„Moglo je to biti 2002. ili 2003. godine, tek sam bio diplomirao na sarajevskoj filozofiji i kao perspektivan student pozvan sam na seminar na slovenačkom primorju. Imao sam prijavljen i rad, i sve je išlo prema tome da se u Ljubljani prijavi postdiplomski rad. Odatle put dalje vodi na doktorat, i to je priča koju je moj život tada trebao ispričati, tako sam mislio“  Ali, nije se tako dogodilo. Jer, na rivi je svirao bend: „Ne sjećam se više ni šta…

Slike sa sarajevskog groblja Vlakovo, dronom, najviše liče na epilog neke bitke u pustinji. Nove, svježe iskopane humke, u žutoj, svjetlijoj nijansi ilovače, iznova podsjećaju u kakvoj zemlji živite. Novine su pune čitulja, uvečer u snovima, promiču poznata lica kojih više nema. Kao da je opet rat. Statistika, kao i obično, ne govori previše, ali visok stepen smrtnosti u odnosu na broj oboljelih, govori da smo u društvu smrti, više nego inače. I više…

Čudna je to zemlja, ta Bosna i Hercegovina i ljudi u njoj. Kad zbir loših vijesti dostigne ključnu tačku, i kad čovjek samom sebi zamjeri i zvanično se proglasi idiotom što za sebe nije tražio selameta na bilo kojoj drugoj tački zemaljske kugle, pojavi se vijest koja izmami osmijeh. Sve je to, naravno, besmisleno i u imbecilnosti možda i ne treba tražiti posljednji bastion ljudskosti, ali osjetio sam salvu iskrenog zadovoljstva kad sam pročitao vijest da je policijski službenik…

Tužno danas izgleda ta lučica u kojoj smo proveli osamdesete. Tek poneki penzioner iz Evropske unije s maskom, dva-tri starosjedioca za kafom i novinama, i osjećaj da, eto, i nakon svega, ako imaš bosanski pasoš, baš i nisi dobrodošao: ali, vazda se nađe povod za put, a gdje ima cilj, valjda, ima i put, pa se onda donekle i stigne. Trajektom. Prvo Orebić-Korčula, pa Vela Luka. Pa Lastovo. Obećani raj, blizu kraja svijeta. Tu sam pobjegao od loših vijesti,…

Kad ste u Bosni pisac, imate nesreću da fikcija nikada ne može biti „jača“ od stvarnosti. Tačnije, bjednija. Sve ono što se ne bi smjelo napraviti ili ono što u simboličkom, ili stvarnom, sustavu ne bi smjelo doći u pitanje, sve se to pred očima razbija u paramparčad. I onda, počinje priča. Fikret Hodžić je iz Srebrenice, imao je deset godina kada je izgubio oca, vjerovatno u povorci koja nikad nije uspjela stići na slobodnu teritoriju. Bosansko je poraće surovo, a…