Vera, deo sedmi

Vera, deo sedmi

ritn by: Marchelo de Facto
22. 07. 2005.

Prvi deo "Vere" na ovom linku!

Drugi deo "Vere" na ovom linku!

Treći deo "Vere" na ovom linku!

Četvrti deo "Vere" na ovom linku!

Peti deo "Vere" na ovom linku!

Šesti deo "Vere" na ovom linku!


...

Peru Perića jako je potresla ova poslednja rasprava koja se završila dolaskom dečaka sa krilima. Sedeo je na stepeniku kod ulaza zajedno sa drugim mladićem, pušio i ćutao. Pera je bio u svakom smislu prosečan čovek, prosečnog obrazovanja, prosečne plate i sa prosečnim stavom prema religiji. Slavio je slavu i farbao jaja za Uskrs. Nikada, dakle, nije preispitivao veru u veru. Nakon one priče o uvođenju veronauke u škole, činilo mu se da je devojka u pravu kad kaže da nam je mnogo šta sipano u mozak, a da mi to nismo ni pošteno pretresli da li nam paše ili ne. Ali ni malo mu nije odgovaralo ni da se sve to preispituje sada. Ne voli on da lomi glavu oko takvih stvari, pa šta se to tiče prosečnog čoveka? I zašto sada, kad je sve već gotovo? A možda baš zbog toga što je sve već gotovo. Ovaj autobus nekuda je pošao, i to 'neko mesto' zaista postoji, šta god ono bilo. Čini se da sada svi upravo o tome razmišljaju, silom okolnosti, to večno pitanje tek sada doživljava punoću. "Strašna rasprava ..." - nehotice je rekao glasno. Ispostavilo se da je to bilo obojici na jeziku, samo je bilo pitanje kome će prvom izleteti pa da razgovor krene. "Da, čoveče." - tiho reče njegov sagovornik.

Pera Perić se oslobodio da napokon govori sa nekim iz prokletog autobusa. "Ne znam, ja ... ja nikada nisam preispitivao te stvari. Ovo sad me tera da se pitam ... sve to što smo čuli ... ko zna šta je zaista na kraju? Šta je Bog?". "Šta je Bog?" - nasmeja se dugokosi mladić. "Pa dobrim delom su se oni maločas dotakli toga. Bog ... jesi li imao nekad, prijatelju, situaciju da sretneš nekoga i shvatiš da imaš posla sa đubretom. Onako, baš spoznaš da je neko krajnje loša osoba ...". "Pa rešiš da ga prebiješ zato što je takav, da, o tome su i oni malopre malo pričali, pominjali su to ...". "Pazi, stari, ovako stoji ta stvar: neke od njih možeš da prebiješ. Ni jednog od njih ne možeš da promeniš ni kad ga prebiješ. Oni su govorili o tome da li je zaista dobro i ispravno uzimati božju pravdu u svoje ruke. Ne znam, nisam razmišljao o tome i nemam odgovor. Ja bih da đubre prebijem zato sto je đubre, a ne po pravdi Boga, ne zanosim se ja nikakvim višim razlozima. E, ali sa druge strane ... postoji takav šljam, takav ološ, vidiš ih na televiziji i slušaš svuda o njima, gledaš šta se dešava po svetu, bombe i sve to ... neko diriguje čak i takvim stvarima. Gledaš to, slušaš, i shvataš: to je đubrad koju ne možeš čak ni da prebiješ, pa iako ih to ne menja, bar da znaš da si ih prebio. Ne, stari, ne možeš im apsolutno ništa. Ni ti, ni ja, ni bilo ko. Moćni ljudi. Moćni, a zli. I onda ... reci, šta nam ostaje nego da verujemo da tamo negde, iza ovog života, postoji neko ko će im ipak, na kraju svih krajeva, doći glave? Šta bi bilo s našim razumom kada ne bismo imali takvu jednu ideju u svesti? Kada bismo prihvatili da Boga nema i da tim ljudima zaista niko ništa ne može? Poludeli bismo. Ovako, uvek se vraćamo na ono 'Bog sve vidi' ... šta ćemo svi mi ako to nije tako.". Pera Perić zamišljeno klimnu glavom.

