Tužno danas izgleda ta lučica u kojoj smo proveli osamdesete. Tek poneki penzioner iz Evropske unije s maskom, dva-tri starosjedioca za kafom i novinama, i osjećaj da, eto, i nakon svega, ako imaš bosanski pasoš, baš i nisi dobrodošao: ali, vazda se nađe povod za put, a gdje ima cilj, valjda, ima i put, pa se onda donekle i stigne. Trajektom. Prvo Orebić-Korčula, pa Vela Luka. Pa Lastovo. Obećani raj, blizu kraja svijeta.

Tu sam pobjegao od loših vijesti, korone, depresije i histerije, i zatvorenog kruga. Iz kruga u krug. Sa ostrva, na otok. A Lastovo je otok udaljen sto trideset i dva kilometra morskim putem od Splita. Administrativno, kao i Korčula u koju gleda „s leđa“ pripada Dubrovniku, i s nje se najčešće i dolazi ovamo. Lastovski arhipelag broji četrdeset i šest otoka, a tu živi osamsto stanovnika. Glavno selo, Lastovo nije na moru, nego na tristo osamdeset metara nadmorske visine, gdje je napravljena utvrda zbog straha od pirata s juga, iz Ulcinja. 

Mjestašce je nekoliko puta bilo znatno uništeno, a posljednji primjer borbe protiv vampirizma na ovim prostorima, zabilježen je upravo ovdje: proces u Dubrovniku održan je 1737. godine i bio je zasnovan na iskazima svjedoka. U pitanju je bila zaraza, oblik upale crijeva, koja je pobila velik procenat lokalnog stanovništva. Formirane su borbene skupine. I sve je rezultiralo optužbom na - vampire. Svaka sličnost sa današnjim vremenom je potpuno slučajna. 

Pritisnut neslobodom u kojoj živim, i po mojim mjerilima, ranim gubitkom prijatelja, pomislio sam da nema boljeg mjesta za sakriti se od svijeta, nego otići tamo gdje se već sve dogodilo!? I gdje izgleda da se više ne može dogoditi ništa. Utvaram si i to da ako dođe kraj civilizacije, jedno od posljednjih mjesta na kojem će se to dogoditi, biće Lastovo. Jer, što je ovdašnja najveća blagodat, tu se baš civilizacija, nasreću, nije nešto pretrgla da uvede svoja pravila. 

Nema boljeg mjesta za sakriti se od svijeta (FOTO: Pixabay)

Otok živi svoj unutarnji mir. Većina ljudi se poznaje, a i mi koji se tu pojavimo više od jedanput već polako ulazimo u dnevnu rutinu. Svi se, uglavnom, međusobno pozdravljaju, ali nema pretjeranih ćakula kao u većini dalmatinskih mjesta uz obalu. Kao da svako ima svoj zaseban svijet – a sigurno i ima, jer ovakva mjesta, sasvim sigurno pospješuju maštu. A ako je i nemate, nikom ništa: ispred crkvice Svetog Roka, dnevno se izmijene dvije-tri ekipe lokalaca koji pričaju hroniku malog mista: vrlo malo o izborima, nešto o tome kako je na moru i nimalo kukanja što je propala ova turistička sezona. Kad upitate nekoga od domaćina kako je s poslom, dobijete, s nešto odgode, pomalo i podsmješljiv odgovor: „Uvik isto.“

Onda malo o cijeni ribe, kako za ribolovce pada, a za restorane ne pada. Sezona je, sudeći prema, uglavnom praznim stolovima u ugostiteljskim objektima - nikakva. Tu i tamo, eto i pokojeg turista. Biće da su najčešći Slovenci i Česi. Zmagovalci tranzicije. Vijest da su samo od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju slovenački državljani u maloj zemlji za veliki odmor kupili 9.439 nekretnina može biti blagi razlog za paniku, ionako nestrpljivog i sluđenog hrvatskog društva. S Česima, pak, nije tako: oni ne kupuju nekretnine, nego sve svoje sobom nose. Kao nekada stari Slaveni.

