Svaka godina je zgodna godina da se krene na „Marš mira“. Svaka godina je posebna po nečemu i možda se bolje njima ni ne opterećivati. Treba samo krenuti, ali treba i stići. A i kad se stigne treba proći Mezarje u Potočarima. Jedan je, pričat ćemo u godinama koje dolaze, tako stradao. Prošao je preko 100 kilometara brda, planina, dolina, asfalta, zastao pored obilježenih grobnica tokom puta i, taman kad je sve već bilo gotovo, kad se spuštao ka onih 8.000 nišana, srce ga je izdalo. 

SREBRENICA - KRONOLOGIJA ZLOČINA: Sedam dana pakla na zemlji

REZOLUCIJA O GENOCIDU U SREBRENICI: „Desetljeća prolaze, a mi se nismo makli ni pet centimetara“

„KAD MI UBIJENI USTANEMO“: Najskuplja srpska riječ nije Kosovo, već Srebrenica

U potpunosti razumijem kako i zašto se to desilo. Popusti adrenalin, popusti stres, spusti se gard i tako ogoljen spuštaš se ka bijelom prostranstvu nišana i tu ne možeš ništa, a učini ti se možda da će napor koji činiš tokom Marša nešto promijeniti. Možda čak i da će vratiti vrijeme. A srce teško trpi spoznaju da se ipak ništa ne može učiniti. Ne mogu se vratiti. Ono što se može učiniti je na planu nezaborava. Da parafraziram onu staru sa Sutjeske – dok se čuje bat posljednjeg učesnika Marša mira, žrtve genocida neće biti zaboravljene. 

Koliko god to pokušavao negirati, polazak na Marš mira i dolazak u Nezuk, seoce između Kladnja i Sapne, odakle se kreće. Pogotovo kada dolaziš iz Beograda, što uvijek ima posebnu težinu jer sa sobom nosiš, htio to ili ne, i aktuelnu društveno-političku klimu, a ona je ove godine, kad je riječ o Srebrenici i genocidu, naročito teška zahvaljujući čitavoj kampanji o Srbima kao negenocidnom narodu, koja je uslijedila nakon usvajanja Rezolucije u UN-u o genocidu u Srebrenici. Ali, to svakako iole normalan stanovnik Srbije, otrese sa sebe kao prašinu, mada nikad u tome ne može računati na 100 posto uspjeha jer se zakači i na druge, ali sjetimo se samo zbog koga smo krenuli na Marš. 

Tokom Marša mira svi otvore svoje kuće učesnicima, ne kao obavezu, nego kao čast (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Ove godine je delegacija iz Beograda brojala jednog člana više nego prošle godine. Ukupno nas četiri je stiglo u Potočare (Nađa, Mirko, Jelena, Dejan) i to je ono što se broji bez obzira da li tokom puta posustajali, ili odakle kretali. I neka naredne bude pet, trebamo biti zadovoljni. Pet, ali od srca, jer tom srcu ćemo se uvijek nekako vraćati. Od srca smo i pošli, a od srca smo i prihvaćeni gdje god smo stali, odmorili ili krenuli. A zajedno sa nama Murat i Ramiz, među kojima je 40 godina i 17 Marševa razlike. 

Krenuli smo, dakle, iz Nezuka, mjesta koje oni koji su u ratu skoro mjesec dana bježali iz Srebrenice, pod paljbom, bez hrane i pića, pamte kao mjesto gdje su konačno mogli osjetiti dah slobode. Mjesto gdje su medicinski zbrinuti. 

Danas je Nezuk selo koje je gotovo prazno. Osim kad su dani pred Marš i za vrijeme Marša. Tad svi otvore svoje kuće učesnicima, ne kao obavezu, nego kao čast. 

Tako je i Muharem otvorio vrata svog doma našoj malobrojnoj ekipi, ali i brojnim Krajišnicima koji već godinama u njegovom dvorištu kampuju.

