Stigli blagdani. Ovo je prvi Božić koji neću provesti sa svojima. S obitelji i najdražima. No, nisam sam, niti sam usamljen. Ovdje na Martiniku sam točno dva mjeseca, u dan. Sletio sam, naime, 25. listopada. Sve je isto, a opet je sve drugačije. Jasno, druga zemlja, drugi običaji. Iako se činjenično radi o Francuskoj, ovdašnja kultura to ipak nije. Tako je i s doživljajem Božića. Moram reći da nisam praktični vjernik, pa čak ću ići toliko daleko da ću kazati kako ne volim i ne idem u Crkvu. Neću o razlozima jer to je moj privatni stav. Dakle, advent sam prošao i proživio s lokalnim stanovništvom, potomcima nasilno dovedenih Afrikanaca koje su bijeli gospodari pretvorili u roblje.

Dakle, advent sam prošao i proživio s lokalnim stanovništvom, potomcima nasilno dovedenih Afrikanaca koje su bijeli gospodari pretvorili u roblje. Možda je zato ovdje rođenje Spasitelja veselje. Ne znam, ali s koliko iskrene radosti se pjevaju božićne pjesme oduševljava me. Puni srce i dušu.

Nikome ne pada na pamet bacati petarde već samo pjevati Aleluju ‘u slavu gospodinovu’. Nisam to nikada doživio u domovini, a išao sam na polnoćke, ali prije samostalnosti, kada su u crkvu išli samo oni koji vjeruju, a ne oni koji tek žele biti viđeni te da im se zaboravi i oprosti da su bili članovi Partije. Nekrsti koji su preko noći postali vodeći vjernici u prvim redovima. No, i tada sam išao više iz osjećaja dužnosti nego iz radosti i veselja.

Iako se činjenično radi o Francuskoj, ovdašnja  kultura to ipak nije (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Te su se polnoćke obično pretvarale u ‘rafalnu paljbu’, i sklanjanje od kiše ‘piratica’. Od slavlja i veselja samo opekline. S time da moram reći da Europa, a tako i Hrvatska, imaju puno više razloga za slavlje dolaska 25. prosinca od stanovnika Kariba, odnosno Martinika. Dani na starom kontinentu napokon počinju biti duži, a noć sve kraća. Makar je proljeće još daleko, sve je bliže. Ovdje koji ‘metar od ekvatora’ nije tako. Dan traje 12 sati. I tako tijekom cijele godine. Toplo je stalno. More, ili ocean je za kupanje.

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Ni ovdje nema posla, poslao sam 12 molbi, ali ništa, čak nisam ni za konobara

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Dosta mi je ljenčarenja, idem peći ćevape i pljeskavice

Reklo bi se da se nema što slaviti osim samog života. Možda se zato i pjeva s veseljem. Ne znam. Ali nakon dugo vremena uživam u Božiću iako neću imati pun stol majčinih specijaliteta. Bakalar za Badnjak, darovi ispod bora, Božićni doručak sa šunkom, francuskom salatom. Ručak kao u najboljem restoranu. Hrpe kolača svih vrsta. I tako danima. Eh, da i sarma.

Oduševljava s koliko iskrene radosti pjevaju božićne pjesme (FOTO: Lupiga.Com)

Ove dane ću najvjerojatnije provesti sam. S jelom koje si sam pripremim, a što će to biti ponajviše će ovisiti koliko ću volje imati za kuhanje. Uglavnom nešto jednostavno. Gledajući ovako izdaleka, potpuno mi je jasno da se blagdani kod nas povezuju s prežderavanjem i hiperpotrošnjom. Dnevne novine tjednima unaprijed najavljuju koliko će milijardi narod potrošiti, a trgovci trljaju ruke jer će se prodavati odojci, janjetina, purice… 

Da ne govorim o svim tričarijama i drangulijama za poklone. Kultura Konzum(erizma) je prevladala. I svi samo prodaju priču, a ne žive je. Od medija preko veletrgovaca do običnih ljudi.

