I dok su neki od nas jedva čekali da zima, skupa s hladnoćom, izmigolji iz naši života, Mirko je uživao u sasvim drugačijem ambijentu – ugodnoj i blagoj klimi kojom se diči Doha, glavni grad Katara, državice uglavnom poznate po crnom blagu i, shodno tome, dobrom budžetu. Željan pustinje, pijeska i dina, on se uputio u nepregledna prostranstva katarske pustinje i s turističkom agencijom čiji vozači turiste zabavljaju raznim vratolomijama sa skupocjenim terencima pogonjenima na sva četiri kotača, došao do granice sa Saudijskom Arabijom, gdje priroda postaje bitno surovija. Prikupljanje još boljih dojmova naprasno je prekinulo nekoliko kapi kiše, kojih su se organizatori prepali kao tornada, pa su se brže, bolje, pokupili iz kampa za 'okrjepu' smještenog usred pustinje, jer poznato je da nakon kiše u Kataru pljušte i saobraćajke – 'Dovoljno je pljunuti na cestu i netko će prosklizati', kaže Mirko …. Ritn by Ivor-Car ….

Napokon … Pijesak … Dine … Pustinja …

Pustinja ...

Budući moj kolega znan kao Slawe još uvijek nije sredio auto, a u pustinju se ne ulazi bez automobila s pogonom na sva četiri kotača i debelog poznavanja vožnje po pijesku (recimo nešto kao otprilike vožnja po ledu i snježnim zapusima bez lanaca), nije nam preostalo ništa drugo nego da pronađemo agenciju koja bi nas tamo odvezla. Plan i program ukratko je vrlo jednostavan - provozaju te po pustinji, malo trčkaraš po dinama, poklopaš nešto s tradicionalnog menija i ideš doma.

... u koju se ne ide bez terenaca s pogonom na sva četiri kotača.

Uglavnom, utrpali su nas u nekoliko terenaca i krenuli smo izvan Dohe, prema pustinji, dinama i pijesku. Inače, Doha je, tamo gdje navodnjavaju zemlju, vrlo zelena, ali, izvan takvih zona grad je to smeđ i prašnjav. Ipak za razliku, izvan Dohe, katarskog glavnog grada, postoje samo dvije boje. Smeđa (glina, pijesak) i zelena (šikara). Ukoliko umjesto pijeska staviš, recimo, kamen, dobivaš krajolik kakav je Dalmatinska Zagora.

Pustinjski 'safari' vozi se brzinom i od preko 60 kilometara na sat.

Ustvari, valja dodati i još jednu boju. Treću – sivu boju asfalta. Ceste su im same ravne crte. Od grada do grada kao po ravnalu. No, vratimo se mi terencima i pustinji. Čim te dovuku do pijeska, iskusni vozači ispušu gume na luksuznim džipovima i krenu u vožnju po pustinju. Vozikaju te gore, dolje, po dinama, klize bočno po njima i rade svakakve gluposti koje će impresionirati nenavikle turiste.

Vožnja za impresioniranje turista.

Navodno u Dubaiju vozači za turiste rade još i bolje stvari, što ne treba čuditi jer tamo je i turizam daleko razvijeniji. Cijela ruta išla je od Dohe, preko Messaiida do Khor Al Adaida koji oni to zovu Inner Sea, ali to je u stvari tek morski rukavac.

Morski rukavac Khor Al Adaida odnosno Inner Sea.

Cijelo područje je pod nepreglednim količinama pijeska, ali različitim vrstama pijeska. Za vrijeme oseke mogu se vidjeti velike ravne ploče vlažnog tvrdog pijeska, skoro pa blata, a okružene su dinama sačinjenim od sasvim suhog pijeska. S druge strane kada dođe plima zaravni postaju pravim močvarama ili barem plitkim jezercima.

A sada Perzijski zaljev ...

Nakon vožnje po pijesku napokon smo pušteni na čik-pauzu, odnosno foto-pauzu, kako već tko želi. Prva pauza je bila na vrhu dvadesetak metara visoke dine. Kada dođeš do njenog vrha najednom se nađeš gledajući u dvadeset metara duboku rupu na strmini od barem 60 posto. Dina strmoglavo pada ravno u more, odnosno u baru nastalu na jednoj ravnoj ploči (pročitaj prethodni pasus). Tu nastaje neopisivo oduševljenje dječice koja po pijesku gacaju po prvi put u svome životu.

Tonemo na strmini ...

Iako je na vrhu pijesak sasvim tvrd, čim staneš na strminu, toneš najmanje do gležnjeva, a pijesak je tako sitan da se zavuče baš posvuda, ali kada malo otreseš čarape i tenisice, odjednom ga nema nigdje. Tada dolazi spoznaja kako je onda bolje da se izuješ i gacaš bos po glatkom pijesku.

Prisilna čik-pauza.

U nastavku ture po dinama, imali smo 'gumi defekt', to jest – guma nam je otišla k vragu. To je bila prava prilika da krenemo u kratku skitnju okolicom dok dežurna ekipa ne sredi problem s gumom. Uskoro smo se popeli na malu uzvisinu i naišli na dinu. THE DUNE. Onu pravu, s Arakisa. U redu, pretjerujem. Ali to je bila prva 'originalna' dina po kojoj smo gazili, bez tamo nekog mora pokraj nje …

Kod Vinkovaca druga lijevo ... ili bijaše desno ...

Na kraju smo stigli do Khor Al Adaida, pogledali ga s visine i okrenuli se natrag. S druge strane je Saudijska Arabija, a tamo je pustinja totalno drugačija - kamen i pijesak, sve puno ljutih zmija, škorpiona i slične zvjeradi. S Katarske strane goli pijesak, pun soli i sumpora, gušterčići i zmijice. I to je sve. Čini se da Saudijci nemaju samo opaki režim, nego i prirodu!

Usred pustinje je kamp za predah u kojem se ...

Kamp za predah, smješten je u uvali dine, na obali Perzijskog zaljeva. Nažalost ovaj put nije bilo ništa od kupanja. Stigli smo tamo, zezali se, poklopali nešto i onda shvatili da nemamo više vremena. Još su nas na brzinu utrpali u terence jer je trebala početi - KIŠA.

... može osvježiti bezalkoholnim pićima koja su pravi svjedok sveprisutnosti globalizacije ...

Već dok smo mirno sjedili u kampu, osjetili smo tu i tamo pokoju kap. Organizatori su odmah poludjeli. Kao da iščekuju tornado. Pričaju o pljuskovima koji su u pustinji snažni i obilni. Međutim, bila je to lažna uzbuna - na kraju je palo tek par kapi, brisači su radili par puta i svi su odahnuli. Ovdje nakon kiše odmah pljušte i saobraćajke. Dovoljno je pljunuti na cestu i netko će prosklizati …

Dok mi iz pustinje - svi u pustinju ...

Inače, mi odlazimo iz pustinje, a svi ostali idu u nju. Baš tih je dana u Kataru nastupilo vrijeme praznika (Eid), pa je dan kad smo otišli do pustinje bio neradni. Takav je bio i ostatak tjedna, bar za njih, a to tamošnji stanovnici koriste kako bi 'otprašili' u pustinju, sa 'Quad' bajkovima i buggyjima na prikolicama. Zemlju uz cestu preplavilo je more šatora u kojima izletnici provode vrijeme između natjeravanja se po pijesku. Uspjeli smo vidjeli smo i par deva. Što rade s njima ... e to nisam htio pitati …