"Da, u pravu si ... a ja sam razmišljao i o onome što je starac Jovan govorio na temu dobra i zla. Stvarno, do maločas mi je smetala jedna dosadna mušica, i poželeo sam da je ubijem. I nikakav moralni problem sa tim nisam imao: jednostavno, oduzeću joj život zato što me nervira. Onda sam se zamislio. Zaista, da nema zakona i raznih moralnih načela što su nam ih usadili, niko ne bi imao problem da ubije čoveka koji mu ide na živce. Ta grižnja savesti uopšte nam nije sama od sebe data ...". "Jezivo je to." - mladić uzdahnu, pa nastavi - "Ne znam, radije verujem u ljude i u neke vredne stvari koje ti nešto znače u životu, nego što se bavim pretresom religije. Ja mislim da će upravo to biti prava vera.". "Ko zna..." - reče Pera, pa mu sinu da bi mogli da ispuše još po jednu, ali tada malo bolje zagleda mladićevo lice i uskliknu: "Ej, pa ja znam ko si ti! Zato mi je tvoje lice bilo poznato, ti si onaj muzičar...". Muzičar se osmehnu. "Bio sam muzičar. Sad smo mrtvi, zar ne?". "Leo Charm?". "Leo Charm, da.". "Pa, baš mi je drago, ja sam Pera Perić. Sjajna ti je muzika. 'Oćemo još po jednu cigaru pa da se ispričamo?". "Važi, naravno. Ni meni se ne vraća nazad.". Tada ih naočarko, koji se iznenada tu stvorio, a da ga nisu ni primetili, prekinu pitanjem, gledajući u Lea: "Dečko, izvini ... ti sediš do prozora, pa ... da li možemo da zamenimo mesta, da ja sedim do prozora a ti ...". "Možemo, u redu je.". "Odlično! Odlično, hvala puno!" - radosno reče naočarko i ode, a Leo i Pera Perić uputiše jedan drugom pogled sa značenjem '... jadna budala ...'. 

Priča o Leu

Leo Charm stekao je, to je bilo sasvim izvesno, svoj umetnički pseudonim zato što se za svoj položaj cenjenog muzičara borio kao lav, i uspeo je u tome uz pomoć srećnog sklada talenta, rada i urođenog smisla za komunikaciju s ljudima, ili - kako se to još simpatičnije definiše - imao je šarma. Ovo poslednje se u njegovom žargonu još nazivalo i 'lakat-faktor'. Leo je to smatrao potpuno legitimnim i ravnopravnim segmentom cele priče: ako čovek izgubi moć da razgovara sa ljudima i da ih razume, teško da će umeti da izvede da oni razumeju njega. Pogrešno bi bilo kršiti sebi bilo koji put hodanjem po leševima, kako to narod kaže (a narodu su takve metafore najomiljenije ... kao ona, kad se za nekoga ko mirno spava kaže da "spava kao zaklan") - častan čovek ne sme dopustiti sebi da na taj način gradi svoj uspeh, ali sa druge strane, reka zvana život vrlo lako udavi pasivne i mutave jer su joj do kosmičkih razmera antipatični, pa dakle ne valja biti ni takav. U tom smislu čovek mora aktivno da grize za svoje, i da pored dara za muziku (ili bilo šta drugo, uostalom) i uvežbavanja veštine gaji i praktičan duh, to zdravo 'laktašenje'. To je filozofija onih ljudi koji, kad je u javnom prevozu gužva, učtivo i ljubazno kažu 'molim vas, malo mesta, ja bih da prođem' - a potom prođu u željenom pravcu u svakom slučaju, bez obzira na odgovor - dakle, pobrinu se da sve bude legalno i po propisima, pa onda urade svoje. Leo je bio od te sorte. Onaj ko posle ipak ima problem s tim, to je zaista njegov problem.

