Svi znate da je Tihomir Blaškić slobodan, bio u Zagrebu, pa da je otišao u Kiseljak gdje ga je na stadionu dočekalo 15 000 ljudi, bez Thompsona. Znamo da ne zamjera Tuđmanu što je skrivao dokumente, ali ne znamo kako na sve gledaju u Ahmićima, selu u srednjoj Bosni koje ćemo pamtiti po jednom od najvećih pokolja u hrvatsko-muslimanskim sukobima. No, saznat ćemo i to, putem odlične reportaže starog Lupeškog znanca

Stari Lupeški znanac je nitko drugi nego Boris Pavelić, a njegov tekst objavljen je u Novom listu, a mi ga prenosimo u cijelosti …  

AHMIĆI – »Rec' mu nek mi patike donese, vi'š da samo čizme nosam! I da mi ne bi možda kolače pravio?«, komentira Munir Ahmić najavu da bi Tihomir Blaškić mogao posjetiti Ahmiće. Munir nije izgubio osjećaj za bosanski humor, iako mu je 16. travnja 1993. ubijen otac, a on ranjen u nogu pa je danas 70-postotni invalid. No pogrešno bi bilo pretpostaviti da su ahmićke žrtve, ma koliko ne odustajale od šale, zaboravile što se dogodilo.
»Ahmićani su protiv Blaškićeva dolaska u selo. Shvatili bi to kao provokaciju. Poručujem mu neka ne dolazi. Jer, da mu je stvarno žao, pokolj se ne bi ni dogodio. A danas, da ima imalo ljudske savjesti, najprije će poimence reći tko je ubio tih 116 ljudi. Pa nije njih poplava odnijela – 116 ljudi je to! A gdje su tek ostale žrtve zločina u općini Vitez«, kazao nam je jučer Elvedin Kermo, predsjednik udruženja žrtava rata »16. april 1993.« iz Ahmića.
»Dok se točno ne dozna tko su ubojice, nikome se ne može vjerovati. Ljudi su nepovjerljivi, i ogorčeni ovom presudom. A i kako da vjeruju, kad je kolona automobila s hrvatskim zastavama poslije objave nove presude Blaškiću vozila Ahmićima i trubila: kao da slave! Pa zar nije to namjerna provokacija?!«, pita Kermo. 

Moramo živjeti zajedno

Uistinu, od ostalih Ahmićana doznajemo da je u noći poslije objave nove presude Blaškiću kolona automobila provocirala ljude u Ahmićima, dernjajući se uz zanimljivu inačicu ustaške pjesme: »Evo Jure, evo Bobana, evo Tihomira!« Dok se, u najmanju ruku, od toga ne ogradi, Blaškić ne može računati na povjerenje ljudi koji su izgubili po cijele obitelji.
»Ja bi' volio da ne dođe, eto iskreno sam ti rek'o«, kazao nam je jučer Sulejman Pezer, Ahmićanin kojemu su ubijeni otac, stariji od 80 godina, majka, brat i još 16 članova obitelji. Ali nema u Sulejmana – kao ni u ostalih Ahmićana s kojima smo jučer razgovarali – borbene gorčine. Oni su rezignirani, i ne vide čemu sva ta ceremonija oko Blaškićeve isprike. Možda za kamere, kažu. Za njih sigurno nije.
»Pomirenje, kažu. Ma kakvo pomirenje?! Pa mi se nikada ni sa kim nismo ni svađali! Šta se mi imamo miriti s bilo kim? Pa mi moramo živjeti zajedno, i živimo, normalan je život. Pa svi mi danas radimo kod Hrvata, tu su nam komšije«, kazali su nam kolege Munira Ahmića, s kojima smo jučer razgovarali pored obnovljene ahmićke džamije. 

To je to što nas razdvaja

»Vidiš, nitko od nas tu nema posla. Snalazimo se. A ja sam 70 postotni invalid rata, i imam 250 maraka penzije, koja još kasni tri mjeseca. A moj komšija, Hrvat, invalid je 20 posto, i ima više od petsto maraka. I to je to što nas razdvaja! Hrvatska daje njima penzije, a zašto? Jesu li ratovali za nju?«, odmahuje rukom Munir. »Da se ujedinimo, pa svakome isto, i Hrvatima, i našim balijskim penzijama! Kako oni to misle, povjerenje, a njima više, nama manje?!«
»I zašto, ako mu je baš toliko žao i ako mu je BiH sad stvarno njegova država, nije sletio u Sarajevo? Pa za nas je provokacija da slijeće u Zagreb, kao da je to njegov glavni grad! Eto ti Zagreba, bujrum brate, al' ne dolazi mi 'vamo da mi prićaš neke priće«, kaže Munirova ekipa.
»Za zločin u Ahmićima još nitko nije kažnjen! I kako sad da mi vjerujemo Blaškiću kada dođe u Ahmiće?! Neka kaže poimence tko je odgovoran, to bi bio potez poštena čovjeka«, naglašava Elvedin Kermo.
Ahmićane nimalo ne fascinira najava skrušenoga Blaškićeva poklona pred pločom sa 116 imena ubijenih pored obnovljene džamije. »Je, tu će se pokloniti, a sutra će ga u Kiseljaku i Vitezu dočekat' k'o heroja, s hrvatskim zastavama i pjesmama! I opet će voz't u kolonama, i opet će hrvatske zastave vijoriti, i opet će nas provocirat'! Pa kako da mu vjerujemo? Neka se ogradi od svega toga, nek kaže da je BiH njegova zemlja, i nek kaže da ko je ubio sve naše u Ahmićima, pa nek se onda ispričava kol'ko oće. Meni i ne mora«, poruka je iz Ahmića. 

I mi plaćamo obranu u Haagu?!

Trebat će, dojam je u tom malom selu nadomak Viteza, da će trebati učiniti mnogo više od pukoga simboličkog čina kako bi se u srednju Bosnu vratilo povjerenje. »Pa šta ti misliš: naši telefoni tu u Vitezu spojeni su preko Hrvatskih telekomunikacija. A impuls je skuplji od BH telekoma, i svi mi znamo da se od toga novca financira obrana onih u Haagu. I sad mi, žrtve iz Ahmića, plaćamo obranu Blaškića i Kordića?! Ma kako to?!«, nepovjerljivi su Ahmićani.
Kako god bilo, u selu doznajemo da je predsjednik općine Vitez jučer kontaktirao odbor u Ahmićima, koji će danas službeno pripćiti hoće li Blaškić uistinu posjetiti mjesto zločina. Dogodi li se to, moglo bi biti već u četvrtak. »Slika njegova poklona pred pločom ubijenima obići će svijet«, oduševljeni su zagovornici zamisli. No umjesto medijskog pomirenja i obmanjivanja globalnoga auditorija, možda bi ipak bilo mudrije do kraja otkloniti i uzroke i posljedice zločinačke politike koja je Ahmiće i proizvela. A to ne samo da nitko ne čini, nego se nitko ne usuđuje ni spomenuti. Iz perspektive Ahmića – a to je u ovome slučaju jedina moralna perspektiva – to je pravi, neodložni i jedini smislen posao za Tihomira Blaškića. Ako ako samo dođe, slika se i ode – pametnije bi bilo pričekati bolju, pošteniju priliku.