Vremena, kao i novaca, nikad dosta. ...
Kad se radi nema se vremena, ali ima para. Kada se ne radi jasno je da nema  para, ali da se opet nema vremena to mi nikako ne shvaćam. Trudim se izbrojati gdje mi to vrijeme tako suludo curi, ali ne ide. Do prije mjesec, dva bilo mi je jasno, posao oduzme nešto, nešto ode na obrazovanje, nešto na ljubav i druženje, naravno da nema vremena, ali ima se nešto para. Došlo odjednom vrijeme oduzimanja i sada ostalo nešto malo obrazovanja (treba malo s vremena na vrijeme učiti, tek toliko da savjest ne podivlja), nešto druženja i nimalo novaca. Dobro priznajem, malo se iživljavam na kavama i puno duže spavam, ali zašto opet ništa ne stižem? Ustanem ujutro, padne dogovor za kavu, onda tokom kave padne drugi (u dane kad sam popularna i treći), nakon kava malo druženja sa roditeljima uz ručak, malko čitanja i druženje navečer. Kad to sve stavim na papir malko je jasnije, popijem cijeli dan uz kavu. Naravno druga se priča vrtila kada me udario kapitalizam (znate ono: došao veći, jači, bogatiji i ja ostala bez posla), naivno sam mislila sve se stiže. Učenje svaki dan, uveseljavanje roditelja svojom prisutnošću doma, hrpa čitanja i pisanja....
 E, tu počinje druga priča: Nije problem, samo reci kad, ponedjeljak naprimjer? Kreneš tako i opet si zatrpaš raspored, samo pizdarijama ovaj put. Strašno je to kad nisi dresiran i još patiš od prokletstva mnogih interesa. Ja nikada nisam bila karakter, ali da tako ne znam isplanirati i organizirati stvarno nisam mislila. Jer...mogli bi danas malo čitati, otići na kavu ili u kino, izaći možda, napiti se, javiti starim i zanemarenim drugarima, napisati nešto za Lupigu, spavati (bilo bi lijepo za promjenu), pogledati film, igrati AD&D....pa se sad ti odluči...
 I ništa nije problem jer sve se stigne sutra...
 Lako za sutra, ja ništa ne stižem danas i to me malko brine. Nije problem u planiranju, tu sam nenadjebiva sve mi se da, problem je u realizaciji. Teško se odlučiti što bi je danas najradije, neodlučna kakva jesam, ja bi sve. Što se onda desi? Opet neko jurcanje, prebukiran planer i bijesni roditelji. Ispada da me nimalo više ne viđaju nego prije, al' osjeti se na kućnom budžetu. Dijete sad opet pruža ručicu, trepće, a oni ne mogu shvatiti gdje ja to gubim dane i noći. Prodajem priču kako se moram malko zabaviti jer sam totalno smorena, jadna predugo sam bila grozno zauzeta i zaposlena. Mislite li da puše tu priču? Ne mogu oni shvatiti kako je dobro nakon godinu i po biti opet tako lijepo neodgovoran. Sve se može. Odeš na kavu, a vratiš se sutra, zaružiš i blaženo spavaš do podneva, kad se digneš nisi za ništa drugo nego lijeno povlačenje po kući, blaženi cijeli dan u pidžami, san svakog prezaposlenog. Kavica, malo televizije, telefona, dva sata u kadi i sva divna trošenja vremena koja samo neradnici prakticiraju. Misle svi lako je nama neradnicima, ne krivim ih to sam i ja mislila. Sve stižu, zabavljaju se, spavaju, zavidiš im jer imaju vremena za sve gluposti koje bi htio čovjek raditi SAMO da ima vremena. ALI naravno, nije sve baš tako jednostavno. Izbezumljena navodnim viškom slobodnog vremena koje se pretvara u stalni manjak tvrdim: ne zavidite nam, žalite nas jer nemamo ni para, a ni vremena.
 I nadođeš onda do stvarnog značenja poslovice Vrijeme je novac. Nikad ga dosta i uvijek ga se troši malo više nego što  se ima.