Ono što su ljudi koji su od početka verovali u njega najviše voleli i cenili bilo je njegovo jedinstvo sa njegovom gitarom. To se prosto nije dalo zamisliti jedno bez drugog, to se nametalo kao nešto što postoji od apejrona i postojaće do armagedona: Leo Charm i njegova gitara, sjedinjeni u muzici. Nisi, dakle, mogao govoriti o njegovoj muzici odvojeno od njegove ličnosti. Njegova ličnost bila je njegova muzika, i obratno. Bilo je nemoguće voleti samo jedno od ta dva. Jer nisu postojala dva. I mnogo je radio, i mnogo je voleo ono što radi. Neko mu je, jednom davno, kazao da je muzika jedno od retkih polja gde sve mora da dođe tačno na svoje mesto - uspeš tačno onoliko koliko vrediš, i ne dešava se da te bilo kakva diskriminacija izbaci iz šina ako stvarno vrediš. On je verovao u to, to je jedino u šta je verovao celim svojim bićem oduvek, i bio je neumoran, nastupao je gde god se moglo i pod bilo kakvim uslovima, samo da se, koliko-toliko, napreduje, samo da muzika dopre do ljudi. I zaista, jedna tek otvorena izdavačka kuća prepoznala je talenat u njemu i nakon nekoliko probnih snimanja, Leo dobija ugovor i počinje rad na prvoj ploči. Tada je bio srećan.

A onog dana kada je ugledao prvi primerak svog albuma, bio je presrećan. Sledećeg dana, sve mu je bilo čudno. Razmislio je i shvatio zašto: on jednostavno nikada nije zamišljao da ovaj dan postoji. Sve što je u svom životu sanjao i ka čemu je stremio bio je dan kad će držati primerak svog albuma u rukama, to je bio krajnji cilj i nikada nije gledao dalje od toga. Zato je sad imao poteškoća da se snađe u ovom danu posle velikog dana. Nije znao šta će sa sobom. Toliko je jaka njegova želja bila. Tek sada je to znao. Ljudi su bili oduševljeni njegovom muzikom. Pohvale su pljuštale na sve strane, oni tvrđi kritičari još se nisu oglašavali, očigledno odmeravajući šta im valja činiti da se ne izlete, publika je sada znala sve tekstove napamet. Leo Charm sedeo je na vrhu (svog) sveta. Sve ono što je prošao pokazalo se vredno truda. Novine su pisale o njemu, televizije su vrtele spotove, a skromni Leo, premda nije bio stidljiv mladić, ipak se nije lako snalazio sa svim tim, no svakako je prijalo. Posebno mu je bilo drago što je osećao da ga sve ovo ne može promeniti, baš zbog toga što mu nije palo s neba, odjednom. I čvrsto je obećao sebi da će ovakav kakav je i ostati: nekoga sve te kamere i svetla promene, toliko je tih uobraženih poznatih ličnosti ... kako je to ružna slika! Zašto bi neko bio takav? Taj njegov stav bio je razlog više što su svi koji su mu bliski bili ponosni na njega i njegov uspeh. Izdavačka kuća bila je veoma zadovoljna i zadivljena tiražom. Sve je bilo tačno na svom mestu, kao u Leovim najluđim snovima.

A onda je sve krenulo naopako. Kad se stvar malo primirila, oni koji su sedeli i tražili mane preuzeli su reč. Sada su krenule da pljušte oštre kritike o Leovom stilu sviranja, pevanja i pisanja tekstova. Neki su nalazili da je taj njegov lični pristup banalan, patetičan i čak vulgaran. Kako neko može tako nešto, tako ogoleti sebe, govorili su, pa to je kao da šetaš bez garderobe! Leo nije mogao da shvati niti da poveruje da njegova muzika može biti shvaćena i ovako. Ovi ljudi stavljaju najbezobrazniji znak jednakosti između iskrenosti i budalaštine! Zar postoji i takav sistem vrednosti gde se otvorenost tretira kao glupost i mana? To nije nemoguće, ali njegova iskrenost stavljena u pesme nije nikako tupava i do te mere banalizovana da bi neko mogao da ... a ipak, dešava se upravo to! Leo Charm nije bio spreman za ovakav udarac u ono na šta je najviše bio ponosan. Onda su se uhvatili za njegovo eksperimentisanje sa sviranjem i velikim brojem neobičnih gostiju-muzičara na albumu. Smatrali su da se neki instrumenti i pravci ne trpe, da je to skaradno preko svake mere i da je Leo Charm, pod etiketom nekoga ko sebe pronalazi u svim vrstama muzike, zapravo mamlaz koji sebe ne pronalazi ni u jednoj i jedini učinak takvog stvaranja može biti neukusna papazjanija. Tu je bila gomila onih koji mašu i nekakvom socijalnom nepravdom u celoj toj priči. Naime, nalaze kako je Leo Charm uspeo jer mu je to omogućio novac ("... kako bi inače mogao da snima u studiju, ako ga nije platio?"), tu su i spotovi, a sad će biti i većih koncerata, taj će da se namlati para.

On se jeste pripremao za svakakve komentare, ali šta je sad ovo? Istina je bila ta da se on na bini osećao kao kod kuće i još bolje, jer su bine bile iste kvadrature ili veće nego iznajmljena soba u kojoj živi. Onaj prgavi deda stanodavac (ukoliko se tako nazivaju i oni koji izdaju ostave proglašene sobama) stalno je namčorisao i izmišljao razne dodatne dadžbine kao svojevremeno Turci, Leo je nastavljao da životari od prvog do sledećeg prvog u mesecu, ali neki ljudi su umirivali ko zna koje nagone stalnim analizama njegovog džepovnog stanja iz kojih je uvek izlazio rezultat da se on 'razbija od love' i da to, po nekom osnovu, nije u redu, sve i da je tako. Prijatelji su mu govorili da ima bolesno ljubomornih ljudi. Leo to ipak nije ovako zamišljao. Jedno je ljubomoran čovek, a drugo majmun od čoveka. A on sam bio je takva tvrdoglava budaletina, da je bio spreman da se sa svakim od njih objašnjava, što je vrlo efikasno tamanilo njegove nervne ćelije ... Uz to, našla se tu još jedna neugodna stvar. Pojavila se i struja ljudi koji ga uzdižu u nebesa, a kad počnu da govore zašto tako misle, navode sve same bezvezne razloge i Leo je često želeo da ih pobije pre nego one prve. On svira i peva jedno, a ovi čuju nešto petsto osamdeset osmo i obožavaju ga zbog toga ... ima li veće kazne za izvođača? Kleli su se u utisak koji stvaraju njihove sopstvene uši, a ne Leova gitara. Bilo je i onih drugih, sa kojima problem nije bio u tome što su drastično pogrešno shvatali njegovu muziku, nego u njihovom prirodnom debilitetu. Odani obožavaoci, baš oni koji žive za svog idola, a idol ne može da živi od njih. Žele da se druže, žele da pijanče s njim, žele da orgijaju s njim, žele da zvrckaju telefonom non-stop jer tako osećaju da su postali deo njegovog života, ima tu i onih profinjenijih koji bi da s njim pričaju o knjigama i pozorištu, ima onih koji se pronalaze u njegovim pesmama pa zato njega doživljavaju kao ličnog psihijatra i žele privatnu terapiju, tu je i gomila dece koji su ga videli na televiziji i automatski počeli da ga obožavaju, a da i ne znaju o čemu on to priča kroz svoju muziku - i to je sve tako krasno, umiljato i normalno, ali kad on krene tim ljudicima rafalno da deli upute za takozvane 'tri lepe', to je znak da se uobrazio, da je on jedan skot i ništavna persona.

