Kako zinu, političari lažu! Čim opet zinu, lažu opet, obično da nisu lagali prvi put i da nisu ustvari rekli što su rekli. Slijedeće otvaranje usta iznjedruje ponovo laž. Unutar zijevanja pokazuje se najčešće notorno nepoznavanje problematike onoga o čemu pričaju, ali i govorničkih sposobnosti. Koliko puta može netko da skoči sam sebi u usta u dvije rečenice? Ako su jednostavne, barem četiri puta pobiju što su rekli! Takve su rečenice uglavnom u vokabularu hrvatskih političara. Nisu samo…

Konačno mi stigla penzija prije par dana. Odlučila sam se malo opustiti i priuštiti si odlaske u kafić na jutarnju kavicu, skoro svaki dan ovaj tjedan. Negdje na kraju tjedna ću morati poplaćati račune i onda je kraj ludovanja i vrijeme za štednju. To znači da imam tjedan dana uživanja i žmirenja pred činjenicom da ću na kraju mjeseca jedva imati za kruh. Ali neka, možda mi je ovo zadnji tjedan, pa si može baba priuštiti uživanciju jutarnje kavice u omiljenom kafiću. Na kraju krajeva, to mi je…

Ljudi svašta rade. Svakakvim se poslovima bave. Nekako treba platiti sve te račune i poreze i kredite, nekako se mora živjeti i zato ljudi svašta rade. Rade poslove kojih se drugi groze, rade poslove kojih su se i sami snebivali možda i samo koji mjesec ili godinu ranije. Neki popravljaju automobile, neki kompjutere, drugi grade kuće, treći slažu kuhinje ili čiste urede ... Osim što sam do sada razne stvari radio, uređivao ulice, pazio na jednu veliku zgradu da joj se noću štogod ne desi,…

Kad malo bolje razmislite, glupost je nešto što definitivno daje aromu današnjem vremenu, nešto po čemu ćemo ga možda i jednog dana pamtiti. Ništa aktualnije, ništa točnije, ništa što ne dira u ovom trenutku samu srž života – ne može biti prije gluposti kojom smo okruženi kako u našoj okolini tako i u javnom prostoru kojem pristupamo putem medija. Glupost nas, u prvom redu, nasmijava. Zbog toga ćemo pomoću humora pokušati rasvijetliti što je to toliko privlačno u samoj gluposti kao takvoj te…

Ono što je nedavno pisano u Jutarnjem listu, preneseno i na nekoliko portala, horor je priča, ali nažalost samo jedan njen nastavak. Bilo ih je prije, biti će ih sigurno još, ali najstrašniji dio nije sam čin bludničenja nad djetetom, već poruka presude koja me je zapanjila, iako ne i iznenadila. Četiri godine zatvora za opetovanog prijestupnika, doduše ne u „branši“ bludničenja nad djecom, ali svakako u domeni krivičnog prava. Za jednog ovakvog „sretno“ uhvaćenog koliko ih ostaje neotkrivenih,…

Nakon što je na vidjelo izašla uistinu maestralna SMS prepiska medijskog magnata Ninoslava Pavića i njegovog pokojnog kolege Ive Pukanića, umjesto da se pokrije ušima, Pavić je dan nakon objelodanjenja po njega vrlo neugodnog transkripta, upregnuo svoja „vodeća“ pera. Izdavač koji uživa u činjenici da mu novinari na posao dolaze s grčem u želucu, nije pričekao da narod, zaboravan kakav jeste, smetne s uma o čemu je govorio u SMS porukama, nego je preko svojih pulena iz Jutarnjeg lista zaratio…

Baš na (ne)popularni Dan žena ostavi moj prijatelj status na fejsbuku o dešavanjima na pomenutoj mreži koja su nas okružila ovih dana … U Velikoj Britaniji tinejdžerka je ubijena nakon što se našla s 'tinejdžerom' s kojim je stupila u kontakt preko fejsbuka; u Novom Sadu uhapšen je momak koji je silovao devojku nakon ugovorenog viđanja preko fejsbuka; masturbator koji prekida svaki kontakt sa ženama nakon psihičkog poigravanja s njima ... Prva žrtva je, nažalost, mrtva, druga će svoju traumu…

Zanimljivo je kako malo „prljavog“ rječnika uzima više pažnje od crnih činjenica koje se dešavaju u ovoj državi. Što smo fini postali. Sve bitne vijesti nestaju, svi komentatori sretno svrnu pogled s „teških“ tema čim netko malo opsuje. Kad se odigra uspješan sportski događaj ili bilo šta slično, iznenada svi političari i ini „bitni“ ljudi u državi metiljaju o tome. Svi mediji danima bruje kada kolumnist, koji je slučajno i nešto u predsjedničkim dvorima, napiše par psovki. Već par dana moram…

I ponovo slučaj maloljetničkog nasilja u našem glavnom gradu. Ponovo žrtva ni kriva ni dužna. Ponovo se spominju mobitel i sitniš (previše se često te stvari spominju kao razlog napada, dok se meni čini da je to zapravo samo „način pristupa žrtvi“ kao što frajeri imaju određeni „način upada“ curama koje žele osvojiti). S televizijskog ekrana optužuju nas izobličeno lice dječaka i oči majke koja je u ovom trenutku sretna što joj je dijete živo, ali ta se sreća miješa s osjećajem nemoći, tuge,…

U jednom selu nadomak Reke u kojoj su se leti deca kupala skidajući sa sebe vrućinu i prljavštinu, živeli su Oni i Oni. Sve bi možda i bilo idilična slika jednom malog mesta u kome se rađaju ljubavi, slave rođenja i život, da Oni nisu naprasno poludeli i počeli da odsecaju glave Onima. I nabijali ih na kolac. Zbog nekih starih neplaćenih računa. Zato su narednih pedeset godina Oni prenosili ta gnusna sećanja. Učili decu da vole, ali do izvesne granice ... jer ipak su to Oni. Kada su deca…