Poruka na putu učesnika (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Prvi dan marša, od Nezuka do Liplja mogli bi nazvati zagrijavanjem za naredna dva, iako su temperature ove godine, kao i visoka vlaga, otežale kretanje, odnosno disanje. Krenulo se relativno kasno. Valjda je značaj 20-godišnjice od prvog Marša mira bio dodatni podsticaj za govornike na početku Marša. 

Dugo se ta kolona vukla dok nisu pređeni svi drveni mostovi preko potočića da bi, kad je zvizdan već uveliko upekao, krenulo nekim svojim tempom. I već prvi dan je bilo vidljivo da nije baš sve po mjeri učesnika. Ne računam tu one koji vole ići sprijeda, ali na Maršu je dosta i onih koji su 1995. godine tim putem bježali, istina, smjer je bio suprotan, a bilo je dosta i starijih ljudi, kao i djece, tako da ne odgovara svima brzi tempo jer nije ovo trka. Cilj je doći do kraja. Ali i preživjeti kraj. A za to služe brojni punktovi sa okrjepljenjem, poput banana i drugog voća koje jednostavno do začelja kolone nije dotrajalo. 

Ako se već nije moglo pouzdati u organizaciju, mještani sela kroz koja se prolaze nikad ne zakažu. Kafa, voda, toalet ... Sve je na raspolaganju. Srdačni su ti susreti, ali i bolni jer neminovno se dotaknemo života u selima. A njega je sve manje. 

Mjesto okrepe (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Ipak, prvi cilj je bio doći do Liplja gdje se prenoći i okrijepi. Krenulo se poprilično ranije nego prethodnog dana. Neki od njih, saznat ćemo kasnije, su već nešto iza četiri bili na putu jer trebalo se popet na Udrč, mitsku planinu od 1.041 metra. Mitsku jer je mnogima prelazak Udrča te 1995. značio još samo korak do slobode. 

Tu zatičem starinu koji ljutito vraća panjeve sa puta, koje su učesnici Marša ostavili, ne pomišljajući da ih vrate odakle su ih uzeli, a još manje da bi mogli smetati vozilima saniteta, Crvenog križa, gorske službe, kao i drugim učesnicima. Govori kako u Liplju ima na desetine praznih kuća i kako bi bilo zgodno da se nasele, ali zna da se neki preduslovi ipak moraju ispuniti. Posla nema, a samo od poljoprivrede se teško živi. Klima je sve gora, ali on i nema neki izbor. Pozdravljamo se sa njim. 

„Alahimanet“, viče za nama. 

U 9 izjutra, dva sata nakon polaska, zvoni telefon. Ramiz, veteran Marševa, ove godine ja došao do punoljetstva. Iz marša u marš sve manje šeta jer godine čine svoje, ali želja je i dalje ista. Zove da javi da je na vrhu Udrča i da nas čeka. 

Mitski Udrč te 1995. godine mnogima je značio još samo korak do slobode (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Načekao se jer smo na vrh došli nakon nekih sedam sati. 

„Šta si, Ramize, radio otkako si došao?“

„Gledao učesnike“ 

„Kakve učesnike u 9 sati izjutra? Nama je trebalo sedam sati. Kad su oni krenuli?“

„Nakon prvog ezana“, govori on. 

Dalje smo krenuli sa njim. 

Nakon Udrča slijedi lagano spuštanje ka Konjević Polju gdje je slijedeće prenoćište. Prolazimo preko rijeke Jadar. Prva asocijacija, ako živite u Srbiji, kad je Jadar u pitanju je Rio Tinto, Loznica i litij. Ovo nije taj Jadar, ali nije ni daleko. Tek nešto malo južnije. Razmišljam o potencijalu udruživanja mještana/ki ovdašnje Nove Kasabe, te Gornjih Nedeljica u Srbiji gdje prolaze Jadri. Razmišljam o povezivanju dva Jadra u borbi protiv uništavanja prirode. I shvatam da je moguće izvesti to, ali da bi bilo na zdravim osnovama treba osvijestiti da je ovaj bosanski Jadar svjedočio masovnim ubistvima, kao i da postoje masovne grobnice koje nose ime Zeleni Jadar. 