Ukratko, iskrsle su razne vrste i podvrste fanova, a Leo Charm nikada nije želeo da neko bude fan njegove muzike, njegova alergičnost na takve osobe bila je gotovo fizičke prirode. On je želeo da njegovu muziku razumeju, jer time razumeju i njega celog. A sto se pojma 'fan' tiče, u Leovoj glavi stajao je u istom folderu gde i reči poput 'maloumnik', 'policajac','retard', 'sportski navijac' i ostali sinonimi za mentalnu sakatost višeg ili nižeg stepena. Njemu je tih dana postajalo jasno zašto vlada mišljenje da su javne ličnosti pune sebe. Jedini način da odbraniš svoju privatnost bio je da teraš sav taj narod kako znaš i umeš, a oni onda, prirodno, misle sve najgore o tebi. Leo nije imao problem s tim ljudima na koncertu, i u bilo čemu što je u vezi s koncertom - tada je bio tu za njih i bilo je sasvim u redu - ali je to takav profil bezveznjaka koji zeli da udje u svaku poru tvog zivota i onda kad nije koncert, a ovo mu je bilo nepodnošljivo. Po prvi put u svom životu, a sve zbog tih ljudi, počeo je da odvaja sebe od svoje gitare, da samom sebi ističe sebe u odnosu na nju i na jedinstvo s njom, jer su ga oni svakog dana, svakog trenutka terali da brani svoje 'ja'. U takvom stanju, on više nije mogao da stvara. Bar ne onu muziku, a na drugačiju nije ni pomisljao. Starije kolege muzičari govorili su mu da ne prima k srcu ono što neki zli jezik kaže o njegovoj muzici, ali on tako nije mogao. Jer je još uvek sa njom bio jedno. Leo Charm postao je čovek kome je ostvarenje sna, na kojem je toliko radio, na kraju izašlo na nos. Tamo gde je maštao (i gde je bilo logično) da ga čeka spokoj, našao je totalni nemir. I više uopšte nije znao kako da pomogne sebi i kako da zivi i stvara sa cinjenicom da mu se sopstvena muzika ogadila.
 
Tih dana, Leo Charm je patio i od ljubavnih jada, i dosta je pio. No, verovao je da oba idu uz umetnost, a međusobni odnos te tri stvari koji se tiče toga šta je tu iz čega proizašlo svodi se na "šta je starije, kokoška ili jaje?" definiciju. Ali on je te stvari svrstavao u metafizička pitanja koja uglavnom ne treba dirati - bolje da sagledava aktuelne i vidljive posledice nego da se bavi uzrocima. Pomislili biste da to znači kako je Leo voleo biti realista. To mislite? Vrlo moguće, no on je pride bio i jako komplikovana ličnost. Takve su one ličnosti kod kojih svaka osobina zahvata dotičnu individuu samo parcijalno, i veliki deo njihovih životnih problema izvire upravo odatle što ni jednu svoju osobinu nisu imali svakog dana i u svakoj situaciji. Dakle, Leo je voleo da stvari sagledava realno i smatrao je taj postupak valjanim, sem u slučajevima kad je stvarnost bila bolna ili nedokučiva. To je često išlo zajedno: kad je nešto iz stvarnosti nedokučivo, pa rešiš da dokučiš to i dokučiš to, pretvara se u bolno. Upravo po tom sablonu, Leo je bio svestan činjenice da voli jednu ženu. To je bilo realno. I bio je jako srećan i ponosan što je negde iz pete, gde ju je davno sakrio, uspeo da ponovo izvuče na svetlost dana hrabrost da iskreno zavoli nekoga. Međutim, njegova nova ljubav, pored svega onog što je u svakoj pravoj ljubavi zdravo i pozitivno, imala je i jednu lošu stranu: žena koju je voleo su dve žene. Eto tako: sa jednom je mogao da razgovara o svemu i da se oseća sigurno, a sa drugom je mogao da ima savršen krevetni odnos čak i u situacijama kad im krevet nije bio blizu. Saldo je prilično harmoničan, do te mere da je Leo totalno negirao činjenicu da su to zapravo dve žene, a ne jedna. I to stanje se prilično razvuklo ... on nije želeo da dokuči stvarnost, koja bi ga tada naterala da bira, a on je, negde u sebi, jasno razabirao da ni jednu od njih, pojedinačno, ne bi mogao da voli, nego samo ovako uparene.