Mjesto gdje sam proveo zadnji advent (FOTO: Lupiga.Com)

Može mi se prigovoriti da sam ovdje tek dva mjeseca i da ne znam ‘pravo stanje stvari’. Da ne znam što muči narod Martinika na svakodnevnoj razini. Da ću misliti drugačije kad prođe više vremena. Ima u tome istine. Međutim i ne želim znati.

Zašto, pitate se? Jer me nije briga. Ne želim znati koliko ima nezaposlenih, koliko ih kopa po kontejnerima, koliko ih je na socijali. Zašto se crnci i Bekejci (potomci prvih bijelaca) ne vole. Tko koga optužuje za loše stanje u zemlji? Tko je kome gazda? Briga me i najednostavnije ne želim se u to petljati. Nemam pravo glasa, niti je to moj problem. Ja sam samo gost ovdje. Gost kojeg su primili kao najrođenijeg. I to mi godi jer ovdje izgleda ne vrijedi poslovica ‘svakog gosta tri dana dosta’. 

Pitaju me o Hrvatskoj, a ne želim govoriti što stvarno mislim (FOTO: Lupiga.Com)

Pozivaju me u svoje kuće, na večere, pa čak i za sam Badnjak imam više poziva, a u tim prilikama upoznajem im obitelji, djecu, prijatelje… Bez obzira na boju kože i socijalni status. Jasno, pitaju me i o Hrvatskoj, a kažem im da je to jedna prelijepa zemlja, puna dobrih ljudi. Ne želim govoriti što stvarno mislim. Uostalom čemu.

Nego da se vratim božićnom pjevanju. Bio sam na dva. Za prvi advent i sada za zadnji. Princip je da se dogovore prijatelji, susjedi i rođaci. Svatko donese nešto za popiti i pojesti. Ništa spektakularno, obično neki gulaš s rižom i mnoštvo salate, a pije se rum. Na prvom je bio i bend koji je svirao do dugo u noć, a okupljeni su pjevali i plesali. Godine, stas i izgled nisu uopće bitni, makar kako se pleše nešto kao ‘stiskavac’  barem godine bi trebale biti. 

Pjesme su na kreolskom, ali melodije su mi dobro poznate (FOTO: Lupiga.Com)

Ovaj zadnji advent je bio u Lokou Trankil gdje sam bio dva puta prije. Četvero ljudi bubnja, pjevač vodi, a ostali prate. Većina pjesama je na kreolskom tako da nisam previše razumio, ali melodija je znana. Tiha noć i tako dalje, ali u salsa aranžmanu. Ukoliko se kod bubnjanja može govoriti o aranžmanu. Svi nasmijani pjevajući iz petnih žila.

Sam tulum je počeo rano poslijepodne, a mi smo došli iza šest navečer. Ljudi su već pjevali. Malo pomalo ‘zbor’ je postajao sve brojniji. Bilo je i jako puno djece. Nešto turista, a uglavnom domaći koji drže do tradicije te uživaju u tome. Potrajalo je negdje do ponoći, a nas desetak je ostalo do iza dva ujutro, pričajući. Pitali su kako je to kod nas, a ja sam objašnjavao što se jede, kako u Zagrebu za advent nastaju brojna mjesta na otvorenom. Da se jedu kobasice, pije kuhano vino i rakija, kako je obično hladno i snježno. 

Nešto turista, a uglavnom domaći koji drže do tradicije (FOTO: Lupiga.Com)

Petarde, jasno, nisam spominjao. Kao ni političke propovjedi s oltara. Kako katoličke i ine udruge rade na tome da se manjinama ukidaju temeljna prava, kao da je to najbitnije i nema većih problema u zemlji. No, nije to sada bitno.

Ipak je vrijeme blagdana i rođenja sina Božjeg koji je se žrtvovao za nas iz bezuvjetne ljubavi. To i ja želim vama. Da volite i budete voljeni. Neću vam čestitati čestit Božić jer je čestitost ljudska vrlina za koju treba uložiti jako puno truda - stoga sretan vam Božić i godina Nova.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com