Okrepa za učesnike (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Genocid se sprovodio uz Jadar. Kako o tome razmišljam tako mi kroz glavu prostruji parola: „Srbi nisu genocidan narod“ i odustajem od razmišljanja. Proći će još puno vode Jadrom, ako ih ne ubace u cijevke, ili unište na neki drugi način dok se ne shvati da je problem genocida i problem uništavanja prirode jedan te isti, a prikriva se parolom o negenocidnom narodu. Kao što rekoh, to svakako iole normalan stanovnik Srbije, otrese sa sebe kao prašinu. 

Jadar u Drinjaču, Drinjača u Drinu i tako sve do Save. Marš je to mira, ali i opomene na kom se nešto iznad Loznice pridruži i Jadar sa srbijanske strane. Rijeke se razumiju, ali ljudi baš i ne. 

Treći je dan. Uspon uz Udrč je ništa u odnosu na posljednje u nizu Kameničkih brda. Strma spuštanja ka potocima, te još strmije posljednje penjanje ka petom i zadnjem brdu. 

Na ovaj put se ne ide ukoliko niste 100 posto sigurni u uspjeh. Udoline su nepristupačne za vozila, pa je bolje odustati i sačekati na vrhu. 

Sudjelovanje na Maršu mira prije svega bi trebalo značiti odavanje počasti ubijenima, ali i onima koji su 1995. ovaj put prošli (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Šuma kojom se krećemo predstavlja ogromnu grobnicu. Moguće je da su neka od oko 1.000 ostataka tijela tu ukopana. Svako skretanje sa puta ujedno otvara mogućnost da gazite po nečijim kostima, ali naći će se svake godine neko ko se neće obazirati na to pa će krenuti prečicom obilaziti kolonu i tako ugroziti sebe, ali i dovesti u nepriliku vrijedne i pažljive volontere Crvenog križa, gorskih službi. 

Sudjelovanje na Maršu mira prije svega bi trebalo značiti odavanje počasti ubijenima, ali i onima koji su 1995. ovaj put prošli i koji zaslužuju više poštovanja. 

Taj treći dan izbilo je na površinu i ono što je donekle bilo vidljivo već prvog dana – ne baš sjajna organizacija. Iako smo se uredno akreditirali za Marš, akreditacije nismo dobili. Posljednjeg dana mnogi su ostali i bez vode, pa su oni sa štapovima prekopavali po ostacima ne bi li pronašli poluprazne boce. Do vrha brda imalo se još hodati pa su brojni učesnici, računajući i moju družinu, morali pronalaziti vodu iz sumnjivih izvora što je pojačavalo rizik od stomačnih problema kojih ionako nije bilo malo zbog velikih vrućina. 

Pred nišanima čovjek može samo plakati (FOTO: Arhiva/HINA/EPA/Jasmin Brutus)

I kad se prođu sve prepreke, kreće dugoisčekivano spuštanje ka Potočarima, preko Šušnjara, sela odakle je te 1995. godine kretala povorka ka slobodi. Mnogi tu slobodu nisu pronašli, kao što mnogi nisu pronašli ni svoj mir pod nekim od nišana na Mezarju. Njihovi ostaci se i dalje traže.

A pred nišanima čovjek, ako već nije voljan umrijeti, može samo plakati. I remetit će vam taj mir buka motora, kvadova, automobila, policajaca. Ali šta je to za nekog ko je prošao/la je preko 100 kilometara brda, planina, dolina, asfalta, ko je zastao pored obilježenih grobnica? I opet će, inšalah. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Dejan Kožul

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.