I kao da u svemu tome, ima i neke pravde. Neki od prvih brojnijih turista na Jadranu bili su Česi, koji dolaze tamo još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bohemska rapsodija izvodila se na jeftinim dušecima, i pod šatorima od grubih, vojničkih materijala. Dolazili su, uglavnom, u kampove, noseći baš sve. Uglavnom smo se zezali s njima, zvali ih paradajz-turisti, smješkali se što od sedam ujutro idu zauzimati mjesto na plaži, i neslano se šalili „tankim“ moralom njihovih žena. Zaboravljali smo, pritom, da ih gazi ruska čizma, i da od svojih bijednih plaća, odvajaju da dođu kad mogu, dok se dozvola za putovanje dobivala svake četiri godine. Bili smo bahati, i onda nam se to sve skupa vratilo. 

Ispade zamršeno to klupko posttranzicijske epohe. I nikad ne znaš na koju će se stranu odmotati. I progovoriti istina. Danas, kad, osim nas zaraženih pogrešnim pasošima i imenima, praktično svi mogu svugdje, kao da niko ne može nigdje. Česi su, eto, zadržali neke stare navike – još uvijek obožavaju putovati, i nose većinu stvari sa sobom. Pivo, pogotovo. Istina, još uvijek često izlaze u crnoj hronici kada gorska služba spašavanja čini sve da spasi troje čeških državljana koji su se, bez odgovarajuće opreme uputili na obližnji planinski vrh. Jedno je zadobilo opekotine visokog stupnja, jedno je izvan životne opasnosti, a trećem se gubi svaki trag. 

Kao da svako ovdje ima svoj zaseban svijet (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Cijena robinzonstva. I tranzicije. Kroz prazno selo, simpatična punačka izletnica vuče bicikl. Prema ovdašnjim običajima, pozdravim je, ona uredno odzdravi. Ona krene gornjim putem prema vrhu sela gdje su kafići i prodavaonica, a ja se uputim za njom, misleći da zna kamo ide. Kad već ja ne znam. Greška. Pita me: 

- Ispričavam se, kako se odavde dolazi gore do crkve? 

Ja, baš je našla pravog da pita za crkvu, ali hajde, valja pomoći putniku da nađe put. 

- Ne, i ja prvim put idem ovim putem, ali kazali su mi da se držim desne strane. Desno, pored ove velike kuće sa bijelim škurama, pa desno stepenicama. Dajte, pomoći ću vam oko bicikla. 

- Hvala, ne treba. Otkud ste vi? 

- Iz Sarajeva? A vi? 

- Iz Bjelovara. 

- Od tamo poznajem samo braću Navojec. I znam nabrojati cijelu ekipu Partizana, Štef Obran mi je bio jedan od idola dok sam igrao rukomet, ali ih ne znam osobno. Lično. 

Nisam stigao reći da znam da su tamo rođeni i Bogdan Dik(lić) i Bajaga. Bjelovar. Sirela. 

- A znate li nekoga iz Pazarića? – pita ona. 

- Pa, slabo… 

- Jednog Musu. On vam je nešto radio u policiji, pa onda u Armiji BiH. 

- Ne, žao mi je. Dajte da vam pomognem oko bicikla. Kako je sada u Bjelovaru? 

- Aha, e hvala vam. Samo malo da pumpa proradi. Puno je ovo stepenica, stvarno. A kako mislite, kako je u Bjelovaru? 

- Pa, tako, da li je doživio sudbinu ostalih malih gradova koje su metropolizacija i globalizacija, praktično, ubile. Kao recimo, Karlovac ili Sisak… 

- Pa je, ali nitko nije tako loše prošao kao Sisak. Ne samo zbog iseljavanja i metalne industrije, nego i zbog… 

- Evo, ovdje se izlazi na vrh sela, a tamo je put za crkvicu. 

- E, baš vam hvala. 'Đenja… 

Pomislim kako sam baš glup što nisam saslušao što je to još, osim iseljavanja i propasti metalne industrije, kumovalo propasti Siska. Ispričat će mi neko: možda Mile Stojić koji je tamo, nekad davno dobio važnu jugoslavensku nagradu za poeziju, pa tu i tamo ode, jer ima prijatelja koji pravi grandioznu rakiju od kruške. 

Kako li je sad u Sisku? Vjerojatno, slično kao i ovdje. Život je svuda ciničan. Nijedan čovjek nije ostrvo rekao bi stari Hemingway. 

A u ovom dobu sve više ljudi kao da je postalo Sisak. Ili se to meni samo čini? Otok Sisak. Ostrvo Lastovo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay