stradanju, i kako Srbi moraju na isti način čuvati istinu o svome stradanju"? Magistar Alispahić bi se, jasno, samo nadmoćno nasmijao i odbrusio Ljiljani da on nije budala, jer samo bi budalu mogla uvjeriti kako je takav tekst zapravo kritika osporavanja istine o genocidu nad Bošnjacima.

E vidite, tu griješite: magistar Fatmir Alispahić – sad ide najzanimljiviji dio – bez ostatka je uvjeren da je gornji tekst ubojito precizna kritika negacije genocida nad Bošnjacima. Kako znam? Tako što je to sam javno rekao. "Ja sam pisao tekst 'Marketing tragedije', u kome sam naveo i citirao tekstove onih koji negiraju holokaust", izjavio je nekidan u emisiji U škripcu Televizije Alfa, "da bih pokazao kako Jevreji čuvaju svoju istinu, istinu o svome stradanju, i kako mi moramo na isti način čuvati istinu o svome stradanju."

Sad vam se samo kazalo: tekst o konstruktorima mita o genocidu u Bosni zapravo su od riječi do riječi prepisani pasusi iz Alispahićeve kolumne "Marketing tragedije" u Saffu, objavljene i u istoimenoj knjizi, u kojima su tek riječi holokaust, Židovi, Hitler, nacisti, Auschwitz i gasne komore, te brojke šest milijuna i tristo hiljada eksperimentalno zamijenjene riječima genocid, Bošnjaci, muslimani, Karadžić, Srbi, Srebrenica i masovne grobnice, te brojkama sto hiljada, osam hiljada i stotinjak.

Da: za taj svoj odvratni antisemitski pamfletić magistar Alispahić tvrdi da je upravo kritika osporavanja holokausta, odnosno – još bolje – primjer kako Bošnjaci "moraju na isti način čuvati istinu o svome stradanju".

Ukratko: ili magistar Alispahić tvrdi da genocida nad Bošnjacima nije bilo, pa bi i oni, poput Židova, trebali "na isti način" iskoristiti "potencijal historije kao medija političke moći" i "u svijesti ljudi" konstruirati "proizvod o stradalništvu", odnosno mit o genocidu nad Bošnjacima, potpisujući tako i onaj eksperimentalno manipulirani tekst – za potrebe ovog ogleda nepravedno pripisan Ljiljani Bulatović, koja barem nikad nije tvrdila da Srbi lažnim mitovima moraju čuvati istinu o svome stradanju – ili je samo budala.

Pri čemu nekako slutim da bi magistar Alispahić, a ispravit će me ako griješim, radije bio budala.

Kao budala, magistar Alispahić ima svako pojedinačno pravo braniti doktorat o, recimo, konstrukciji iseljeničkog mita u novijoj bošnjačkoj književnosti, sve po akademskim uzusima "citirajući i navodeći" autore što dekonstruiraju fabricirani židovski mit o lutajućem Izabranom narodu i lažno bošnjačko pamćenje Obećane Bosne. Kao znanstvenik – jebiga – ne. Da sam ja, recimo, teza o genocidu nad Bošnjacima, rekao bih Fatmiru: samo me nemoj ti braniti, majke ti.

Ovdje, shvatili ste, nije riječ ni o slobodi mišljenja – garantiranom, uostalom, Etičkim kodeksom Univerziteta – ni o podobnosti doktoranta s tezom o srebreničkoj laži: kako vidimo, ni sam magistar Alispahić nema problem s tim da Ljiljana Bulatović sutra na sarajevskom Univerzitetu doktorira s temom "Jevrejsko iskustvo u novijoj bošnjačkoj mitologiji". Riječ je o znanstvenoj kompetenciji: ima li autor koji tezu o genocidu nad Bošnjacima brani uspoređujući ga s lažnim mitom o holokaustu ijednu referencu za doktorsku disertaciju na ozbiljnom Univerzitetu? Naročito na onome koji u članku 18. svog Etičkog kodeksa izričito zabranjuje "tendenciozno tumačenje naučno-istraživačkog rada"?

Osim ako nije budala, pa tendenciozno tumači vlastite radove. Za budale, naime, u Etičkom kodeksu ne piše ništa.

Ako pak nije budala, uvijek može premjestiti skelu na Filozofski fakultet u Banjaluci.

Boris Dežulović, Oslobođenje