Božićna komedija s pjevanjem i trovanjem zvuči kao opis, zapravo slogan koji bi vas mogao prevariti i natjerati u mrak kino-dvorane da pogledate novi film Snježane Tribuson. Možete iz njega iščitati parodiju, recimo, Agathe Christie gdje se aristokracija okupi u jednoj kući, ili još bolje urbanoj vili, slušaju se operne arije i rovare jedni protiv drugih. Ili crnohumorni “twist” na obiteljsku dramu. Ili naprosto mjuzikl s malo morbidnijom tematikom. Ili što god. Mogućnosti su uistinu brojne i neograničene. 

Međutim reklamni slogan kao reklamni slogan u našoj istočnoeuropskoj varijanti “kapitalizma” zapravo ne mora ništa značiti. Ovaj je čak formalno gledano točan - događa se oko Božića, taj famozni zagrebački advent; komedija je u smislu da nije tragedija, a ni, recimo, horor ili triler; svakako ima pjevanja, i to opernog, premda ono nije esencijalno za priču, već više služi kao izjava ljubavi tom pod-žanru klasične muzike ili kao ponosna izjava malograđanštine.

Navojec kao kvartovsko-narodski švaler, može li stereotipnije? (FOTO: svenajbolje.com.hr)

A od trovanja sam nekako najviše očekivao, no ono se završava na samom početku, služeći samo kao flash-forward i bizarni okvir za priču. Pritom tu nema nikakve oštrice, humorne ili kritičke, sve je igra slučaja i splet nesretnih okolnosti, ipak je božićno vrijeme, radujte se narodi, slušajte Don Giovannija, pijte kuhano vino i pravite kolače... 

„Sve najbolje“ je zapravo mozaička limunadasta romantična komedijica sigurno pozicionirana u društveno poželjnom okviru i pojačana populističkim humorom. Našu galeriju likova, zapravo skica, čine uglavnom usamljeni ljudi: debeljuškasta slastičarka (sveprisutna Ksenija Marinković), njena teško bolesna sestra (Bilušić) nestandardne seksualne orijentacije, operna pjevačica povratnica u Zagreb nakon internacionalne karijere (Renata Pokupić u glumačkom debiju) koju je ostavio dečko snob (Bogdan), njen otac zen-poljoprivrednik (uvijek dobri Bogdan Diklić) koji je uzgojio impresivno veliko povrće, operni pjevač Španjolac na gostovanju (Grabarić), moler (Navojec) koji voli motore, pivo i lulu, ali nadasve žene svih starosti, oblika i veličina, te par medicinskih sestara sačinjen od jedne naivne (Fišer) i jedne cinične (Pajić), uz još nekoliko epizodista s vrlo malom minutažom, ali koji ponekad presudno utječu na tijek radnje po naivnim šablonama. 

Zapravo, sve je manje ili više po nekoj šabloni. Zaplet i likovi kao da su prerađeni iz ranijeg filma iste autorice, „Tri muškarca Melite Žganjer“, samo su njihovi odnosi malo kompliciraniji, ne nužno i kompleksniji, više uslijed udaljenosti njihovih pozicija u zapletu. Znači, pripremite se na slučajne susrete, romantične ideje i poruke, uglavnom sterilan, ali širem gledateljstvu prihvatljiv humor (Navojec kao kvartovsko-narodski švaler, može li stereotipnije?), uz tek minimum oneobičenja, često bez ikakve “naplate”, ili sa banalnom poantom. 

Hoćemo li biti zaprepašteni kada otkrijemo da je neka žena lezbijka? U 2016. godini ne bi smjeli biti. Ili kada tip kojem na čelu piše “pizdun” ispadne pizdun? Zašto naša junakinja zaboravlja i ostavlja sama sebi poruke koje teško mogu biti smiješne, ako se to “naplaćuje” samo u kratkom kadru lezbo-poljupca? Čemu uostalom služe ona samoubojstva i smrti slučajno izabranih ljudi negdje u drugom planu pojedinih kadrova, osim da nam natrljaju na nos da smo usamljeni zato što smo otuđeni? 

Renata Pokupić očito ima dara za filmsku glumu i ostaje ležernija od većine profesionalnih glumaca u filmu (FOTO: svenajbolje.com.hr)

Jedina dva oneobičenja koja imaju smisla vezana su za Renatu Pokupić i njen lik. Prvo, ne viđamo često opernu divu seoskog porijekla koja se opušta cijepajući drva i vozeći traktor, ali ovdje to nekako čini ono što bi trebalo. Druga neobična stvar u kontekstu hrvatskog filma je izbor neprofesionalne glumice za jednu od nosećih uloga. Na stranu što Renata Pokupić očito ima dara za filmsku glumu, te ostaje ležernija od većine profesionalnih glumaca u filmu, ali ona zapravo igra nekoga iz svoje životne profesije i dosta često se njen zadatak svodi na pjevanje koje uglavnom služi za nabijanje minutaže filma. A i operni pjevači su između ostalog i glumci, njihov scenski nastup nije ništa manje važan od njihovog glasa. 

U nekom intervjuu povodom premijere filma Snježana Tribuson je izjavila da u hrvatskom filmu nema urbanih božićnih komedija. Zanimljivo, ali prošle godine, baš negdje oko Božića, a i na ovogodišnjem pulskom festivalu smo imali još jedan primjerak upravo toga: urbane božićne komedije. Bio je to film „Život je truba“ Antonia Nuića koji sa „Sve najbolje“ dijeli nekolicinu glumaca i domet mu je zapravo sličan kao i filmu Snježane Tribuson. Nuićeva „Truba“ je možda ljepše oslikana, ali je „Sve najbolje“ atraktivnije lociran. „Truba“ je možda za nijansu kinetičkija, dok „Sve najbolje“ djeluje školski ili čak televizijski, tako da je i režija sve samo ne nadahnuta. Bit im je, međutim, slična - to su limunadice za razgaljivanje manje zahtjevnih gledatelja, plasiranje neke plitke poruke nade i brzo zaboravljanje po povratku u stvarni svijet, bio on otuđen ili ne.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Svenajbolje