U državi Crnoj Gori volimo da se bavimo istorijom, pravnim finesama i međunarodnim odnosima. Svaka kafana ima svog Brežnjeva, a dijete kad je pametno, kaže se, Bizmark! Makar se tako govorilo kad sam ja bio mali, dozvoljavam da se sada možda kaže Tramp. Kako god, kolektivno smo umiveni poznanjem povijesti, porinuti u dublji smisao njenih prauzroka i nevidljivih silnica. Naš jedini problem je sadašnjost. Ona nas keca, što se kaže. Otud često gajimo istorijske zabune, izbore, utakmice i mitinge. Kroz njih progovara naš regresivni aparat, kojim sve okolo već vidimo kao dio istorije. Što reče Kiš, Jeremić već danas govori iz mraka arhiva. E baš tako i mnogi Crnogorac svoju suštinu vidi kao prolaznu, ali osjeća kao vječnu.

Kako je ta alhemija moguća? Da bi se došlo do željenog stanja lucidnosti neko drmne lozu, neko ekser, neko čita Njegoša (koga vjenčah na besamrtije/ trenuć su mu v'jekah milioni), a većina prosto uči istoriju. Nauka o prošlom postala je neka vrsta sekularne religije koja nudi radost u sadašnjem. Carstvo nebesko kod Isusa, to ti je nacionalna istorija kod naših vrlih brđana. 

Godine 1995. izbjegnut je čeoni sudar između istorije i dosadne sadašnjosti. Ljeto se bilo razvuklo, prosječna temperatura bila je uobičajeno visoka, ljudi su iz očaja posezali za špricerom i lubenicama. Na festivalu u Budvi iznijeta je barska stolica na koju je sjeo manje poznati pjevač Željko Samardžić i osvojio srca publike hitom „Sipajte mi još jedan viski“. Gledao sam festival po nekoj tužnoj inerciji jugoslovenskih običaja, koji su male edipovce zakivali za ekran kad god bi se na njemu ukazala Tereza ili Oliver. Prostom nasljednom logikom, u nedostatku splitskog festivala prešlo se na budvanski. Nasjeo sam na tu podvalu, kao što je pomenuti Samardžić nasjeo na barsku stolicu i osvojio srca sredovječnih dama. Ničeg istorijskog nije bilo u toj 1995. godini, muškarci bi samo odmahnuli glavom i rekli, peder! - zatim bi prebacili na dnevnik RTCG koji je nudio razne oblike političkog usavršavanja. 

Trebalo je usavršiti stav da je Crna Gora zemlja u miru i čistog obraza. Naravno, neki su crnogorski sinovi silovali i palili stotinjak kilometara dalje, ali ta se istina nije mogla probiti do sadašnjosti i stvarnosti. Ta istina nije bila dovoljno istorijska da bi postala politička. Godine 1995. Bosnu i Hercegovinu je svojim tananim glasom u Crnoj Gori zastupao tek jedan izbjegli mostarski pjevač na barskoj stolici. To što se srebrenički zločin desio 200 kilometara sjeverno od Pljevalja, nije imalo ni geografsku, a kamoli istorijsku važnost. Svaki treći građanin radio je pri državnim organima i primao platu od 350 dinara neto, sankcije su ukinute pa je Budućnost igrala protiv Bajer Leverkuzena, a tog proljeća osnovan je i Centar savremene umjetnosti. Riječju, živjelo se mirno, dok se u komšiluku mirno ubijalo. Slavni DPS bio je jedinstven, Momir i Milo živi i zdravi na veselim plakatima.

Jedan od političkih marginalaca tog doba, zaista manje bitan, ali ilustrativan tip političara, kojeg nerado imenujem kao dr. Dragana Koprivicu, a rađe bih ga nazvao Kožni zbog karakterističnog sjaja njegove crne jakne kojom se preporučuje vječnosti i budućim skulptorima glavnog grada; dakle, taj sasvim slučajni maser moždanih vijuga generacija koje su morale da ga prate u javnoj sferi, igrom slučaja je moj tihi susjed i figura nasmijanog civila nerijetko okruženog djecom. Taj isti profesor ruskog i pjevač amater juče je podgoričkoj Gradskoj televiziji rekao da bi UN Rezolucija o Srebrenici mogla donijeti nemir: „Nama je dosta nemira, treba da idemo zajedno naprijed ruku pod ruku. Mi smo beskrajno fini ljudi koji sami sebi prave probleme. Mislim da je pomirenje glavna odrednica Crne Gore u kojoj će biti samo mira i prosperiteta, pored svih problema koji postoje”. 

Pomirenu Crnu Goru pamtim kao konsenzus da se ćuti o zločinu (FOTO: Tarik Samarah)

Pomirenje koje priziva Koprivica pamtim iz ranih devedesetih kad je mladež i galerija staraca bila pomirena i stondirana opojnom idejom, kad su južna i sjeverna regija disali u savršenom skladu, kad se složno zaokruživalo partijsko pakovanje iz kojeg je izašao i naš Kožni, ali i cijela tranziciona legija političara i ubica od Miloševića nadolje. Tu pomirenu Crnu Goru pamtim kao konsenzus da se ćuti o zločinu, kao stabilnu većinu dubrovačkog pohoda, kao razuzdanu propagandu rata. Bilo je manjine i tada, postojala je nekakva petina otpadnika, ali većinska pomirena Crna Gora, sabrana i saborna, ostala je mitsko mjesto odgovornosti koja se nikad nije preuzela. 

Rezolucija o Srebenici pohodi upravo to mitsko mjesto raspojasa kad je Kožni bio mlad, kad su mnogi kožni živjeli svoj lični Eldorado u kojem se Dušanovo carstvo plaćalo bonovima za gorivo. Zbog sjećanja na to vrijeme, posebno je gadno čuti fine ljude i fine komšije kako čate svoju malograđansku bukvicu iza koje se poslovično krije fašizam, onaj revidirani iz 1941. godine i ovaj novi koji se pokušava izuzeti iz rezolucija i čitanki. 

Pritisak novog vala srpskog šovinizma udara u podgoričku vladu sa kičmom od pudinga, te se ova blamira vajnim amandmanima na Rezoluciju, vjerovatno ste čitali, pokušava da zaštiti srpski rod klauzulom koja referiše na nepostojeći član rezolucije o genocidnosti cijelog naroda. Ali dobro, poslije svih muka, Vlada Crne Gore će glasati za rezoluciju, što je dobro, ako se ne predomisle.

Nego, otkud tolike muke sa rezolucijom? Pa lako je, kao što se 1995. godine Srebrenici nije dozvolilo da postane sadašnjost, danas joj se ne dozvoljava da postane prošlost, validirana istorija, u konačnom, politička činjenica i pravna norma. Otud silna zasijecanja i sjenke, otud bestidna naklapanja o pravnoj dimenziji zločina, otud eksperti za genocid, otud sve ovo što se ponavlja kao kad kažeš konobaru “ponovi”, a on ti donese još jedan viski. Okretanje tura i tapkanje u mjestu, samo da se produbi laž da smo bili i ostali “beskrajno fini ljudi”, kako to Kožni lijepo reče.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.