"Vrlo sam budna" rekla je razmaženo i lijeno se protegnula. "Zabavljajte me" zanovijetala je, a bilo je prekasno. Sat je već umirao na zidu, moleći nas da se ugasimo, da mu se poklonimo. Svidjela mi se ideja da ju davim svilenom kravatom koju sam nosio samo na sprovodima ljudi koje sam volio. Nosio bi ju i na njenom. Zamišljao sam kako njena rukavica ispušta čašu, ali oči ne stižu vidjeti kako pada.
Leži još uvijek, nepomično, nekoliko sati kasnije i gledam kako joj dobro stoji  kravata. Nadam se da neće ustati, mogla bi se porezati na staklo na podu. Odjednom, nasreću, primjećujem da joj je otišla očica na čarapi. Nasreću, kažem, jer ona nije žena koja bi mogla umrijeti poderane čarape. Prekopavši njenu torbu pronalazim čarape i oblačim joj ih. Stižem to napraviti na vrijeme, ali da sam zakasnio samo koju minutu, ustala bi i strašnim pištavim glasom počela psovati. Tada bi je morao ponovno ubiti. Trebao bi donijeti novu čašu u koju bi usuo zeleni otrov. Sjeo bi, smirivao ju, sa osmijehom čekao, čekao, čekao da joj postanem mutan. Gledala bi me kako se vrlo oprezno krećem među sjenama, čak neoprezno okrećem leđa onim njenim nesmiješnim figuricama. Cerile su se, da to je bio pravi izraz. Cerile su se i gledale me prezirno. Unatoč tome nikad ih se nisam usudio baciti, mislio sam da je bolje da mi budu na oku, za svaki slučaj i... Naposljetku stopih joj se sa sjenama...samo bi klonula i lagano ispustila čašu. Sat je, isto kao i ja, uživao u ponovnoj tišini. Opet je mogao mijenjati svijet u svome ritmu.
Ali nije joj bilo dosta, zaboravio sam da nikada ne odustaje. Prilika je bila predobra da je ne iskoristi. Slijedi scena, jedna od onih u kojima je kraljica, hladna, okrutna, fascinantna. Na vrhuncu u ruci joj  čaša. "Ne opet" pomislio sam i dograbio nož. Vrišti, zamahuje rukom. Brži sam i ne promašujem, nikada. Čaša pada i razbija se neobično tiho. Ustvari nisam mogao razlučiti zvuk pada njezinog  tijela od razbijanja stakla. Sat je zastao na čas, odahnuo i nastavio.
Sjeo sam, zapalio, uživao. Dižem se, odlazim do stolića s pićem (inače ne pijem, ne više). Točim nešto bezbojno, točim bezvoljno. Prišuljala se i potapšala me po leđima.  "Znala sam da nisi doista prestao". Otima mi čašu i počinje se smijati. Pogledao sam je, dobro sam je pogledao prije nego što sam ju odgurnuo. Zaljuljala se, još uvijek smijući se, a onda pala sa visokih peta prema rubu stola. Taj rub se uvijek znao postaviti tako da nanese bol, rastao bi i šiljio se svaki put kada bih prolazio. I tako, ona je udarila glavom u zli ugao. Pokušao sam je uhvatiti, ali razbila se.

* * * ODUSTAJEM OD NASLOVA, OVAKO BAREM NE MOŽEŠ ODUSTATI JER TI SE NASLOV ČINI BEZVEZE, MORAT ĆEŠ PROČITATI REDAK DVA, A ONDA - TKO ZNA