U nekom momentu situacija postaje nepodnošljiva i Leo bira. I tu uči bitnu lekciju: ne može se nečijim vrlim karakterom, na duže staze gledano, nadoknaditi seks (dokaz: to često čak ni monasima ne uspe, pa je vekovima u nazad neredak slučaj da čak jedni u drugima potraže protivprirodnu utehu), niti se može seksom nadoknaditi nečiji manjak karaktera (dokaz: kurve i nimfomanke grabe svaku priliku da glume moraliste i filozofe, ali pošto se vrlo lako pokaže da je njihova etička i intelektualna falinka najčešće velika kao osrednji mesečev krater, ubrzo bataljuju ćorava posla i nastavljaju sa onim što najbolje umeju). No, Leo ne uspeva da savlada osećaj krivice izazvan time što savršeno spoznaje da on nije, i nikada neće umeti da bude, onaj tip ljudi koji uspe da sa dobrom osobom izmisli (i činilo mu se da je baš 'izmisliti' odgovarajući izraz) dobar seks u slučajevima kad ova sama po sebi nije vična tome, niti onaj tip ljudi koji iz seksualnog objekta, upornim i dugim celebralno-rudarskim aktivnostima, uspe da iskopa primese mozga i karaktera. Istina, u svom životu on se mnogo puta borio za ljude i bio je spreman da pesaka ode na kraj sveta u tom cilju, ali kad su ove stvari u pitanju jednostavno nije želeo da se bori. Nije mu to dozvoljavalo ubeđenje da su ljudi ili zaista jedno za drugo, ili nisu. Sitnice se lako ispeglaju, ali ovo su bile drastične manjkavosti protiv koji je neko mozda mogao - svaka mu čast, Leo skida kapu - ali on, ne. Ukratko, imamo Lea neoromantičara koji veruje u onu pravu i potpunu ljubav, a imamo i tog istog Lea koji u praksi jezivo krši i prlja taj ideal time što je sa dve žene odjednom, i zbog ovog raskoraka on ne moze biti srecan. Nakon sto se dozove pameti i odabere, on, naravno, ponovo ostaje nesrećan. On, što je jos crnje, savršeno shvata da je svet uobičajeno upravo tako i toliko grozan, i to ga još više nervira i izludjuje. Ali shvata i da nema više snage da se bori s tim, pa se drži one koju je odabrao, stalno pije i svira svoju gitaru, i, sabrano gledano, živi svoj glupi zivot.

Jednog dana, dok se nervozno šetao po svojoj iznajmljenoj sobici, baš je razmišljao o onom tu gore pomenutom stavu - da žene koje su sklone da stalno praktikuju međunozni saobraćaj mnogo vole da pametuju kad god im se ukaže prilika. To je valjda ista stvar kao i sa ljudima koji šuškaju dok pričaju: tokom razgovora, oni kao da svećom traže reći gde će što strasnije da šušnu, umesto da ih izbegavaju. Ništa od ta dva nema osnove, ali se i jedno i drugo redovno događa u praksi. Dok je ovako mozgovao, prošao je pored ogledala. Užas jedan. Mnogo je mrzeo dane koji započnu tako što pogleda u ogledalo i tamo zatekne Bukovskog. No, dobro, šta se može. Otvorio je limenku piva i seo za kompjuter. Očekivao je prve komentare svog novog albuma, kojeg je ipak našao snage da sastavi. Možete misliti kolike je nade polagao u taj projekat, koliko mu je samo bilo teško ponovo ugovoriti sastanak sa samim sobom u svojoj glavi. Trebalo je da najpre nađe sebe kako bi taj sastanak bio moguć. Da ponovo započne svoje muziciranje kao da se ništa nije desilo, da ponovo sve izvuče iz sebe samog, bez spoljašnjih uticaja. Da opet bude jedno sa svojom gitarom. Da ponovo zaboravi celi svet i bude samo svoj. Da ponovo osvoji ljude svojom muzikom, a on je bio siguran da će to moći sada kada je muziku ponovo izvlačio iz sebe.

I evo prvog e-maila u njegovom inboxu. Sav ustreptao, pohitao je da vidi šta će tu pisati. Bila je to neka klinka od trinaest godina. Njen komentar novog albuma glasio je ovako: "Leo Charm, baš si slatko ispao na fotkama za omot! Puno te volim!". Toliko o tome. Leo Charm je dovršio svoju limenku piva, otišao do reke, bacio gitaru, vratio se kući, legao u krevet i umro.


Nastavlja se ...